Borba s bikovima na hrvatski način

Sonja i bik dugometražni je igranofilmski prvijenac hrvatske filmske autorice Vlatke Vorkapić, koja je već ostvarila vrijedan doprinos kao televizijska, filmska i kazališna redateljica te kao urednica u HTV-ovu Dokumentarnom programu, a upravo su njezini dokumentarni radovi poput hvaljenoga Gabrijela ostavili kvalitativan trag u domaćem kulturno-umjetničkom okružju. Nije upitno da je Sonja i bik odrediv žanrovskim predznakom komedije koja se jasno usmjerava prema romantičnoj komediji i nema nikakve dvojbe da je posrijedi filmski predložak blizak i širem gledateljstvu.

Judita Franković kao Sonja

Vlatka Vorkapić promišljeno pristupa temeljnim obrascima romantične komedije, osvrćući se čak i spram njezinih izvorišta screwball-komedije 30-ih i 40-godina prošloga stoljeća. Tako u dramaturšku središnjicu filmske građe smješta dvoje rodno suprotstavljenih likova, oprečnih kulturnih i egzistencijalnih odrednica. Zagrepčanka je Sonja osviještena aktivistica u zaštiti bikova u borbama, dok je Ante akviziter osiguravajućega društva u Dalmatinskoj zagori i sin povratnika iz Austrije. No upravo je protagonistov otac organizator borbi bikova, a Sonjin televizijski prilog izazove okladu mještana o tome da li protagonistica ima hrabrosti stati pred bika Garonju. Dakako, početne se opreke središnjih likova postupno usuglašavaju u zajedništvu muško- ženskoga principa, ali posve razumljivo ne i bez bitnih narativnih prepreka.

Potpisnici scenarističkoga predloška, Vlatka Vorkapić i Elvis Bošnjak, grade ga na dvjema kontekstualnim suprotnostima, ruralnog i urbanog te tradicionalnoga i modernog. No vrlo je znakovito da se u autorskom sagledavanju ne određuju ni prema jednoj od naznačenih krajnosti, zacijelo i zbog činjenice da i u opreci ruralnog i urbanog, kao i u opreci tradicionalnoga i modernoga, uočavaju znatne nepravilnosti i nedostatke koji zamalo onemogućuju ostvarenje individualnosti središnjih likova. Nužno je pritom ustanoviti da na takvim kontekstualnim suprotnostima potpisnici scenarija, pa i Vlatka Vorkapić u redateljskoj nadgradnji, oblikuju niz zanimljivih likova, arhetipski prepoznatljivih i, uglavnom, karakterno uvjerljivih u okvirima filmske cjeline. Dapače, može se učiniti zalihosnim navoditi neke od likova, i zbog činjenice da je film tek započeo s kinodistribucijom i nije preporučljivo takvim pristupom naštetiti gledateljevoj percepciji prikazanoga. Ipak, navest ću tek podatak da u toj mreži likova uočavamo i mjestimične egzistencijalne dvojnosti, zasigurno i zbog usklađivanja s formulama romantične komedije.

Posve je jasna percepcija društva i njegovih stožernih institucija, poput Sabora, kao i uloga medija u oblikovanju javnoga mnijenja, ali je i nenametljiva te utkana u žanrovsko ruho. Dakako, Vlatka Vorkapić i ne namjerava biti izravno društveno angažirana, pa posve u skladu s temeljnim postavkama žanra društveno okružje ocrtava u kratkim, preciznim i strelovitim potezima, pritom ne zalazeći u višeslojnost konteksta upravo zbog toga što bi prenaglašena eksplicitnost zasmetala jasnoći priče i uvjerljivosti likova, odnosno naštetila bi i gledateljevoj recepciji prikazanoga.

Redateljski postupci Vlatke Vorkapić posve su sukladni postavkama žanra. Usmjeravajući se prema objektivnom predočavanju narativne građe, ta se hrvatska filmska autorica odlikuje dosljednim i prepoznatljivim rukopisom. Pritom jasno nadograđuje prije navedene kontekstualne suprotnosti, razabire njihove vrline i nedostatke, ipak ostavljajući gledatelju samostalnu prosudbu. Potpomognuta snimateljskim radom Dragana Markovića u oslikavanju dvaju okružja i strukturalnim okvirom montažera Martina Juranića, ostavila je ponajviše prostora zbivanjima unutar kadra. Tako nas ne mora čuditi nadahnuta gluma Judite Franković i Gorana Bogdana u tumačenju središnjih likova, ili pak prokušanih Dejana Aćimovića i Ive Gregurevića. Ne treba zaboraviti ni niz mlađih glumaca, od kojih možemo izdvojiti barem Csillu Barath- Bastaić. Visoke kvalitativne dosege ostvarili su i scenografkinja Tanja Lacko, kostimografkinja Slavica Šnur te skladatelji filmske glazbe Stanislav Kovačić, Damir Martinović i Ivana Mazurkijević pa nije začudno da su i dobitnici nagrada na Filmskom festivalu u Puli.

Naposljetku, ne zanemarujemo ni posve mitsku potku ovoga ostvarenja. Jer uloga je bika u povijesti ne samo tradicionalna u borbi bikova i ne samo hrvatskoga podneblja nego seže i do izvorišta europskoga društva, kulture i mitologije suobličenoga u egejskoj kulturi grčkoga otoka Krete. Bik kao mitski simbol interpretira se i u Sonji i biku, a upravo je scena junakinjina suočavanja s Garonjom možda i najsnažnija u čitavom filmu, zacijelo i zbog iskonskoga značenja događaja. U sasvim subjektivnom sagledavanju, ustvrdio bih da je šteta što se takvo suočavanje nije razradilo i u daljem tijeku narativnosti, pogotovo negdje pri svršetku, jer bi film osim izrazito žanrovskoga značaja prožeta autorskim rukopisom dosegnuo i posve mitsku kvalitetu. Podjednako, iako Sonja i bik tek mjestimice pati od sažetosti u narativnoj rekonstrukciji obrazaca romantične komedije, pa su neki segmenti premalo iskorišteni, ostvarenje je to izraženijih kvaliteta negoli nedostataka.