Vijenac 490

O tome se govori

Zahvala Slobodana Novaka

Slobodan Novak

Oduvijek sam osim toga uistinu zaista, kao mnogi ljudi, zazirao od javnih nastupa, ne zbog čednosti, bolje reći nesigurnosti, nego prije svega zbog straha od improvizacije. Ali ovaj put mi je drago da sam dobio priliku ispraviti jednu svoju verbalnu i smisaonu nespretnost koja mi se omaknula upravo zbog improviziranja s ovog istog mjesta prigodom predstavljanja prvoga kola ovih sabranih djela. Ono što sam tada izmucao moglo se shvatiti kako sam htio reći da čovjek mora obilato ostarjeti da bi dobio priznanja. To je vjerujem u mnogo slučajeva istina i nije ništa novo, ali ja nemam pravo potužiti se, ne bi bilo pošteno, jer sam stjecajem sretnih okolnosti i slučaja od sama početka imao podršku čitatelja, kritike i struke, i dobivao sam je i dobivam sve vrijeme svojeg javnog djelovanja više od šezdeset godina.


Slobodan Novak / snimio Mirko Cvjetko


Ta se idila, idila rekao bih, i opet srećom donekle prividno pomutila posljednjih dvadesetak godina. Ali taj obrat, nadam se, nije nastao zbog iznenadno slabe pismenosti ili trivijalnosti mojih novijih istupa, već zbog tzv. nadnacionalnog, globalizacijskog, mundijalizacijskog, pa katkad i pekunijarnog, zapravo ksenomanskog ljevičarenja mnogih intelektualaca. Tko god je možda očekivao da ću i ja istupati neprijateljski sada i spram svoje domovine ostao je razočaran.

Vapio sam sve to vrijeme: Bože, udijeli što otvorenih protivnika svakome potrebnih, a piscu nužnih, jer sam znao zbog takve uskraćenosti upasti u polemiku i s manje-više nevinima. Pitao sam se, kako to da nisam izazvao ni jednog psovača i pljuvača, što se to sa mnom događa da se ni politički profesionalci ne suprotstavljaju barem istim sredstvima, ako već neće ubitačnim buzdovanom svoje moći, nego, eventualno, tek sporadično samo prikrivenim zabranama, načelnim anatemama i praksom mrkva–bič. Pitao sam se što je s onom njihovom zloslutnom i prijetećom devizom: Tko nije s nama taj je protiv nas. A što li s himnički raspjevanim: S njime hajd pod pete, gdje ono hajd zvuči poput poskočnog udarca čizmom od čizmu, obijesno prpošno i radosno kao šalaj u slavonskome kolu. Također itekako zloslutnom i kanibalskom porukom same ondašnje državne himne.

Znam da se to pričinja od mene preuzetnim, pa možda nekomu zvuči čak i politikantski, ali to je bio intimni osjećaj, mučan i beznadan, nimalo megalomanski, nimalo paranoičan i ne samo moj. Ja ga samo ispovijedam u ime mnogih uvjeren da rodoljublje nije stvar političkog izbora ni idejne orijentacije, ni europejstva ili kozmopolitizma, pa čak ni samo slučajne pripadnosti, nego jednostavno osobne etičke konstitucije koja se najčešće oblikuje i stječe dobrim odgojem. Nisam, razumije se, ni jednoga trena mislio da sam u pitanju samo ja. Ta sučeljavanja nije dočekao nitko od mojih vršnjaka, sudrugova i prijatelja, smrt ih je kočila, evo nedavno posljednju dvojicu; Slavičeka i Kušana, pa sam dužan progovoriti i u njihovo ime. Ali sada se pogotovo ne mogu potužiti, psovači su progovorili, pljuvači se pjene i upljuvavaju, a ja i to shvaćam nekom vrstom priznanja, pa su se tako priznanja namnožila i dobila svoja oba lica.

I zato ono što sam prošli put izrekao predstavljajući svoje knjige zapravo nisam namjeravao reći i nije to bila ni u kom slučaju tužbalica zbog zakašnjelih priznanja. Htio sam naprotiv konstatirati nešto posve drugo, iako prividno opozitno, ali mi je jezik poletio za stereotipom kao što inače zataji kada se nedomišljeno improvizira. Pokušao sam tada samo izreći jednu svoju kvazisofisteriju koja također nema punu težinu istine, ali je pravoj istini tik za petama. Želio sam naime reći kako je katkad dovoljno ostarjeti da bi se čovjek bez većih zasluga domogao priznanja i pohvala.

Samo to, upravo to. Namjeravao sam to dakle reći i pro domo bez nategnute skromnosti, jer je i meni starost donijela posebno veliko priznanje time što sam jošte za života dobio svoja sabrana djela, i to od najstarije hrvatske kulturne ustanove. Hvala za to Matici, kolegi Igoru Zidiću i ostalim uglednicima koji je danas vode, posebno prijateljima urednicima: Davoru Velniću, Tonku Maroeviću i Antunu Paveškoviću, koji su mi pomagali u mukotrpnom traganju za potrošenim vremenom.

Unatoč svim nesporazumima zahvalan sam i gospođi Jeleni Hekman, koja je dala početni impuls za nastanak meni važne knjige Protimbe. Hvala kolegama koji su objavljivanje čak i mojih nezrelih mladenačkih pokušaja popratili danas svojim prijateljskim opažanjima i simpatijama i svima vama koji ste nas došli čuti i počastiti svojom nazočnošću. Hvala.

Vijenac 490

490 - 13. prosinca 2012. | Arhiva

Klikni za povratak