Zaboravljene obljetnice hrvatskog Splita

Ove se godine navršavaju dvije važne obljetnice Hrvatskoga narodnog preporoda u Splitu: otvaranje Čitaonice (1862) i ustoličenje prve hrvatske općinske uprave (1882). To su dva ključna događaja splitske povijesti 19. stoljeća, kada se u Dalmaciji vodila uporna i žestoka borba između narodnjaka i autonomaša. Izmislivši takozvanu dalmatinsku narodnost autonomaši su se uporno protivili sjedinjenju Dalmatinske s Banskom Hrvatskom te su nastojali odnaroditi i bastardirati većinsko hrvatsko stanovništvo namećući mu uvoznu talijanašku „kulturu i civilizaciju“. Sjetimo se samo da su se hrvatska djeca morala školovati, novine tiskati i administracija voditi isključivo na talijanskom jeziku! Korifej dalmatinskog autonomaštva bio je splitski gradonačelnik Antonio Bajamonti (1822–1891). Taj imućni bivši liječnik, želeći izigravati kneza u ondašnjem provincijalnom Splitu, podigao je na gotovo besplatno dobivenu zemljištu vlastitu kuću palaču (1858) i raskošno kazalište (1859) te započeo izgradnju poslovno-stambenoga kompleksa, zapravo skorojevićevske kopije venecijanskih procuratia. Opsjednut grandomanijom i kampanilizmom, želio je gabaritu Splita nametnuti izgled apeninskoga grada. Simpatije siromašnih pučana, osobito težaka i ribara iz Veloga Varoša, zadobivao je brojnim kumstvima, a dio ostalih građana privlačila su njegova ljeporječivost i nastojanja u obnovi starog rimskog vodovoda, uvođenju plinske rasvjete i početku izgradnje lukobrana... Već na početku načelnikovanja Bajamonti je – da bi zaplašio sve one koji su disali narodnim, hrvatskim duhom – inaugurirao dotad nezapamćene metode nasilja. Kada je primjerice pjesnik Luka Botić boravio u Splitu 1861. kao izaslanik biskupa Strossmayera, morao se – premda rođeni Splićanin – skrivati kod pouzdanih prijatelja, pa čak pobjeći u Kaštela iz straha da ga autonomaški žbiri ne dotuku na ulici. Prepisku narodnjaka (osobito njihove dopise upućene tršćanskom Il Diavolettu, zagrebačkom Pozoru, a poslije i zadarskom Narodnom listu i praškoj Politik), nadzirali su njegovi agenti otvarajući kriomice pisma u poštanskom uredu koji se, kao i onaj općinski, nalazio u njegovoj palači! Želeći zaplašiti mlade intelektualce narodnjake, prijavljivao ih je predstavnicima austrijske političke vlasti i optuživao za protudržavnu djelatnost.

Splitska gradska općina (na slici) 1882. prešla je u ruke narodnjaka. Bila je to prva hrvatska

općinska uprava u Splitu

Napadi na Čitaonicu

Bajamontijevi „varoški bukači“ dvadeset su godina srljali ulicama urlajući „Morte ai Croati!“ prijetili i premlaćivali narodnjake samo zato što su bili za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, što su zahtijevali da se u školama uvede nastava na hrvatskom jeziku. Teror se nastavljao „iz dana na dan i nema ulice u Splitu, koja nije upamtila bitku ili pijanu zasjedu...“ zapisat će Dujam Mikačić, prvi tajnik pohrvaćene općine. Atmosferu linča koja je vladala u autonomaškom Splitu skicirao je u nekoliko redaka i književni povjesničar Ivan Milčetić. Došavši u Split kao mladi profesor, zatekao se u lazaretu u kontumaciji. U gradu se tog dana (22. listopada 1873) uvelike slavilo, jer je stigla vijest da je gradonačelnik Bajamonti izabran u Carevinsko vijeće. Svirala je glazba, pucali mužari, a polupijani poslužitelji urlali su: „Krepa Klaić! Abašo Rodić! Aviva tolomija (autonomija)! Morte ai Krovati!“ Kad je s prozora pozvao nekoga iz dvorišta na hrvatskom jeziku, začuo je povike: „Vidi, vidi i oni je tamo Krovat, narodnjak, ubij vraga!“ Milčetić dalje napominje: „Ja se zaklonih u svoju sobicu i gotovo pobjesnih vidjevši da sami Hrvati žele smrt svome narodu.“

Kada je 1862. u novopokrenutom narodnjačkom listu Il Nazionale mladi urednik, Hrvat, Natko Nodilo bio poveo čak veoma uljudnu polemiku s nedodirljivim Tommaseom, autonomaši taj list odmah izbacuju iz svojih društvenih sastajališta. Narodnjačkim intelektualcima bio je to neposredan povod da pokrenu svoju Čitaonicu. Naime, dotad su u gradu postojale samo dvije slične ustanove: Casino (u palači Milesi) i Gabinetto di lettura (na Prokurativama), ali u njima je bila proskribirana hrvatska riječ i tisak. Dakle, prije 150 godina na prvom katu zgrade Andrić na Rivi otvorena je Slavjanska narodna čitaonica. Svečanost je uslijedila 30. rujna 1862, baš na dan Sv. Jere, zaštitnika svih Dalmatinaca. Prostorije su bile okićene, a na zidovima izvješeni portreti Marulića, Kavanjina, Kačića, Carrare, Strossmayera, Šafarika..., ali i Tommasea. Među izloženim publikacijama nalazilo se i autonomaško glasilo Voce Dalmatica. Bio je to diplomatski odgovor talijanašima, koji su iz svojih čitaonica drsko izbacili narodnjački Il Nazionale. Uvodni govor (namjerno na talijanskom!) održao je Pave Kamber, predsjednik Inicijativnoga odbora, naglasivši: „Doći će dan kada će narodni jezik, podignut iz žalosnog položaja u kojem se nalazi imati počasno mjesto pokraj kultiviranog talijanskoga.“ Zatim je govorio (na hrvatskom!) Mihovil Granić o potrebi gajenja znanosti i književnosti na narodnom jeziku i u narodnom duhu, naglasivši da je s tim ciljem i osnovana Čitaonica. Spomenuo je i Splićane koji su se već istaknuli pišući na hrvatskom. Svečanosti su pribivali uzvanici iz Rijeke i Zadra. Stigli su i pozdravni brzojavi, među ostalima od sinjskih građana te sinjske gimnazije. No predstavnici splitske autonomaške općine, iako pozvani, nisu se pojavili...

Čitaonica je ubrzo postala omiljeno kulturno i prosvjetno okupljalište, gdje su se održavala predavanja, koncerti, plesovi, izložbe, ali i politički sastanci... Ona će se pretvoriti u pravi „puntarski stožer“ i odigrati presudnu ulogu u borbi narodnjaka. Zato su je autonomaši posprdno nazivali „hrvatskim leglom“. Uporno su napadali zgradu, kamenicama razbijali okna, prljali pročelje. Njihovi bukači često su pred ulazom prijetili, pa i fizički napadali posjetitelje. Nakon prelaska općine u hrvatske ruke Narodna čitaonica (ili Čitovnica, kako su je zvali pučani) nastavila je djelovati, a fundus njezine knjižnice poslužit će 1903. za osnutak Gradske biblioteke, koja je zapravo preteča današnje splitske Sveučilišne knjižnice.

Uvjerljiva pobjeda

Druga je važna obljetnica pobjeda narodnjaka na općinskim izborima. Prije 130 godina (9. studenoga 1882) Dujam Rendić Miočević (1834–1915) ustoličen je za prvoga gradonačelnika hrvatstvu vraćene općine splitske. Svečanost se odvijala u novim općinskim uredima na prvom katu zgrade obitelji Pavlović. Oduševljena povorka „crvenkapa i klobuka“ otpratila je novoga gradonačelnika do rodne mu kuće na Mihovilovoj širini. Nakon što je Narodna glazba izvela prigodni koncert-podoknicu, Rendić se nadahnutim govorom obratio okupljenom mnoštvu.

Bile su to završne epizode najdramatičnijega razdoblja splitske povijesti 19. stoljeća. lzbori su se (17–22. srpnja 1882) pripremali u veoma napetu ozračju. Bajamontijeva je klika poduzimala sve moguće i nemoguće da bi pridobila što veći broj birača. Po svom običaju poslužili su se potkupljivanjem i prijetnjama. Stoga su narodnjaci rezultate izbora očekivali sa strepnjom i nesigurnošću. Njihovoj su pobjedi najviše pridonijeli birači prvog odsjeka III. izborne jedinice glasujući za Gaju Bulata, don Marka Bitangu, Matu Banića i Grgu Mihanovića. Birači drugog odsjeka istog izbornog tijela opredijelili su se, naprotiv, za dvojicu autonomaša. U trećem odsjeku, gdje je glasovao dio Splićana i Slatinjani, izabrano je također šest autonomaša. No u I. i II. izbornoj jedinici prevagnula je nacionalna svijest pa je izabrano po dvanaest vijećnika narodnjaka, i to: Lovro Borčić, Jerko Cambj, Niko Cattani, Josip de Marchi, Ivan Jelić, Anđeo Katalinić, Dujam Rendić-Miočević, Eduard Tacconi, Petar Tartaglia, Leonard Tommaseo, kanonik Ante Vušković te Ante Zlendić, Ivan Brajević, Bartul Ganza, Pave Kamber, Srećko Karaman, Petar Katalinić, Toma Lovrić, Ivan Manger, Vicko Marinović, Ivan Maroli, Ivan Matošić, Vid Morpurgo, Mate Protić. Tako je konačan rezultat izbora bio 28 : 8 u korist narodnjaka!

Hrvatski u škole

Pobjeda splitskih hrvatskih rodoljuba imala je veliki odjek. O tome najbolje svjedoče stotine oduševljenih brzojavnih čestitki, koje su im stizale sa svih strana. O pripremama izbora, njihovu tijeku i pobjedi narodnjaka izvještavao je cjelokupni tisak Banske Hrvatske i šire. O tome su, osim zadarskoga Narodnog lista, opširno pisale i opozicijske novine Pozor, Sloboda te Sriemski Hrvat i istarska Naša sloga, ali i službene Narodne novine te Agramer Zeitung. Prigodne tekstove posvetili su im književni časopisi Vienac i Hrvatska vila. Budući da su dalmatinski pravoslavci u to doba najuže surađivali s autonomašima, zadarski je Srpski list gorke suze lio što je Split raskrstio s Bajamontijem, a novosadska Zastava bezočno je lagala javljajući da su na splitskim izborima pobijedili autonomaši! Na vijest o velikom uspjehu splitskih rodoljuba zasjale su vatre po kruni Kozjaka i na Klisu. Svečanu iluminaciju i paljenje bengalskih vatri doživio je (unatoč protivljenju pojedinih mađarona!) i daleki Sušak. Domaći brodovi u riječkoj luci počasno su izvjesili hrvatske trobojnice. Autonomaške snage nisu se pak mirile s porazom. U znak prosvjeda, u Trstu bacaju bombu na hrvatski izložbeni paviljon, u Rijeci trgaju hrvatske trobojnice. U Splitu obnavljaju terorističke prepade nadajući se da će na taj način osujetiti uspostavljanje hrvatske općine. Dan prije prve sjednice novoga općinskog vijeća, dok je Gajo Bulat s prijateljima šetao obalom, iznenada je netko ispred kuće trgovca Gilardija bacio na njih poveći kamen. Nasreću je promašio, a kamen se odbio od kućnoga zida i pogodio Bulata u desnu stranu prsa. Da su atentat organizirali autonomaši, potvrdio je članak objavljen istoga dana u Bajamontijevu stranačkom glasilu Avvenire, u kojem se veličalo ubojicu drniškoga načelnika Grubišića, mučki likvidirana uoči naknadnih izbora 1881. Podsjećam da su autonomaši 1882. ubili i načelnika Novigrada Buzolića, a godinu poslije Šimuna Lovrovića na Silbi samo zato što je bio „vatreni Hrvat i iskreni protivnik talijanaške općine“! Unatoč prijetnjama konstituirajuća sjednica općinskog vijeća održana je 28. listopada. Pribivalo joj je 29 vijećnika, izabrani autonomaši nisu se odazvali pozivu. Predsjedavao je najstariji vijećnik Ivan Brajević, koji je prvi put u splitskoj općini progovorio hrvatskim jezikom! Nazočni su za gradonačelnika javno i jednoglasno izabrali uglednog splitsko-sinjskog odvjetnika Dujma Rendića Miočevića, zastupnika u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću i predsjednika Narodne slavjanske čitaonice. Zatim su izabrani i prisjednici: Gajo Bulat, Pavao Kamber, Petar Katalinić, lvan Matošić, Mate Protić i Eduard Tacconi. Na kraju je odlučeno da će službeni jezik na sjednicama biti hrvatski te da će se on uvesti i u sve osnovne škole.

Uvečer 8. studenoga, uoči svečanog ustoličenja Rendića Miočevića, nepoznati je počinitelj pucao iz revolvera na kotarskoga poglavara baruna Konrada, dok je taj šetao Novom obalom put lukobrana. Tane mu je, nasreću, samo okrznulo odjeću u visini prsa. Znalo se, naime, da će sutra pred njim polagati zakletvu prvi gradonačelnik iz redova narodnjaka. U nedjelju, 15. studenoga, nakon svečanoga banketa priređena u čast nove općine, Bajamontijevi plaćenici napadaju (u današnjoj Krešimirovoj ulici) skupinu narodnjaka. Tom je prigodom ranjeno nekoliko seljaka iz okolice, a općinskom vijećniku, odvjetniku Srećku Karamanu, naneseno je više teških oz­ljeda šakom, bokserom i nožem. Komentirajući iredentističke prepade uvodničar Narodnog lista navodi dva glavna uzroka: „Prvo nije više do­pušteno Bajamontiju i njegovim pristašem guliti narod i vaditi novce iz obćinske blagajne; – drugo, nova je obćina sastavljena ne samo iz poštenih ljudi, koji hoće štednju i red, već iz ljudi, koji i ćute (osjećaju) hrvatski, te obćina ne može više da bude sredstvo talijančenja na ovoj obali Jadranskoga mora. Split je zauzeo svoje naravno mjesto, te nije više nade da bi on mogao ostati kulom tuđinstva.“ Uvodničar dalje napominje da se među uhićenim autonomašima pod sumnjom jednog od glavnih organizatora terorističkih napada nalazi i garibaldinac Enrico Matcovich, nekadanji urednik tršćanskog iredentističkog lista lndipendente, dopisnik zadarskoga Dalmate, a sada urednik Bajamontijeva stranačkog glasila Avvenire. Tako je još jednim zločinačkim činom završila dvadesetogodišnja totalitaristička vladavina splitskih autonomaša.

Prolazeći danas splitskom rivom, teško ćete zapaziti gdje se nalazila Narodna čitaonica, taj slavni hrvatski „puntarski stožer“. Naime, na ulaznim vratima zgrade na broju 6 ugrađen je nezgrapni željezni kavez-trafika, a na nadvratniku velikim plavim slovima piše Daily News (!?). Stara spomen-ploča (koju su Talijani za vrijeme Drugoga svjetskog rata bili uklonili) obnovljena je, ali postavljena tako visoko da je teško čitljiva i onima najboljega vida! Na Prokurativama, naprotiv, u prizemlju pročelja nekadanjega Bajamontijeva teatra, gdje se nalazio i Gabinetto di lettura, od prošle godine posluje veoma raskošni dvoetažni Caffe-Restoran-Bajamonti. U njemu (kao u muzeju!) možete razgledati i slikovnu dokumentaciju iz vremena autonomaške općine, a osobito onu o teatru u kojem se – kao što sam već spomenuo – nije smjelo ni zucnuti hrvatski!