Žena koja prašta

Redatelj Božidar Violić u povodu nedavne premijere Žene bez tijela Mate Matišića izjavio je da je taj autor cenzuriran u Zagrebu. Gledajući medijsku pozornost koju je ta predstava dobila (veliki najavni tekstovi, kritike predstave čak i u novinama koje neredovito prikazuju kazališne predstave), kazalište u kojem se igra (ZKM kao jedno od naših najelitnijih kazališta), ekipu (Violić je jedan od naših najistaknutijih redatelja), kao i činjenicu da je tekst već igran u Hrvatskoj, a i po njemu snimljen film – izjava zvuči u najmanju ruku cinično.

Naime, kad smo već kod ratnih tema – cenzurirana je u Zagrebu jedna druga autorica, Osječanka Lydia Scheuermann Hodak. Napisala je iznimno dobru i potresnu monodramu Slike Marijine o sudbini silovanih žena u Domovinskom ratu. Zagrebačka premijera bila je večer iza Noći kazališta, u Napretkovu kulturnom centru, za koji vjerojatno i ne znate gdje je (u onoj predivnoj plavoj Plančićevoj zgradi na početku Bogovićeve ulice u Zagrebu). Navedena produkcija (Točka na i te Moj film) zapravo znači dvije mlade neafirmirane djevojke: mostarska glumica Ivana Rodin, koja sada živi i radi u Zagrebu, i zagrebačka redateljica Iva Srnec. Premijera je bila bez ikakve medijske i kazališne pompe. Zahvaljujući Goranu Grgiću, koji je u Napretkovu prostoru pokrenuo novi program To sam ja, želeći predstaviti mlade kazalištarce. Tako je nakon glumaca s osječke umjetničke akademije pozvao i Ivanu i Ivu s ovom predstavom, Ivaninim diplomskim radom.

Dramski dokumentarizam u Slikama Marijinim

Zato se tako različito tretiraju tekstovi iste tematike? Nije stvar u kvaliteti. I Žena bez tijela i Slike Marijine dobri su dramski tekstovi. Uz to Slike Marijine nastale su 1992. prema istinitoj priči, što se danas jako cijeni u umjetnosti. Žene o kojima govori doista su postojale i doista su protjerane kroz minsko polje nakon ponižavajućeg života u Aljmašu, hrvatskom selu koje su okupirale srpske paravojne snage i ubile ili protjerale sve nesrpsko stanovništvo. Autorica je za vrijeme rata bila prevoditeljica i počela je pisati o onome što vidi i proživljava, pa je napisala nekoliko ratnih drama, komediju o ratnim profiterima Žurim, dolazi mi moja maserka (upravo je uvrštena u Antologiju ratne komedije koja uskoro izlazi u vinkovačkoj Privlačici) te izvrsne ratne romane (Zmija oko vrata I i II), i zbirku kratkih priča (Frezije i još ponešto), koji također neće dobiti ni medijsku pompu ni nagrade u našoj zemlji. Jer njezin je problem u pristupu temi.

Slike Marijine pokazuju Mariju uoči izlaska iz bolnice, kada još samo mora odlučiti što s unučicom koju je rodila njezina kćerka Lucija i umrla rađajući je. Nude joj se papiri za potpisivanje usvajanja jer svi razumiju ako Marija ne želi to dijete. Marija je tjelesno zdrava, ali još se bori s vlastitim morama jer mora se ne samo nositi sa zlom koje joj se dogodilo nego i prihvatiti istinu o tom djetetu. Zanoseći se da je to sigurno dijete Lucijina zaručnika (koji je ubijen na prvi dan okupacije, a Lucija je dotrčala sva krvava i poderana), Marija je odbijala vidjeti istinu i tako pomoći vlastitom djetetu.

U drami se ne spominje riječ silovanje i nema eksplicitnoga nasilja jer drama govori kroz kontrapunkt slika: idiličnih prije rata i mračnih ratnih. Iz tih slika izlazi sve zlo koje im se dogodilo, sva poniženja kroz koja su prošle. No, iako iznimno potresna drama, ovo nije priča o zlu, nego o tome da se zlo može pobijediti jedino oprostom. Ne nastavljanjem zla, nego prihvaćanjem i oprostom koji jedini može prekinuti liniju zla.

Upravo zato ova je drama nepodobna. S jedne strane imenuje agresora u vremenu u kojem se u kazalištu/umjetnosti nosi teza svi smo mi jednako krivi, a s druge govori o plemenitoj hrvatskoj žrtvi (u vremenu koje ako već nečiju krivicu jasno označi, onda je obvezno hrvatska i ne dopušta ništa plemenito vezano uz nas). Srećom, svijet je ipak prepoznao tu priču. Tekst je igran na više od trideset kazališta i festivala od Irana do Amerike. Sve bez ikakve državne i društvene pomoći. Isključivo zato jer bi prevodioce potresla i priča i način kako je ispričana. Kao i ove mlade djevojke uključene u projekt.

Mladost Ivane Rodin nije bila prepreka igranju starije žene, jer je glumački odlično kontrapunktirala osjećaj koji u liku izazivaju one tople slike i ratna prisjećanja, a u igri joj efektno pomažu scenografija i rekviziti: plahte koje glume tijela na krevetu ili podu te bijele maske koje mogu biti i posmrtne i umjetničke, a koje prizivaju neke od likova (odlična crno- bijela maska za vojnike, ili maska s pokrivenim očima za poluslijepu staricu s kojom su Marija i Lucija protjerane kroz minsko polje). Uz slikarsko platno sa slikom (psihijatrica savjetuje Mariji da naslika svoje slike iz glave i tako ih se oslobodi), bolničkog kreveta (koji će biti i zaklon i zid zatvora) na sceni je uz glumicu još samo stolac s bijelim krilima, sav prozračan i paperjast, kao simbol Marijine kćeri Lucije, ali i svih drugih nevinih žrtava (scenografija Kristina Kautero i Ivana Rodin). Uz neke moguće dorade (jasnije ispričan kraj priče ili bolje rješenje za lik psihijatrice), ovo je predstava koja ne samo govori o Domovinskom ratu nego i o ljudskoj duši nudeći nam katarzu kao pravi kazališni doživljaj.