Umijeće hiperrealizma

Stjepan Šandrk postao je prepoznatljiv i poznat kada je svoju izvođačku virtuoznost prometnuo u stil koji nazivamo hiperrealizam ili Šandrku još bliže fotorealizam. U njegovim radovima reflektirali su se utjecaji suvremenih medija, njihova relevantnost unutar današnjeg umjetničkog i socijalno-društvenog konteksta. Njegov hladni hiperrealizam preslikanih fotografija otkrivao je interese za propitivanja čistoga vizualnog govora, za sliku kao sliku, njezinu konstruktivnu organizaciju.

U doba snažne ekspanzije suvremenih medija klasična slika izgubila je funkciju koju je nekoć imala. Strah od marginalnosti i umanjivanja njezine vrijednosti tjera je da poseže za jezikom masovnih komunikacija kako bi skrenula pozornost na sebe. A upravo u pitanjima koja proizlaze iz te problematike i pitanjima što je slikarstvo danas te koji mu je značenjski i vrijednosni kriterij Šandrk je pronašao svoj likovni umjetnički interes. No pogriješili bismo ukoliko bismo rekli da njegove nove slike nemaju određenu poruku i pobudu. Promijenile su se i u tehničkom i u morfološkom smislu. Posjeduju sada daleko više slikarskog, jer jasnije naglašavaju potez i teksturu. Hiperrealist je postao realist. A realist postaje kritičar.

Čuvar

Predstavljenim novim slikama objedinjenim pod naslovom izložbe Publika Šandrk se vraća svom tematskom početku, ciklusu Current news kojim je, na neki način, anticipirao vlastitu stilističku orijentaciju temeljenu na iznimnoj vještini vladanja tehničko-estetskim sredstvima izraza, usredotočujući se na plastične probleme slike, a ne na psihološki život lika. Koristeći se vlastitim uratkom – fotografijama kojima je bilježio posjete kolega galerijskim i muzejskim prostorima, vješto je izražavao konvergenciju živoga bića i neživog izloženog artefakta. Ta citatnost poslužila je Šandrku kao svojevrsno referiranje na deklarirane ikone likovne umjetnosti. Zato i njegova nova Publika promatra kultne slike koje nisu odabrane nasumce, već su im predlošci fotografije koje bilježe najčešću likovnu publiku – umjetnike i likovne kritičare te nove hrvatske slikarske ikone. Ne čudi stoga što je ključna slika izložbe upravo poznata slika Lovre Artukovića.

Glavni akter Šandrkove slike nije kako bismo očekivali lik promatrača, a to je slikarica Martina Grlić, već tu ulogu preuzima naslikana Artukovićeva slika. Ona nosi cjelokupan kontekst Šandrkova predstavljanja kojim preispituje kompetentnost određenih umjetničkih uradaka, odnosno relevantnost hijerarhije u likovno-umjetničkom korpusu te njihove medijske eksponiranosti. No ni ja, kao ni sam Šandrk, da bude jasno, ne zaziremo od dobre prezentacije i reklame. On je to i dokazao kada je suvremene ikone stila stavio u svoje slike, a potom od njih učinio jumbo-plakate i njima oblijepio cijeli grad u svrhu reklamiranja jedne svoje izložbe. Naravno iza toga krio se cijeli koncept, ali bio je to i dobar marketinški potez. Dakle, nije Šandrku sporan autor, dapače slikara Artukovića iznimno cijeni, već je sam čin povod za propitivanja o vrijednostima, važnosti i, naposljetku, potrebi slike u današnjem društvu. Sama izložba ili nazovimo to novim ciklusom, iako je svojevrstan nastavak Current newsa, zaokret je u bolji i promišljeniji iskaz. Šandrkova refleksija o našem svijetu, ostvarena na više razina, važan je kvalitativan pomak u tehničkom i morfološkom segmentu, izvrsnija je idejno, bolja i u izboru fotografskih predložaka, prisutni su zanimljivi rakursi, blizina prizora te sama pozicija likova i napokon portret Čuvar – najslikarskija slika izložbe. Slika koja slijedi samu logiku izložbe, ali i logiku pravoga realističkog portreta – mimetičnost i, što je važnije, psihološku originalnost, potvrđujući ne samo zanatske nego i zavidne umjetnikove stvaralačke dosege.