Trijumf koji poučava i opominje

Trijumfirala je Hrvatska. Ne „Tuđmanova“, nego jedina koja postoji, ona koja nema zamjene, a za većinu Hrvata ni alternative. Time su ušutkani oni kojima je prihvatljiva samo Hrvatska koja ispunjava njihove ideološke kriterije

Nakon što su se slegli prvi dojmovi nakon odluke Žalbenoga vijeća Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kojom su preinačene lanjske osuđujuće presude generalima Markaču i Gotovini, moguće je identificirati niz pravnih, etičkih i političkih pouka i poučaka toga događaja što će, nedvojbeno, biti zlatnim slovima upisan u hrvatskoj povijesti.

Oslobođenje generala važno je politički, ali još više za međunarodno pravo

Bila je to presuda koju je malotko očekivao. Naviknuti na posve drukčiji odnos tzv. međunarodne zajednice prema Hrvatskoj, smatrali smo kako je posve prirodno da svoja očekivanja stegnemo na nadu da će drakonske kazne biti ublažene. Na oslobađajuću odluku nismo ni pomišljali. Zato nas je iznenadila činjenica da je iz Haaga i njemu sličnih instrumenata krojenja novoga političkog poretka u ovome dijelu Europe moguće doživjeti i nešto što je za Hrvate i Hrvatsku povoljno. One koji su sve do toga 16. studenoga 2012. bili nekritični apologeti, glasnogovornici, formalni i neformalni asistenti haaškoga sudišta, a napose njegova tužiteljstva, izricanje je pravorijeka i prenerazilo. S kojim se stupnjem izvjesnosti smatralo da su karte u toj igri odavno podijeljene govori podatak da je jedan visokonakladni zagrebački dnevnik s vlastitih mrežnih stranica bio ponukan ukloniti komentar kojim se tog jutra bio počeo naslađivati nad porazom i poniženjem „Tuđmanove“ Hrvatske, pokazujući i tako da mu je prihvatljiva samo ona Hrvatska koja ispunjava njegova ideološko-politička mjerila i koju određuju drukčiji posvojni pridjevi. Dogodilo se upravo suprotno: trijumfirala je Hrvatska. Ne „Tuđmanova“, nego jedina koja postoji, ona koja nema zamjene, a za većinu Hrvata ni alternative.

Osmijeh na licu genarala Markača

No, čim su se sabrali od prvoga šoka, odmah su počeli javno nagađati o zakulisnim diplomatsko-političkim kombinacijama i spletkama koje su dovele do obrata, s neskrivenom težnjom da minimaliziraju, pa čak i anuliraju nedvojbeno veliki zgoditak koji smo ostvarili kao narod i država. Nije bilo dovoljno tu hrvatsku pobjedu umanjivati ocjenama da je Tužiteljstvo – nedvojbeno upućeno u mehanizme po kojima funkcionira ono što se naziva međunarodnim kaznenim pravosuđem – nespretno uzelo prevelik zalogaj, odveć se ležerno oslanjajući na koncepciju tzv. udruženoga zločinačkog pothvata (joint criminal enterprise), koji u svome najekstenzivnijem obliku doživljava nepodijeljenu kritiku pravnika, ali zato otvara gotovo bezgraničan prostor političke manipulacije. Dok je u očima razdragane mase, one iste koja je do jučer rezignirano odmahivala rukom na sam spomen MKSJ-a, predsjednik Žalbenoga vijeća, sudac Theodor Meron, odjednom postajao utjelovljenjem pravde, ovdašnji hvalitelji i najamnici institucije kojoj je taj američki Židov s tragičnim životnim iskustvom i sjajnom profesionalnom karijerom već treći put na čelu, odjednom su se pretvorili u njegove oštre kritičare, i ne zapažajući da time posve otvoreno pokazuju da instituciju koju već dva desetljeća žele javnosti prikazati kao instrument zakonitosti i prava, u prvom redu shvaćaju, prihvaćaju i koriste se njome kao instrumentom politike.

Sudac Theodor Meron, novo utjelovljenje haške pravde

Zato je nerealno očekivati da će iz oslobađajuće presude izvući pouku koja se nameće: ta oslobađajuća presuda ujedno je osuda kvijetizma i bezgranične servilnosti koja već petnaestak godina dominira hrvatskom političkom pozornicom, servilnosti koja se manifestirala u kršenju ustavnopravnog poretka, u zlouporabi zakonskih ovlaštenja, u seriji kaznenih djela i u političkoj puzavosti, što se sve pokrivalo naizgled neutralnim eufemizmom, kooperativnošću. No dok se iznova oštre koplja oko MKSJ-a (sad s prividno izmijenjenim ulogama), i jedni i drugi, i oni koji danas pjevaju hvalospjeve Meronu, i oni koji ga sada kude kao glasnogovornika političkih interesa, pritom su potpuno u krivu, što se dade i matematički dokazati, a što će – bojim se – pokazati i skorašnje izricanje presude tzv. hercegovačkoj šestorici u predmetu koji se u hrvatskoj javnosti posve nezasluženo i očito sasvim organizirano podcjenjuje i ignorira. Nije, dakle, MKSJ izgubio ona svojstva koja mu se i inače pridaju, nego se u ovome trenutku, u procesu koji se, valjda slučajno, odvijao za haaške prilike zavidnom brzinom i neuobičajenom elastičnošću, kocka okrenula na hrvatsku stranu.

Pobjeda je takva da nas obvezuje na uživanje i osjećaj ponosa. Ali, tu pravosudnu i političku pobjedu u svakom pogledu nadmašuje sveopći spontani val oduševljenja koji je toga prijepodneva zapljusnuo Hrvate u domovini i iseljeništvu. On je jasnije od ičega posvjedočio da postoje osjećaji i vrijednosti koji se ne daju slomiti ni zatrti nikakvim manipulacijama ni prijetnjama, osobnim teškoćama ili gospodarskom krizom; on je pokazao zašto su i kako su Hrvati opstali kao samosvojan narod u svim burama i olujama povijesti, i zašto su u moderno doba svoju svijest o tome uvijek izražavali na jedini način na koji se ona može valjano izraziti: zahtjevom i borbom za stvaranje samostalne države.

Gotovina na Plesu

A o toj svijesti i o njezinoj snazi ne svjedoči samo ona eksplozija oduševljenja 16. studenoga, nego i zvižduci kojima su popraćene kratke rečenice generala Gotovine kojima je pohvalio predsjednika države, Vladu i aktualne upravno-političke strukture. Nisu ti zvižduci ništa manje važni, iako je posve izvjesno da nikomu tada nisu bile na umu generalove poruke odašiljane iz Scheveningena uoči važnih političkih događaja, niti njegov davni razgovor za tjednik što je s razlogom smatran pomagalom tadašnjega šefa države.

Oni koji haaški sustav poznaju iznutra znaju kako je teško boriti se za vlastita prava kad ih guši ne samo optužnica nego podmetanja dolaze i iz vlastitoga dvorišta (a takvih je slučajeva bilo mnogo više nego što javnost misli, i u obliku znatno drastičnijem od onoga koji se dade zamisliti!). Bez obzira na njih, ohrabruje činjenica da je Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić tri dana poslije oslobađanja na televiziji ponovio kako se general neće baviti politikom, budući da je to za njega sama uvijek loše završilo. Jer, unatoč manjku formalne izobrazbe, Gotovina je odveć inteligentan da ne bi znao kako su svi njegovi koraci nakon povratka u Hrvatsku, kao i njegova izjava za beogradske novine, itekako politika, i kako to mogu postati još više, osobito ako se nastave.