Suočavanje s istinom i pravdom

Oslobađanje generala vrijeme je za zatvaranje procesa zločina s hrvatske strane, ali bi se s dodatnim angažmanom trebalo raditi na privođenju k pravdi agresora, bilo da je riječ o pobunjenim hrvatskim državljanima ili pak djelovanju srbijanskih državljana na teritoriju Hrvatske

Oslobađajuća presuda Žalbenoga vijeća u procesu protiv generala Ante Gotovine i Mladena Markača nastupila je kao veliko iznenađenje. Odvjetnički i politički krugovi, ali ni šira javnost u Hrvatskoj, nisu polagali nade da će obrana dvojice generala uspjeti srušiti prvostupanjsku presudu koja je duboko inkriminirala ne samo dva visoka časnika koji su vodili vojno-redarstvenu akciju Oluja nego i službenu politiku i državni vrh iz toga doba, što je posredno imalo potencijalne izrazito negativne posljedice za cijelu međunarodnu percepciju Hrvatske, pogotovo njezina formativnog razdoblja (prvih deset godina od demokratske tranzicije 1990).

Četnički jadi – nakon pobjede generala slijedi izručenje kapetana Dragana

Bitno je naglasiti da oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču, kao i prethodna oslobađajuća presuda za generala Čermaka, ne aboliraju nikoga za zločine koji su se doista dogodili nakon Oluje, ali skidaju odgovornost i krivnju ne samo s generala nego posredno i s pokojnoga predsjednika Tuđmana i pokojnoga ministra obrane Šuška. Treba također reći da je tadašnji državni vrh s određenim „zadovoljstvom“ primio na znanje činjenicu da je velik dio srpskoga stanovništva s područja Banovine, Korduna, istočne Like i sjeverne Dalmacije napustio zemlju. Njihov odlazak nije bio samo posljedica ratnih zbivanja, već i planirane evakuacije koju je organizirao vojni vrh takozvane „Republike Srpske Krajine“, ali i dugogodišnje propagande političkoga vrha iste tvorevine (kao i službenog Beograda). Ta je propaganda uvjerila srpsko stanovništvo na tom području da je suživot pod vlašću Republike Hrvatske za njih nemoguć i nepoželjan. Osim toga, brzi povratak tih hrvatskih građana bio je otežan zakonom koji je kratkoročno njihovu imovinu nacionalizirao, tj. stavio pod državni nadzor i upravu. Nevoljkost procesuiranja u prvim godinama nakon rata, kao i vrludava i često nevjerodostojna politika prema sudu u Haagu, koštali su hrvatsku državu previše vremena (u kontekstu pregovora s Europskom Unijom i pristupanja NATO-u) i kredibiliteta (u smislu imidža zemlje u Europi i šire). Postoje indicije da je uz mudriju politiku bilo moguće izbjeći situaciju u kojoj bi generali Gotovina, Markač i Čermak završili na optuženičkoj klupi.

Konačna afirmacija Hrvatske

No, bilo kako bilo, sada nas ponajprije zanima što u širem smislu presuda donosi Hrvatskoj na međunarodnom planu te kako će se ona reflektirati na odnose u postjugoslavenskom susjedstvu. Za početak, oslobađajućom presudom dugoročno je ojačana i poboljšana hrvatska međunarodna pozicija. Nakon ovakva pravosudnog raspleta, nestaje element pritiska i ucjene protiv naše zemlje. Dio međunarodne zajednice, posebice u nekim zapadnoeuropskim zemljama, od početaka demokratske tranzicije bio je skeptičan prema hrvatskoj državi, tako da su se slučaj generala i akcija Oluja rabili kao argument protiv nje. Nekoliko je razloga za to. Neki su optuživali suvremenu Hrvatsku i njezino državno vodstvo devedesetih godina da koketira s nasljeđem kolaboracionističkoga fašističkog ustaškog režima. Drugi su pak Domovinski rat i rat u Bosni i Hercegovini smatrali građanskim ratom u Jugoslaviji za čije izbijanje odgovornost snosi prvi hrvatski predsjednik. Treći su pak žalili zbog raspada jugoslavenske federacije jer su je smatrali faktorom stabilnosti u ovom dijelu Europe ili su pak imali pozitivnu percepciju specifičnoga jugoslavenskog političkog sustava koji se očitovao u radničkom samoupravljanju. Stoga je ova oslobađajuća presuda afirmacija suvremene Hrvatske i pripomaže trajnu otklanjanju tendencija u europskoj i međunarodnoj politici koje dovode u pitanje i osporavaju suvremenu hrvatsku republiku.

Istup Vuka Jeremića znak je njegove diplomatske nestručnosti

Sada je konačno moguće čišćenje ispred vlastitog praga, odnosno pravosudno raščišćavanje sa svim negativnim elementima koji se vezuju uz djelovanje hrvatske strane u ratu. Prema tome, dugoročno, presuda bi trebala pridonijeti prevladavanju prošlosti i izgradnji zdravijih odnosa kako hrvatskih građana srpske nacionalnosti i hrvatske države, tako i Hrvatske s njezinim istočnim susjedima, u prvom redu Republikom Srbijom.

No odmah po objavi presude Žalbenog vijeća reakcije službenoga Beograda bile su, očekivano, dramatične i krajnje negativne. Bivši srpski ministar vanjskih poslova, a danas predsjednik Opće skupštine Ujedinjenih naroda Vuk Jeremić najavio je opsežne diplomatske akcije koje bi trebale osporiti rad Međunarodnoga suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu te ovu presudu. No teško se može očekivati da će takvi manevri uroditi plodom. Prije možemo zaključiti da je politički vrh Srbije svjestan da ne može ništa učiniti protiv presude, ali da može pokušati osporavanjem rada suda u Haagu utjecati na nadolazeću presudu bivšem kosovskom premijeru i zapovjedniku Oslobodilačke vojske Kosova (UÇK) Ramushu Haradinaju te time nastaviti diplomatsku ofenzivu koja pokušava spriječiti proces daljega međunarodnog priznanja kosovske države.

Hrvatskoj je ojačana i poboljšana međunarodna pozicija

Uzavrela atmosfera u političkom vrhu Srbije nakon presude zorni je pokazatelj da nije preporučljivo ni moguće međusobno povlačenje tužbi za genocid. Srpsko će pravosuđe, kako je najavljeno, pokušati nizom sudskih procesa posredno inkriminirati generale, jer se želi koristiti sudskom dokumentacijom iz procesa protiv Gotovine i Markača u Haagu. Tragom pak dosadašnje pravosudne i policijske suradnje dviju država, hrvatska bi država morala pokazati odlučnost i spremnost te procese preuzeti na sebe, kako bi se onemogućilo da oni u Srbiji budu iskorišteni u svrhu političkog osporavanja haškog suda, a ne kako bi se kaznili krivci za zločine počinjene nakon operacije Oluja. Teško je predvidjeti kako će na kraju završiti sudski proces oko međusobnih tužbi za genocid (hrvatska tužba i srpska protutužba), no po reakcijama iz susjedstva može se zaključiti da srpska strana doživljava sebe oslabljenom u tom procesu nakon oslobađajuće presude generalima. Ivica Dačić kao ministar unutarnjih poslova svojedobno je vrlo uspješno surađivao s tadašnjim hrvatskim parnjakom, a danas vođom najveće oporbene stranke Tomislavom Karamarkom. No Dačić kao premijer Srbije tvrdi da predsjednik Hrvatske vlade izbjegava komunikaciju te da stoga odnosi dviju država takoreći ne postoje. Nakon izbora Nikolića (nekadašnjega Šešeljeva suradnika) i Dačića (nekadašnjega Miloševićevog suradnika) za predsjednika, odnosno premijera Srbije, na službenom je Beogradu da pokrene suradnju i stvori odnos povjerenja, dok je službeni Zagreb u poziciji u kojoj treba čekati i osluškivati. U ovakvoj situaciji, pitanje je može li bivši srpski predsjednik Tadić biti politički faktor koji će smiriti ozračje i stvoriti uvjete da se nastavi pravosudna suradnja dviju zemalja i nakon presude koja je Hrvatskoj donijela olakšanje, a Srbiji srušila dugoročni vanjskopolitički koncept i politiku odnosa prema prošlosti.

Pucnjevi u prazno

Presuda, dakako, nije izazvala konsternaciju samo u Beogradu, nego i u Banjoj Luci. Stoga ne treba čuditi što će Milorad Dodik takav rasplet događaja shvatiti kao poticaj za dodatno diskurzivno potkopavanje bosanskohercegovačke državnosti i prijetnje referendumom o odcjepljenju Republike Srpske. Izjave toga lukavog i nadasve vješta političara mogu nekomu izgledati ishitrene i teatralne, no ne treba podcjenjivati namjere i političke planove koji stoje iza njih. Nakon kosovske neovisnosti i presude koja je skinula stigmu s Oluje, srpska politika ponovno će tražiti načina da se uspostavi svojevrsna ravnoteža, tj. da izravna ono što sada doživljava kao svoj poraz i slabljenje svoje pozicije.

Nakon što je presuda donijela rasterećenje cijeloj zemlji, Zagreb treba prionuti na posao koji će sanirati štetu nastalu propustima da se ranije procesuiraju zločini s hrvatske strane, ali bi također s dodatnim angažmanom morao raditi na privođenju k pravdi agresora, bilo da je riječ o pobunjenim hrvatskim državljanima ili pak djelovanju srbijanskih državljana na teritoriju Hrvatske. Najava izručenja Dragana Vasiljkovića iz Australije ukazuje da bi se stvari mogle početi kretati u tom smjeru. Što se pak odnosa u susjedstvu tiče, naša vanjska politika ne može i ne smije biti talac političke nestabilnosti naših istočnih i jugoistočnih susjeda. Kao buduća članica Europske Unije, Hrvatska svakako mora biti faktor mira i sigurnosti u susjedstvu, ali također ne smije dopustiti da joj drugi nameću tempo ili okvir djelovanja.