Slutnja kritičnog trenutka

Na drugom koncertu u svojoj sezoni Zagrebački su solisti u HGZ-u nastupili pod dirigentskim vodstvom svojega od prošle godine novog umjetničkog voditelja, francuskog violončelista Marca Coppeya. Nije sigurno jesu li članovi tog nekoć najslavnijega hrvatskog komornog ansambla pri potpisivanju ugovora s njime početkom prošle sezone bili svjesni da Coppey suradnju s njima shvaća kao priliku za vlastiti dirigentski plasman. Status umjetničkog voditelja violončelist je između ostaloga doživio kao platformu za vlastito učenje dirigiranja, što ansamblu naviknutu na skupno komorno muziciranje u formaciji polumjeseca doista nije potrebno.

Liana Gourdjia i Aleksandar Milošev sa Zagrebačkim solistima kojima ravna Marc Coppey u izvedbi Mozartove Sinfonije concertante / snimio Mirko Cvjetko

Današnje je vodstvo Solista podijeljeno na umjetničkog voditelja violončelista s dirigentskim ambicijama i koncertnoga majstora, koji također od ove sezone donosi novost. Umjesto vrhunskoga Borivoja Martinića Jerčića, koji je u posljednjih pet godina bio prvi među jednakima i obilježio ponovni kvalitativni uspon Solista, od ove je sezone na mjestu prve violine beogradski violinist s minhenskom adresom Sreten Krstić, koji je već tri desetljeća koncertni majstor prestižne Minhenske filharmonije i na naše zadovoljstvo nalazi vremena i za nastupe u sezoni ansambla.

Ansambl koji je doduše počeo djelovati uz dirigentsko uvježbavanje baš violončelista Antonija Janigra tu je praksu napustio već njegovim odlaskom 1968, otkako već 45 godina njeguje solistički tip zbirnog muziciranja koje se temelji na maksimalnom međusobnom osluškivanju pojedinih sudionika izvedbe. Prema zvuku koji smo mogli čuti već u uvodnoj točki programa, repertoarnom Divertimentu u D-duru KV 136 Wolfganga Amadeusa Mozarta, promjena na mjestu koncertnoga majstora dodatno je osvježila i učvrstila redove gudača, koji su osobito u violinskim dionicama zasjali snažnijim višim frekvencijama, uz kompaktniji i čišći ton. Dodatnu nestabilnost u suradnji između dionica uz nespretnog je dirigenta unio i nov raspored glazbala, prema germanskom načelu s violončelima u sredini i drugim violinama na desnoj strani nasuprot prvima na lijevoj. U svijetu je kao i kod nas općenito standard tzv. talijanski princip smještaja gudača s violinama na lijevo, violama u sredini i violončelima na desnoj (osim Bečke filharmonije koja ljubomorno čuva svoju specifičnu tradiciju), pa nema razloga zašto bi to u ovom ionako fragilnom trenutku višestrukih promjena mijenjali i Zagrebački solisti. Poseban je problem sa sjedenjem i dirigentom nastupio u drugoj, solističkoj točki večeri, Mozartovoj Sinfoniji concertante za violinu i violu, gdje su zbog dirigenta na maloj pozornici solisti svojim tijelima zaklonili vizualni kontakt ansambla s koncertnim majstorom, što je izazvalo dodatne raspade tonske strukture u kojoj su dominirali gostujući puhači u zadnjim redovima. Coppey je pretjeranim taktiranjem sputavao spontano muziciranje ansambla, ali i solista, ruske violinistice nečista tona Liane Gourdjia i stegnute viole donedavnoga člana ansambla Aleksandra Miloševa, kojega pamtimo i po boljim nastupima.

Bolju inačicu suradnje između dirigenta i Solista donio je drugi dio večeri, u impresionističko-atmosferičnoj filmskoj partituri Japanca Torua Takemitsua (Smrt i uskrsnuće iz filma Crna kiša japanskoga redatelja Shoheija Imamure, koja tematizira tragične posljedice atomskog napada na Hirošimu), kao i klasično-romantičnoj dječačkoj Mendelssohnovoj 8. simfoniji. Zdušnoj se svirci srčanim pljeskom zahvalila i publika, čemu su glazbenici u završnici pridodali još i početak Mozartova Divertimenta.