Slaviti ljude fotografijom

„Metaforički gledano, kao što je to primijetio i Mendeljštam, istina je da u stoljeću ima nečeg nalik Kristu. Jer stoljeće postavlja pitanje: što je inkarnacija? Postavlja ga u sljedećoj formi: što je apsolut u povijesti? Simbol utjelovljenog Boga bilo je mučeno tijelo Krista. Stoljeće pruža utočište dugovječnoj martirologiji, koja izlaže mučeno tijelo ideje.“ Misao koju je Alain Badiou izrekao na jednom od svojih slavnih seminara, upravo negdje na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, bolno i istinito sažimlje srž minuloga vijeka. Prošlo je stoljeće, a ta se karakteristika prenosi i u ovo aktualno, obilježeno neprestanim ratnim stradanjima, ekološkim kalvarijama, različitim društvenim tragedijama. Zapravo, nisu sami događaji toliko karakteristični, svako je doba obilježeno vlastitim martirologijama, nego činjenicom da posredovanjem medija, osobito fotografije, svjedočimo događanjima i upoznajemo sudbine njihovih protagonistima i oni, makar na tren, dobivaju našu pozornost i sućut.

Rajasthan, India, 2010.

Svjetsku je pozornost i sućut osvojila zagonetna afganistanska djevojčica, nezaboravnih prodornih zelenih očiju što iskre strahom i ponosom, snimljena 1985. objektivom američkoga fotografa Stevea McCurryja. Portret objavljen u lipanjskom broju National Geographica odmah je postigao kultni status prometnuvši se u simbol izbjegličke patnje. Fotograf je djevojčicu, anonimnu do 2002, kada ju je McCurry napokon ponovno pronašao pod imenom Sharbat Gulua, zabilježio posve jednostavnim pristupom klasičnoga portreta. Istaknuo je biblijski izgled Afganistanke, zaogrnute poderanom crvenom tkaninom ispod čijih se rupa nazire halja, iste boje kao i njezine oči i pozadina. Ona je ujedno ikonički predstavnik 20. stoljeća, zahvaljujući McCurryju i snazi fotografskoga medija urezana u kolektivnu svijest i pamćenje, ali i utjelovljenje svevremenoga, metaforičkog apsoluta povijesti.

To je remek-djelo, uz druga McCurryjeva najpoznatija ostvarenja koja prelaze granice novinske i life-style-fotografije, izložena u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu na izložbi naslovljenoj Život u slikama / South–Southeast. Steve McCurry rođen je u Philadelphiji 1950, diplomirao je na Fakultetu za umjetnost i arhitekturu Sveučilišta u Pennsylvaniji. Dvije je godine radio u javnim novinama The Daily Collegian, a potom se uputio u Indiju kao samostalni fotoreporter. Dobitnik je mnogobrojnih vrijednih nagrada za fotografiju, poput nagrade Robert Capa Gold Medal, koju je osvojio na početku karijere, za fotografije sukoba u Afganistanu netom prije sovjetske invazije, potom nagrade za fotografa godine 1984, koju dodjeljuje Američko udruženje novinskih fotografa (NPPA). Iste je godine u najvećoj svjetskoj selekciji novinske fotografije World Press Photo osvojio čak četiri prve nagrade. Dva puta bio je nagrađen komemorativnom nagradom Olivier Rebbot.

Dojam koji se nameće u susretu s McCurryjevim ostvarenjima jest prije svega dostojanstvo ljudi s čijim se pogledom ukrštava fotografov i promatračev pogled. Neposrednost kadra posreduje životno iskustvo, bez obzira na dob modela, koje autor bilježi nenametljivo i istovremeno angažirano. Kao što se zapaža na već spomenutu portretu, McCurry izbjegava suvišnu naraciju i scenografiju, koncentrirajući se ponajviše na lice, katkada i na ruke. Strpljiv tragač za presudnim trenutkom crpe iz njega osjećaj ravnoteže, koju nalazi i u vrtlogu najvećega kaosa i nemira u kojem se mogu zateći pojedinac i društvo. Upitan u intervjuu koja je njegova filozofija, odgovorio je: „Svojim fotografijama volim slaviti ljude, mjesta i kulture. Također volim fotografijama ispričati priče o svojim temama – osobito o onima koje sam snimio u područjima sukoba, i mislim da je to važan aspekt fotožurnalizma – pokazati ljudima što se događa.“ McCurry svojim fotografijama doista slavi trenutak, ljepotu, posebnost i različitost. Svaki snimak odaje strast i radost upoznavanja nepoznatoga, koje primjerenom fotografskom valorizacijom dobiva novo značenje. Fotograf pomno gradi kompoziciju te izabire kolorističke odnose, koji u svojoj cjelovitosti prenose dublje simbolističko značenje kadra. Osim sućutnošću, njegove fotografije osvajaju izvanrednim kolorističkim senzibilitetom. Koliko je decentan u portretnom prikazu, toliko se predaje raskoši u temi krajolika. Ljepota očuvane prirode postaje svojevrsna nadoknada za strahote rata i svjedočanstva ekoloških katastrofa. Njegovo plemenito oko, toliko osjetljivo na sklad, hvata trenutke sinergije čovjeka i prirode, poput šrilankanskih ribara koji hvataju ribu sjedeći na krhkim konstrukcijama od štapova zabodenih u morsko dno.

Pratio je iransko-irački rat, libanonski, afganistanski i kambodžanski građanski rat, islamsku pobunu na Filipinima, Zaljevski rat. Bilježeći prizore on ne bježi od njihove strahotnosti, no ne zadržava se na razini njihove okrutnosti, pa čak ni spektakularnosti. Ponajprije, usprkos svim njezinim devijacijama, fotograf traga za humanom dimenzijom stvarnosti. Svoj interes sa širega konteksta fotograf pomiče na čovjeka i na način na koji se on nosi s težinom situacije. Teško je, među najpopularnijim i manje poznatim fotografijama, izabrati najreprezentativniju, najganutljiviju. Svaka će izazvati neku emociju i reakciju. Fotografija Krojač tijekom monsuna, Porbandar, Indija (1983), na kojoj starac u rukama drži mašinu, instrument preživljavanja, utjelovljuje poruku civilizacije koja je krvavo ukoračila iz jednoga stoljeća u drugo: iznad površine vode nalazi se tek glava, no lice je ipak razvučeno u – vedar osmijeh.