Samoubojice i svjedoci

Motiv suicida pojavljivao se u boljim filmovima prikazanim na festivalu, što se pokazalo kao dobar izbor jer od sama početka jamči pozornost gledatelja i njihovo vezivanje uz nesretne protagoniste, što opet potentnijim i promišljenijim autorima pruža mogućnost stvaranja zaokruženijih, karakterno-psihološki kompleksnijih i u cjelini ambicioznijih djela

I šesti međunarodni festival filmova realiziranih u jednom kadru ambicioznijim je gledateljima željnima izvedbeno nekonvencionalnijih i formom inovativnijih ostvarenja art-predznaka ponudio niz vrlo zanimljivih, uglavnom iznadprosječno uspjelih i kakvoćom ujednačenih naslova, među intrigantnijima od kojih se kao svojevrsna poveznica pomalja motiv samoubojstva.

Takav je barem slučaj s pobjedničkim kratkim filmom Soba Španjolca Fernanda Franca, s Filmom za prijatelje pobjednika ovogodišnjega Zagrebačkog filmskog festivala Radua Judea, s crnom komedijom Smrt čovjeka na Balkanu Miroslava Momčilovića te s lažnim dokumentarcem Vrlo jednostavna priča Kirila Maksimoskog. Izbor motiva suicida pred uključenom kamerom ili računalom s manje ili više intrigantnim i suptilnim elaboriranjem okolnosti koje ga prate zapravo je sasvim razumljiv, moglo bi se reći i lukav, jer osim što osigurava uvjet jedinstva mjesta i vremena zbivanja, čime i zadovoljavanje forme realizacije u jednom kadru biva olakšano, taj motiv od sama početka jamči pozornost gledatelja i njihovo vezivanje uz nesretne protagoniste, što opet potentnijim i promišljenijim autorima pruža mogućnost stvaranja zaokruženijih, karakterno-psihološki kompleksnijih i u cjelini ambicioznijih djela.

Prizor iz Filma za prijatelje pobjednika ovogodišnjeg Zagrebačkog filmskog festivala

Jedno od takvih je Grand Prixom ovjenčana Soba, 18-minutna naglašeno tjeskobna psihološka egzistencijalna drama u kojoj pratimo pretpostavljivo posljednje minute života vrlo depresivne mlade djevojke (Nuria López). Dok ona jedne večeri nekoliko minuta prije 20 sati sasvim bezvoljno i poput zombija beživotno ulazi u svoju neurednu sobu, s uključenoga računala dopire zvuk signala da je u chat-roomu u kojem sudjeluje primila nove poruke. U toj virtualnoj sobi za razgovore njezin je nadimak aNa, a oni s kojima komunicira kriju se pod nickovima Iván21, AlexxXx itd. Kad aNa očajna izraza lica i sa suzama u očima skine majicu, dečki se otvoreno lascivno ponadaju da je počela izvoditi striptiz te je stanu ohrabrivati da nastavi, a kad se ona slomljena odvuče do kreveta i legne na njega, oni se razočarani redom stanu odjavljivati iz chat-rooma uz tvrdnje da idu gledati zanimljiviju nogometnu utakmicu. Kad već postane sasvim očito da računalu leđima okrenuta aNa na krevetu više ne diše, što je moguća posljedica ispijenih tableta, među njezinim virtualnim prijateljima isprva nema baš nikoga koga bi to zabrinulo. A kad se jedan od njih napokon i uključi, simbolički je ispisanim slovima dozivajući da se probudi, za djevojku je već po svemu sudeći prekasno. Soba iz naslova odnosi se dakako primarno na chat-room, po autoru filma grub, bezobziran i mizantropski interijer, što se u značenjskom smislu može proširiti na čitav internet, na prostor u kojem caruju niske strasti, voajerizam, egoizam, nihilizam i slični –izmi, dok se bilo kakvoj empatiji, makar i prividnom virtualnom prijateljstvu, a zapravo i ljudskosti općenito, praktički gubi svaki trag. Redateljeva je poruka jasna i možda pomalo doslovna, no to ipak ne umanjuje činjenicu da je posrijedi vrlo uspio film.

Svojim dvama prethodno u nas prikazivanim filmovima Najsretnija djevojka na svijetu i Svi u našoj obitelji, (su)scenarist i redatelj Radu Jude predstavio se kao filmaš naglašeno sklon urbanim temama i suvremenim pričama koje odlikuje jedinstvo mjesta i vremena zbivanja, ili barem njegovo sugeriranje, kao autor koji se intimnim i obiteljskim dramama protagonista koristi za naznačavanje širega društvenog konteksta, koji efektno postupno karakterno profilira likove te koji kreira sugestivne pseudodokumentarističke ugođaje, čime pridonosi dojmu autentičnosti i neposrednosti. Premda je i u spomenutim naslovima bio zamjetan Judeov pesimizam, on je maskiran (crnim) humorom, satiričnim žalcima i energičnim interakcijama među likovima. U tom kontekstu, ono što ponajviše upada u oči prigodom gledanja njegova zasad kronološki pretposljednjeg filma, u jednom kadru realizirane psihološke crnohumorne egzistencijalne drame Film za prijatelje, izrazita su i meni neočekivana depresivnost i mizantropija. Iza nevina naslova krije se tjeskobna i mračna, a u posljednjoj trećini i vrlo mučna i teško gledljiva storija o duboko nesretnu sredovječnom čovjeku koji se nakon bračnoga brodoloma preselio u škrto namještenu podstanarsku garsonijeru. On je još prije nekoliko mjeseci odlučio počiniti samoubojstvo, a sad je stigao i dan za taj očajnički korak. No prije nego što ode, odlučio je za svoje najmilije snimiti videoporuku u kojoj će im makar posthumno reći sve što o njima misli te si u sklopu poruke pucati u glavu. Nakon što se verbalno obračuna i sa suprugom od koje se udaljio i koja ga nije razumjela, i s djecom studentima koji mu se nakon selidbe nijednom nisu javili, i s navodnim prijateljima i kolegama na poslu koji brinu samo svoje brige, a naposljetku i s čitavim rumunjskim postkomunističkim društvom kojim dominiraju egoizam, licemjerje, lažne vrijednosti i bezdušna utrka za profitom, čovjek si prisloni cijev pištolja na sljepoočnicu i opali. No učini to nespretno i neprecizno, na način da se samo teško rani, pa se ubrzo začuju njegovo nesuvislo hroptanje i krikovi praćeni brzim gubljenjem krvi. Privučeni hicem i njegovom agonijom, u stančić će naposljetku provaliti susjedi te mu užasnuti prizorom pokušati pomoći. A nakon što naposljetku stigne i hitna pomoć, dok na nosilima kreće put bolnice, čovjek na rubu smrti počne ponavljati da ne želi umrijeti. U razgovorima o filmu Jude tvrdi da je riječ o „studiji posljedica do kojih može dovesti čovjekova opsjednutost samim sobom“, ali i da je posrijedi „urnebesno duhovita i istodobno strašna agonija“ takva čovjeka. Strašna svakako jest, no o urnebesnoj duhovitosti nema ni govora, kao ni o duhovitosti uopće, barem ne za gledatelja s makar minimumom sućuti i empatije prema nevoljama protagonista. Smisao za humor Radua Judea uistinu zabrinjava.

Posve je drukčija priča sa satiričnom crnom komedijom Smrt čovjeka na Balkanu Miroslava Momčilovića. Nakon što je u svojim prethodnim filmovima Sedam i pol i Čekaj me, ja sigurno neću doći demonstrirao spretno i odmjereno eksploatiranje komičnih situacija koje počivaju na slikovitim likovima obilježenima sitnim ljudskim nedostacima i njihovim zabavnim međuodnosima, Momčilović je u svom trećem redateljskom projektu smisao za (crni) humor sasvim ispravno posve pustio s lanca. Nakon što si u svom stanu u Beogradu glazbenik pred uključenom kamerom oduzme život, oko njegova mrtvog tijela koje leži izvan kadra okupe se susjedi predvođeni Acom (izvrsni Emir Hadžihafizbegović) i Veskom, tipičnim narodskim ljudima koji pokojnika zapravo nisu ni poznavali i koji mu ne znaju ni ime, no koji ne prestaju pričati o tome kako je divan čovjek i velik umjetnik bio. A kad na mjesto tragedije stignu njihove supruge, noseći jelo i zabrinute kako će s lošim frizurama i u jeftinim haljinama izgledati pred kamerama koje će sigurno doći, pa uporni djelatnik pogrebnog poduzeća u potrazi za mušterijom, potom agent za prodaju nekretnina koji će s potencijalnim kupcem stana doslovce preskakati preko leša te naposljetku dvojica policajaca mučenih i osobnim problemima, sve će se pretvoriti u svojevrsni makabrični vodvilj za plastično oslikavanje mentaliteta ljudi i današnjeg društva, dakako u univerzalnim okvirima, a ne samo na Balkanu. Precizan ritam, živopisni likovi, njihovi životni i sočni dijalozi te niz savršeno tempiranih komičnih detalja poput pokušaja odnošenja skupocjena pokojnikova alata i hvalisanja o izradi njegovih parketa, rezultiraju mjestimice urnebesno duhovitom cjelinom koja se doima poput ekranizacije kazališnoga komada.

Dok od preostalih filmova prikazanih u konkurenciji svakako vrijedi izdvojiti odličan Preludij Eduarda Lucatera, izvan konkurencije očekivano su se izdvojili prošle godine u Cannesu Velikom nagradom žirija ovjenčana egzistencijalna krimi-drama Bilo jednom u Anadoliji velikoga Nurija Bilgea Ceylana, obiteljska drama Otac Vlade Škafara te donekle pretenciozna psihološka drama s elementima fantastike Sotona izvana Brune Dumonta. No o njima više kad ili ako dožive hrvatske premijere.