Putopiščev pivopis

Pisac, na polazak sveđ pripravan i već poznat putopisac, svojim je putima dodao i taj pivovarsko-pivničko-pivski. Piše razgovijetno, obavijesno, u izvedbi sigurno, sa žicom humora, a na mjestima i sućuti. Pisca, putnika od mladićkih dana, zanimaju svagdašnji život i ljudi te druženje, tako i ono povezano s pivom i pivnicama. Tu su onda i dublji korijeni ove knjige. Načelno protivan poistovjećivanju pivarstva isključivo s industrijskom proizvodnjom kao nevaljalu pristupu, zaokupljen je njime kao društvenom navikom razvedenom u stanovitu kulturu društvene komunikacije i socijalizacije u ozračju specifično smještenih i svrsishodno namještenih pivnica, tih izrazito „demokratskih ustanova“, gdje se u veselu žagoru gostiju, gostoljubivosti i načinu podvorbe pivničara i pivničarka, mirisu i nadasve okusa piva, toga „izrazito neelitističkoga pića“, i, dakako, primjerene i birane pivničke zalogaje može podijeliti radost trenutka i osobno uživati.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Živeći u doba različito prihvaćane i doživljavane globalizacije, pisac kaže kako ona u pivarstvu vodi sve ujednačenijoj ponudi, ali je svjestan kako je tomu posljedak ne samo utapanje mnogih malih pivovara u međunarodne koncerne nego i njihov nestanak, gubitak, dakle, nenadoknadive mjesne raznolikosti i osebujnosti. Stoga on odlučno svraća pozornost i daje prednost „ponajprije autentičnim vrstama i pivima, karakterističnim za pojedine regije i gradove“.

Knjigu je utemeljio u vlastitu iskustvu i doživljajima, ali ona može poslužiti i kao stanovit vodič po dijelu pivskoga svijeta, to više što u nas, čini mi se, takvih tekstova nema mnogo, ako ovakav nije i jedinstven.

Zahvaća tako općenito kako u povijest pivarstva tako i onu probranih pivovara, njihov osnutak, podrijetlo naziva, razvoj, osobitosti, opstanak i današnju kob. Govori o mjestu i načinu proizvodnje piva, mnoštvu vrsta te starih, mijenjanih i novih naziva, gornjim i donjim vrenjima, primarnima i sekundarnima, i za to potrebnim temperaturama, o sastojcima, odlikama u boji ovoj ili onoj, jakosti ovolikoj ili onolikoj, okusu ovakvu ili onakvu, zavičajnoj ukorijenjenosti i zemljopisnoj proširenosti. Znatiželjan je kakve su pivnice, u kojem su dijelu grada ili naselja smještene, kakvim izgledom privlače, što je u njima tradicionalno i ambijentirano, kakva su im nacrta i izvedbe boce, vrčevi, čaše, kakve su naljepnice i podlošci, ima li izloženih slika, reklamnih panoa i plakata te, dakako, kakva je ponuda piva i jestiva. Naposljetku, zapaža pivničke goste, njihove običaje, kadšto i rituale. Ukratko pivničku i pivsku kulturu općenito i u različitosti protkivajući kulturološkim crticama i zanimljivostima o pivnicama kao okupljalištima glasovitijih ljudi, primjerice učenjaka i umjetnika, i pivu kao motivu ili sastavnici likovnih, književnih ili filmskih djela. Dabome, potrebno je kazao i o riječi pivo u različitim jezicima.

Kako je knjiga krcata pojedinostima, nužno se u osvrtu disciplinirati kako se ne bi razvukao. Spomenuo bih stoga, pa makar i nasumce, ponešto iz piščevih, baš pivničkih obilazaka.

To su u Beču, primjerice, Gostionica kraj Groblja bezimenih, pomalo morbidna naziva, gdje je „pijuckao“ piva pivovare Schwechat, te pivnice Zum Renner u Nussdorfu i, njemu najdraža, Siebenstern. U Pragu preporučuje pivnice U črneho vola i U zlateho tigra za razliku od razvikane i komercijalizirane U Fleků. U Nürnbergu je potražio jednu, onu najbližu, iz lanca Landbierparadies, u Bambergu se dobro osjećao u Fässli. No čini se da je napose zanesen ozračjem u „njegovu veličanstvu pabu“, bio taj u Durhamu kao Tap & Spile, Dun Cow ili The Victoria Inn (The Vic), u kojem je „stekao pabovski šlif“, ili edinburški The Last Drop, ili dublinski The Stag’s Head ili Mulligan’s, ili belfastski Crown Liquer Saloon. U Nizozemskoj spominje haašku De Paas, u Danskoj svendboršku Strandlyst, a sjetio se i sarajevske na Bistriku. Bez obzira koliko je zemalja pisac posjetio ili proputovao i tamo posjetio pivnica, čini se kako je pravo njihovo ozračje naći prema europskom sjeveru, dok izvrsnih piva i bez toga ima i prema jugu i istoku. Naime, piše on, osim još o sjevernjačkim belgijskim, o francuskim, katalonskim, talijanskim, ruskim, ukrajinskim, američkim i izraelskim pivima.

O hrvatskom pivarstvu razasuo je po knjizi više podataka kao, kad piše o Oktoberfestu, o Danima piva u Daruvaru ili o Danima hmelja u Grgurovcu, napose ako može istaknuti „zavičajnu spregu“ omiljelih mjesnih piva. Kao Zagrepčanin pak više je rezerviran, da ne kažem kritičan, nego privržen pivu iz pivovare u njegovu susjedstvu.

Na kraju bih dodao kako tu i tamo ubacuje pokoju legendu ili anegdotu iz pivske i pivarske prošlosti, a spomenuo bih dvije o naljepnicama iz njegove pogoleme zbirke. Pravo na naljepnicu s likom „dobroćudna gospodina koji ispija kriglu piva“ pivovara u češkom mjestu Velké Březno stekla je kad je on prihvatio doživotnu rentu od 30 pinta piva tjedno u mjesnoj gostionici. „Brkati gospodin sa šeširom i kriglom pjenušava piva u ruci“ dopustio je pak to tvrtki Moretti u Udinama riječima: „Naručite mi još jedno i basta!“ Tako.