Premalo za Strindberga

U drugoj polovici, a osobito potkraj 19. stoljeća, uz tehničku i tehnološku revoluciju događaju se i velike promjene u umjetnosti, osobito kazališnoj, kojoj prethode velika dramska djela. Promjene koje su uslijedile – društvene, ekonomske, psihološke i svake druge – posljedice su i spomenutih procesa, koji su česta tema tadašnje europske dramske književnosti. Među iznimne književnike koji uočavaju sve te promjene, koji shvaćaju dubinu moralnih i duševnih lomova izazvanih tim promjenama, svakako pripada i norveški književnik Henrik Ibsen, preteča kojega će uspješno slijediti August Strindberg, A. P. Čehov, G. B. Shaw i mnogi drugi, pa i naš Ivo Vojnović.

Zahvaljujući njima osamdesetih godina toga stoljeća napisana su mnogobrojna velika dramska djela, stvoreni nezaboravni i svevremeni dramski likovi s kojima započinje veliko prekapanje po ljudskoj duši, počinje se pisati o beznađu života i bijegu iz takva života, slobodi i pravima žene, feminizmu... Herojski i moralni dramski likovi postaju obični i nemoralni, pred publikom rastvaraju i pokazuju i lošu stranu svoje duše, kao što to čini Strindberg u svojoj Gospođici Juliji.

Mladen Kovačić, Franka Perković i Nataša Dangubić

U toj komornoj drami, koju je autor nazvao i naturalističkom tragedijom, dvije osobe, dva fiktivna lika, pred publiku iznose što je dotad bilo gotovo nezamislivo – sukobljavaju svoju ljubavnu slobodoumnost s moralom društva, ruše dotadašnju tradiciju licemjerja i ograde unutar društvene hijerarhije. Pripadnica više društvene klase, staleški superiorna gospođica Julija, spetlja se sa slugom Jeanom, što nije samo miješanje zabranjenoga, nego i prilika autoru da se okomi na ženski spol i iskaže, kako je to u povijesti književnosti zapisano, Strindbergov antifeminizam.

Zbog negativna stajališta prema ženskom spolu u Bračnim pripovijestima iz 1885. prozvat će ga švicarske novine, što će biti razlog zbog kojega će autor morati napustiti Švicarsku. Nikoga, ili malokoga, tada je u Švicarskoj zanimalo što je Strindbergov antifeminizam bio više patološki nego ideološki.

Na propitivanju feminizma, odnosno antifeminizma, i ravnopravnosti suvremenoga žensko-muškog odnosa, redateljica Franka Perković koncipirala je i realizirala predstavu Gospođica Julija, koja je sredinom studenoga premijerno izvedena u šibenskom HNK-u.

Ali, bez obzira na seksualnu revoluciju i prava koja žena ima u današnjem svijetu – i bez obzira na liberalizam, koji svakomu deklarativno daje prava, a stvarno ih malokome ne uskraćuje – njoj se čini da se u odnosu na Strindbergovo vrijeme u našem vremenu odnos prema ženi nije jako promijenio. Zato se odlučila na poštivanje piščeva teksta, njegove idejne autentičnosti.

Nije se opteretila starošću djela i mogućom istrošenošću teme, nisu je zanimala dostignuća i nijanse emancipacije i stvarno stanje feminizma u današnjem svijetu, pa se i nije odveć odmaknula od stereotipa i predrasuda koje vladaju u našim ruralnim i patrijarhalnim sredinama. Štoviše, to je i potencirala oduzimajući trećem liku, Kristini – koja se kao i Julija bori za svoja ženska prava, ali ih nastoji ostvariti popuštanjem, imajući razumijevanja za muški libido, i trpljenjem – sve replike i pravo na odluku, na napuštanje Jeana. Tako je Kristina (Franka Klarić) postala žrtva muškarca; trpnica koja sve vidi, sve podnosi i o svemu šuti – a ne lik kako ga je Strindberg napisao.

Time je dramu osušila od višeslojnih i višeznačnih međuodnosa, osiromašila je kompleksnost ljubavnoga trokuta, čija se heterogenost ne ostvaruje u širokoj lepezi beskarakternoga bogatstva umnažanja karaktera. Ali je i sebi uskratila kreativnost koju pisac nudi. Naime, zanemarila je vrijeme događanje drame – Ivanjsku noć, dakle noć u kojoj je svakomu moguće biti i nešto drugo od onoga što jest, biti neki drugi lik i karakter.

Simbolične naznake, u obliku anđeoskih krila na leđima Kristine i klaunovskoga nosa na licu Jeana, nisu urodile umnažanjem i obogaćivanjem značenja, nego tek usputnim i ničim opravdanim citatom, sitnom ilustracijom nečega što je moglo biti itekako dobar poticaj za predstavu u kojoj je redateljica mogla naglasiti anticipaciju Strindbergova kazališnog ekspresionizma i razigrati svoju redateljsku maštu. K tomu mogla je razigrati ionako glomazan prostor (scenograf Ivo Knezović), koji je ne samo gušio dijalog nego je dominirao i bio neprimjeren komornoj drami kakvu je režirala redateljica Perković.

Od zagušenosti i dominiranja scenografije predstavu nisu spasili ni svijetli kostimi (Marita Ćopo), ni gluma dvoje glavnih aktera, Nataše Dangubić (Julija) i Mladena Kovačevića (Jean). Iako ne bez talenta i iskustva, ipak nisu uspjeli u svoje uloge udahnuti više iznijansirane uvjerljivosti, zapravo više pokvarenosti i bestidnosti. Nedostajalo je svega onoga što bi bilo više od korektnoga dijaloga koji je na trenutke imao i upućivao na prostore koje je trebalo rastvoriti i u njima biti svoj.