Odlazak Meštra

Ivan Kušan unio je vedrine i ljepote, dakle ljubavi, u mnoga čitateljska srca, posebice u ona đačka, kao trajne vrijednosti. Ljubav je tako, zapravo, pobijedila

smrt

Ode nam Ivan Kušan. Ode nam književ- nik, poglavito za djecu, urednik, likov- ni umjetnik, profesor, prevoditelj, akademik. Smrt je tako u ovih nekoliko dana marno pohodila hrvatsku književnost, osobito dječju: Joža Horvat, Stanislav Femenić, Milivoj Slaviček, Kušan…

Svijet je Kušan ugledao 30. kolovoza 1933. u Sarajevu, ali je obitelj šest godina poslije doselila u Zagreb, njegov pravi grad životom, školovanjem i književničkim nadahnućima. Otac Jakša, potomak srijemske doseljeničke obitelji, bijaše književnik i prevoditelj, ravnatelj kazališta, a Ku- šanova majka Marija, Dubrovčanka, bijaše uči- teljica te je mali Ivan već zarana u takvu obiteljskom okružju iskazivao darovitost – zarana uči njemački i ruski i već kao šestogodišnji dječačić služi se goticom!

Nakon srednje škole Kušan se dvoumi između studija jezika i povijesti umjetnosti; odlučuje se za ovo drugo, vjerojatno kao posljedak prijateljstva sa slikarom Mladenom Vežom. Poslije upisuje i Likovnu akademiju, gdje diplomira 1956. i završava poslijediplomski studij (u klasi Ive Režeka). „Uplašio sam se nepodnošljive lakoće slikarskog postojanja… Točnije oni (ja) su prazninu u sebi savršeno prenosili u svoje uglavnom prazne tvorevine… Moja je privatna obvezatna lektira, o blagdanima i ferijama (danima bez škole), kod kuće neko vrijeme bila: ujutro Proust, poslije podne Shakespeare (po jedan čin dnev- no), u izvorniku obojica, jasno. A slike su na- sta- jale same od sebe i od slučajnosti, neoprezna pokreta.“ Ostavlja se stoga slikarske karijere, zapošljava se na zagrebačkom radiju, uređuje Telegram i Most, potom u Školskoj knjizi kao urednik izvanškolskih izdanja te pokreće biblioteke za mladež Smib i Modru lastu. Predaje na Likovnoj akademiji i sa studentima putuje svijetom. Od 1984. do 1994. profesor je na dramaturškom odjelu Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 2002. bio je redoviti član HAZU-a.

Pritiješnjen bolešću, Kušan je na razmeđu tisućljeća spisateljski uglavnom zastao, a eto sada i zastalno. „Da se malko odmori“, rekao bi Matoš.

Klasik hrvatske književnosti

Za rad primio je više priznanja, među kojima valja izdvojiti 1996. odličje Danice s likom Marka Marulića i 1998. nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, a isto je tako barem spomena vrijedan podatak da je prvi od hrvatskih pisaca bio 1995. predložen za nagradu Hans Christian Andersen.

Životni i spisateljski (šire: umjetnički, dakle i likovni) put klasika hrvatske književnosti potvrđuje da je među nama živio pisac iznimne erudicije i vidika, čovjek koji se nije zatvarao u polumrak svoje radne sobe nego se nagledao svijeta te tako upio svjetskost, književnik bogata i raznovrsna opusa i senzibiliteta koji je upravo tom zavidnom, iznimno vrijednom produkcijom za mladež i starež dokinuo (ili barem relativizirao) podjelu književnosti, majstor riječi koji je u tom opusu znao biti aktualan, a ne dnevnopolitičko škrabalo, književnik provokativan, a opet ne i književnoprizeman.

Ostat će upamćen po nizu djela, poglavito romanima namijenjenim književno iskusnijem recipijentu: Razapet između (1958), Zidom zazidani (1960), Moj potop (1970), Toranj (1970), putopisnom prozom Prerušeni prosjak (1986), parodijom 100 najvećih rupa (1993), posebice pak dramama, od kojih je, primjerice, Čaruga u izvedbi Teatra u gostima doživjela čak 220 izvedbi!

Dakako, književnosti je najviše darovao u dječjoj romanesknoj produkciji, osobito glasovitim Kokovim krimi-serijalom. Počeo je taj serijal Uzbunom na Zelenom Vrhu, 1956. godine, godine koju s pravom držimo prijelomnom u novijoj hrvatskoj dječjoj književnosti. „Uzbuna na Zelenom Vrhu po mnogočem je odredila moj životni put kao pisca i s njega ne mogu tako lako skrenuti (…), sve dok me ne izvezu na mala vrata – kako sam i ušao.“ No ne samo da nije izveden nego je on izveo niz romana serijala koji – zastupljenošću u školskoj lektiri, ekranizacijama i dramatizacijama – postaju silno popularni, do te mjere da se pisca često poistovjećivalo s njegovim glavnim likom Ratkom Milićem (Koko). Koko i duhovi, Koko u Parizu, Ljubav ili smrt, Koko u Kninu (a pridružimo nizu i Lažeš, Melita) – djela su koja ostaju trajnim vrijednostima. Osobito je znakovit zadnji roman (1996), jer je njime autor književno promptno reagirao nakon veličanstvene Oluje pa na koncu romana „jedan snažan momak nosi u ruci zastavu i zabija je na vrh Tvrđave (..) Nad brdskim je vrhuncima Dinare u velikom luku kružila modra golubica.“ Kušan je, vjerojatno sluteći reakcije o unošenju politike, izjavio: „Moja je želja i potreba bila da podosta kažem mladom čitatelju i o našem povijesnom trenutku, ali i o kraljevskim vremenima Zvonimirovim i uspomeni na Stjepana Radića.“

Pred ukupnim Kušanovim opusom promatrač ostaje zadivljen raznovrsnošću izražajnih zamišljaja, od uže stilskih na planu jezika do šire kontekstualiziranih, s obzirom na razvoj, točnije s obzirom na poetiku hrvatske dječje književnosti.

Nakon Lovraka Kušan na planu likova afirmira nov, urbani senzibilitet. Njegovi su dječaci samostalni, sa svojim svijetom, problemima i doživljajima, ni dobri ni zli, vole preuveličavati, čak se i suprotstavljati roditeljima – naprosto reljefni, životni likovi, preslikani iz stvarne zbilje na gradskom (zagrebačkom) asfaltu. Najčešće nose nadimke, djeluju u klapi s ravnopravnim članovima, približno su iste dobi, uvjerljivi, a višemedijska je popularnost najbolja potvrda njihove životnosti.

Kušan je osim u likovima moderan i strukturom, ponajprije jer je stvorio roman detekcije u hrvatskoj dječjoj književnosti, s obiljem događaja, napetom fabulom i lažnim tragovima, s malim istražiteljima, ali i s igrivom strukturom glede odrasloga krimića. Kušan je djelom pokazao temeljno obilježje dječjega (proznoga) teksta, naime igru i vedrinu. A kao igru možemo shvatiti i autorovo slaganje djela u serijal, povezan i tako što se prijašnje djelo spominje u sljedećem, što autor razgovara sa svojim junacima, narušavajući time standardnu književnu trijadu pisac–djelo–čitatelj.

Kušan je oslobodio djela od bilo kakve pedagoške ili ideološke tendencije. Ako su pokatkad u priči i stvoreni uvjeti za bilo kakvo pedagoško poantiranje, Kušan izbjegava tu mogućnost i pokriva se na drugi način, plasirajući bilo kakvu poruku jezičnom igrom i humorom.

Majstor jezika i žanra

Mnoge od tih zamišljaja, na razini karaktera, strukture i ugođaja Kušan je baštinio od svjetskoga dječjeg klasika Ericha Kästnera. No istodobno je pokazao originalnost, a ona se, pored spomenutog, najviše materijalizira upravo u jeziku, u osobitom jezičnom izboru. „Kušan je meštar jezika, hrvatskog jezika, majstor koji diljem prostranstva toga jezika ište i kultivira njegova tradicionalna i moderna, pa i interlingvalna shvaćanja“ (Stamać). Osim spomenutih segmenata književnoga iskaza Kušanova se meštrija potvrdila i na razini osnovnih značenjskih jedinica. To su, primjerice, razne hiperbolizacije (preuveličavanje je, podsjetimo, topos dječje književne stilistike), raznolike parafraze u svrhu parodijsku, žargonske tvorbe, jezične igre i pojmovi koji kolidiraju s dječjim školskim neznanjem. Svi su ti potezi barem trovrsno motivirani: da privuku, oduševe mladoga čitatelja (recepcijska motivacija!), da ga nasmiju, ali istodobno i da ga suoče (pouče) s izražajnim mogućnostima hrvatskoga jezika. Kušan je oplemenio stil hrvatske dječje književnosti upravo zato što taj njegov jezik nema samo prenositeljsku, informacijsku funkciju, nego i književnostilsku; svojim djelima pokazao je snagu, bogatstvo i virtuoznost jednoga jezika i time, zapravo, pridonio njegovoj usidrenosti u đačku svijest znatno jače nego sva suhoparna učenja toga jezika. Upravo je zato Ivan Kušan jedan od glavnih začetnika modernoga izričaja u hrvatskoj dječjoj književnosti.

Parafrazirajući njegov roman Ljubav ili smrt recimo da se dogodila smrt, ali se prije toga obilato dogodila i ljubav: Ivan Kušan unio je vedrine i ljepote, dakle ljubavi, u mnoga čitateljska srca, posebice u ona đačka, kao trajne vrijednosti. Ljubav je tako, zapravo, pobijedila smrt. Kušan se, onemoćao i bolestan, samo zakratko rastao od nas, ali je svoje srce i svoju kocku vedrine nama ostavio zauvijek.