Marina i veduta

Imamo li mi monografiju o moru u hrvatskom slikarstvu? Ako nemamo, ja se tomu nimalo ne čudim, jer pisanje takva djela bilo bi uistinu herkulovski posao. Ponajprije, trebalo bi tu veliko znanje, jer autor bi morao imati temeljit uvid u opuse velikoga broja naših slikara. Onda, tražilo bi to i mnogo rada, jer bi trebalo opisati i valorizirati velik broj slika. Napokon, takva bi knjiga bila i skupa, jer morala bi biti debela i imati mnogo ilustracija.

Ali najvažnije je to što bi imala obvezu da objasni jedan teško odgonetljiv fenomen. Morala bi, naime, odgovoriti na pitanje zašto kod nas more daleko više slikaju kontinentalci nego ljudi koji su se na moru rodili i s njim živjeli.

Znam da zvuči čudno, ali istinito je, a posljednjih godina moglo se i provjeriti, barem ovako, laički, kako sam ja to kadar. Bile su izložbe Bukovca, Murtića i Babića, a otvoren je i Vidovićev muzej u Splitu. I što se pokazalo? Pokazalo se da Bukovac praktički uopće ne slika more, a ako negdje i ima vodu – kao u Gundulićevu snu – onda je to rijeka ili jezero. Vidović slika more samo u mladosti, a poslije, ako mu ono nekad i uđe u vidokrug, biva posve izjednačeno s gradskim pročeljima u svjetlosti sutona, pa i nije svaki put jasno da je to baš more. Naprotiv, dvojica kontinentalaca slikala su more mnogo više: Babić je po tome poznat, a Murtić je u zrelom razdoblju imao fazu kad je slikao gotovo isključivo marine.

Toj četvorici mogli bismo onda pridodati još neke primjere. Medović, recimo, mnogo slika mediteranske krajolike, ali je more u njega često u pozadini, više kao kulisa, a rjeđe postaje glavni sadržaj. Nešto slično vrijedi za Plančića, Joba, Mišu, Pulitiku i mnoge druge. U drugu ruku, mnogi notorni kontinentalci naslikali su na desetke marina, a glavni naš slikar te tematike svakako je Menci Klement Crnčić, koji se rodio na Muri, a živio ponajviše u Zagrebu.

Naravno, sve ovo što ja govorim više je dojam nego nekakvo znanje. A ipak, mislim da me dojam ne vara, pa vjerujem da postoji neki razlog zbog kojega slikari s mora zaziru od slikanja mora, a slikari s kopna hlepe za tom temom.

Dakako, lakše je objasniti zašto kontinentalci slikaju more. More je, naime, kao što svatko zna, fascinantno u svakom smislu, pa je uzbudljivo i kao likovna senzacija. Tu su sve one igre svjetla, tu su bezbrojne nijanse boja, tu su neobični vidici, pa nije nikakvo čudo što slikare s kontinenta, čim samo prismrde na obalu, odmah počnu svrbjeti prsti da nešto naslikaju.

Već je teže protumačiti zašto slikari s mora izbjegavaju tu temu. Doduše, čovjek bi se mogao domisliti nekim banalnim razlozima. Na primjer, logično je pomisliti da stanovitu ulogu ima publika: potencijalni kupci u Dubrovniku, Splitu ili Zadru ne čeznu baš za morskim vidicima kad ih ionako gledaju svaki dan, pa više vole portrete i mrtve prirode. Obratno, kontinentalni slikari tako mnogo prikazuju more zato što će svoje slike i prodavati žabarima, kojima je more čudno i egzotično.

A onda, ima valjda nešto i u tome što se more mora slikati pleneristički, dakle sjedeći za štafelajem negdje na otvorenom. A tu uvijek ima i prolaznika, koji će zastati da promatraju, a mnogi među njima dobacit će i poneki komentar. Samo se po sebi razumije da će ti komentari biti blagi ako je slikar stranac, a opaki ako je domaći čovjek, pa će došljak moći mirno raditi, a domaći čovjek neće. Domaći čovjek, osim toga, dobro zna da bi ga – nakon samo jednog ili dva takva izlaska u prirodu – njegovi sugrađani uvatili u đir, nadjenuli mu kakav nadimak i vikali za njim po ulici, te da se toga više nikad ne bi riješio. Zato radije ne slika more.

Ali mislim da to još ne objašnjava fenomen o kojem govorim. Zato ću opet ponuditi zaključak koji je zasnovan na dojmu, ali ja drugi nemam. Mislim da je tu riječ o odgovornosti.

Da bih pokazao što pod tim mislim, navest ću primjer s jednog sasvim drugog područja života. Eto, recimo, turizam. Kad ljeti dođu na obalu furešti, onda se po njihovu ponašanju odmah vidi koliko dobro razumiju more i koliko daleko od njega inače žive. Ako su iz Hrvatske, još se drže koliko-toliko razumno, ali ako dolaze iz dubine kontinenta – poput, recimo, Čeha ili Mađara – oni čine na moru nevjerojatne ludosti: krenu u sandolini na Brač ili na luftmadracu na Krk, ne uviđaju snagu bure i juga i uopće ne razumiju kad im kažete da na taj način riskiraju glavu.

E, tako je nekako i sa slikarima. Slikari s mora znaju i svjesni su da je more silno složen i zahtjevan fenomen, pa oklijevaju da se uhvate s njime ukoštac. Slikari s kopna pak nisu svjesni vlastite odgovornosti, pa se glavačke bacaju u avanturu.

A pritom nije toliko riječ o umjetničkoj odgovornosti, koliko o životnoj, odnosno moralnoj. Jer slikari koji kraj mora žive vrlo dobro znaju koliko je ono važno za ljudsku egzistenciju, čim o njemu često ovisi opstanak cijelih obitelji, poduzeća i gradova. Zato zaključuju kako se čovjek ne smije baviti morem bez nekoga velikog i intimnog razloga, kao što se bez dobra razloga ne smije baviti ni smrću ili ljubavlju. A za kontinentalce more je tek lijep pejzaž i jedva išta više od toga, jer oni su tu tek turisti, ferijalci, i ne znaju što more zapravo znači. I zato samo rijetki među njima osjete o čemu se tu radi, pa tada i oni slikaju more opreznije i s više mjere.

Zbog toga mislim da bi monografija o moru u hrvatskom slikarstvu imala još jednu, najtežu zadaću: da utvrdi koji su slikari imali ozbiljne razloge da slikaju more, a koji nisu.