Magarci koji su mijenjali svijet

Galerija SC u sezoni predstavi desetke mladih umjetnika, studenata i onih nešto starijih, koji već nešto znače na likovnoj sceni. No kao poveznicu sa starim, slavnim vremenima istog mjesta iz sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, Galerija SC redovito barem jedan izlagački termin godišnje ponudi i nekom starijem, danas već posve etabliranu domaćem umjetniku ili umjetnici. Ove sezone ta je čast i obveza (jer na takvu, za mnoge naše suvremene umjetnike itekako važnu mjestu ne smije se, toliko godina nakon premijernoga nastupa, doći tek odraditi posao) pripala Sanji Iveković, koja je ovoga ljeta imala zapažen nastup na Documenti 13, izložbi čije značenje u svjetskim razmjerima potvrđuje podatak da je njezina izbornica Carolyn Christov Bakargiev proglašena trenutačno najutjecajnijom osobom u svijetu umjetnosti. Iako je ovogodišnje izdanje tog butika suvremene umjetnosti u Kassel privuklo rekordan broj posjetitelja, iz Hrvatske se ljetos put središnje Njemačke uputio tek malen broj ljubitelja i poznavatelja umjetnosti pa je dobro da barem na ovaj način i domaća publika, poglavito studentska, može vidjeti čime se naša umjetnica predstavila na uglednom skupu najkurentnijih svjetskih art-ideja.

A Sanja Iveković je i na tom dobro rasvijetljenu terenu odigrala svoju prepoznatljivu igru, ostavši dosljedna osviještenu likovno-komentatorskom izrazu koji vješto spaja dopadljivost i provokaciju, društveni angažman i suptilni odmak koji potiče zainteresirane promatrače da čitaju između redaka i sami upisuju značenja ili čak i interveniraju po njezinim radovima. Poziv organizatora izložbe uključenim umjetnicima da posjete neke bremenite povijesne prostore u okolici Kassela, pa i bivši nacistički edukacijski i radni logor Breitenau, bio je ujedno poziv da se umjetnošću ponovno pokušaju procesuirati neke bolne etape ne samo iz njemačke povijesti. Prihvativši izazov, Sanja Iveković krenula je od arhivske fotografije, koja u središtu ima nesretnoga magarca, okružena bodljikavom žicom, ali i publikom različite dobi, koja ga sa zanimanjem promatra, dok na njega budno motri i naoružani nacistički vojnik. Fotografija je 1933. snimljena upravo u Kasselu, a trebala je simbolizirati da su logori namijenjeni građanima tvrdoglavim poput magaraca, dok oni poslušni već znaju da Židove treba izbjegavati i nikako ne kupovati u njihovim dućanima (kojih uskoro ionako više neće ni biti).

Detalj postava izložbe / Snimio Davor Preis

Od te je uvećane i u kutiji osvijetljene fotografije umjetnica krenula dalje širiti svoju instalaciju Neposlušni/e – Revolucionari/i/ke, koju je na Documenti 13 izložila u Neue Galerie, dok je u zagrebačkoj inačici smještena u za to posebno izgrađenoj manjoj prostoriji unutar Galerije SC. Lijevo od fotografije postavila je police na kojima su poredane igračke u obliku magaraca, njih četrdeset devet, s pridruženim imenima. Na desni zid postavljene su pak kratke biografije ljudi koji su poput magaraca bili uporni u suprotstavljanju različitim totalitarizmima i nasilnim režimima – od nacizma, kolonijalizma i rasizma preko aparthejda do suvremenih afričkih diktatura. Ima tu mitskih imena, čije su tragične sudbine višekratno ekranizirane ili opjevane, poput Che Guevare, Rose Luxemburg, Martina Luthera Kinga ili Stevea Bika, ali i ljudi stradalih u nedavnom arapskom proljeću, poput ubijenog egipatskog umjetnika Ahmeda Basionya ili uličnoga prodavača Mohameda Bouazizija, koji je samospaljivanjem pokrenuo revoluciju u Tunisu. No kako je Sanja Iveković uvijek svojim radovima izlazila i izvan zaštićenih prostora galerija, za kasselski je nastup osmislila i plakate namijenjene lijepljenju po oglasnim stupovima i isticanju u različitim institucijama, a koji su u zagrebačkoj verziji postavljeni u prednji dio Galerije SC. Taj segment izložbe zove se Neposlušni/e – razlozi za privođenje i citira razloge zbog kojih su nacisti zatvarali neposlušne pojedince ili skupine ljudi, poput „odbijanja rada u noćnoj smjeni“ ili „potkopavanja uvođenja važnih ekonomskih mjera“. U dnu plakata posloženi su nešto izmijenjeni (zbog autorskih prava) logotipovi i danas poznatih tvrtki koje su svojedobno surađivale s nacistima, dok je prostor namijenjen Volkswagenu, jednom od sponzora Documente, ostavljen praznim, što je upućenim aktivistima omogućilo da interveniraju, tako što su sami na plakatima upisivali ime ekonomske karike koja nedostaje.

S obzirom na mjesto izlaganja, Sanja Iveković se dakle u Kasselu dosta logično pozabavila propitivanjem bolnih tema njemačke novije povijesti, no vivisekcija nacističkoga razdoblja i zločina, koliko god važna bila, uvijek u sebi krije i stanovitu estetičku opasnost. Naime, sama ta tema toliko je velika i nesporna da je zbog toga teško kritizirati čak i radove koji je svojom izvedbom banaliziraju, jer se pogođeni umjetnici uvijek mogu braniti tezom da kritičarima ne smeta izvedba, već sama tema djela, ergo da su kritičari možda i sami skloni zataškavanju istine o zločinaštvu nacističkoga projekta. Te je opasnosti naša umjetnica vješto izbjegla jer je o bestijalnosti zla progovorila kombinacijom slatkaste dopadljivosti (simpatičnost igračaka i ugoda prisjećanja na bezbrižne dane djetinjstva, koje one automatski bude u većine ljudi) i naizgled neutralne informativnosti (biografije skinute s Wikipedije, fotografije i citati iz arhiva), što podsjeća na postupak primijenjen u njezinu petnaestak godina staru projektu Gen XX, kada je imena stradalih domaćih antifašistkinja kombinirala s glamuroznim prikazima fotomodela. Prisjećanje na taj projekt otklanja i moguće prigovore da je lako postavljati pitanja o nacizmu i drugim totalitarizmima u civiliziranoj i denacificiranoj Njemačkoj (iako se uzlet neonacističkih političkih opcija, potpomognut financijskom krizom, posljednjih godina opet javlja u nekim europskim zemljama), dok je to mnogo teže u vlastitoj sredini, jer je umjetnica tim starijim radovima čistila i pred svojim vratima, u vrijeme kada isticanje hrvatskog antifašizma nije bilo ni politički ni umjetnički oportuno. Sanja Iveković i na svjetskom summitu suvremene umjetnosti u Kasselu potvrdila je dakle ugled autorice uvijek spremne da na inovativan i likovno dojmljiv način iznova i iznova propituje neuralgična pitanja društvene, političke, ekonomske prošlosti i sadašnjosti, a zahvaljujući voditeljici Galerije SC, Kseniji Baronici, koja se pobrinula da zagrebačko izdanje Neposlušnih produkcijski odgovara standardima najvećih svjetskih izložbi, sada se nad tim pitanjima može zamisliti i publika kojoj je Kassel ovog ljeta ipak bio predaleko odredište.