Maestro bez samodopadnosti

Iako je do posljednjega dana bio u izvanrednoj psihofizičkoj kondiciji, od posljedica obične prehlade u jednoj je zagrebačkoj bolnici 21. studenog u 96. godini umro svjetski poznat hrvatski dirigent Mladen Bašić, jedna od posljednjih velikih dirigentskih osobnosti na ovim prostorima.

Maestro, rođen 1. kolovoza 1917. u Zagrebu, i umro je u rodnome gradu, gdje je na Muzičkoj akademiji studirao klavir, kompoziciju i dirigiranje. Od studentskih je dana kao pijanist nastupao s pjevačicama na recitalima, poput mezzosopranistice Marijane Radev. U profesionalni je život krenuo kao korepertitor Zagrebačke opere 1940. Dirigentsku profesiju svladava od 1945. kao asistent Milana Sachsa, kojega je 1955. i naslijedio na mjestu dužnosti ravnatelja Opere, sve do odlaska u inozemstvo 1958. U tom razdoblju svoja studijska putovanja u Salzburg iskorištava za upoznavanje s repertoarom iz prve ruke, kao i ulazak u vodeće glazbeničke strukture. Njegovo je razdoblje u Zagrebačkoj operi proglašeno zlatnim dobom: većinski rusko-sovjetski krug djela širi naslovima svjetskog željeznog repertoara poput opera Wolfganga Amadeusa Mozarta, nezaboravnim izvedbama Čarobne frule, Otmice iz saraja i Cosi fan tutte, koja je pod njegovim vodstvom prvi put izvedena u Zagrebu. Otpočetka pokazuje i zanimanje za suvremeni repertoar te prvi u Hrvatskoj organizira izvedbe opera Peter Grimes i The Rape of Lucretia Benjamina Brittena, tek nekoliko godina nakon svjetske praizvedbe. Nakon Zagreba uslijedile su i produkcije Lukrecije na ljetnim festivalima Splita i Dubrovnika. Godine 1959. maestro Bašić dobio je i prvi trajni angažman izvan domovine: imenovan je direktorom Opere Landestheatera u Salzburgu, gdje je godinu poslije angažiran i kao šef dirigent simfonijskog orkestra Mozarteum. Istodobno zadržava kontakt sa zagrebačkim HNK-om te na drugom Muzičkom biennaleu Zagreb 1963. ravna prvom hrvatskom izvedbom opere Život razvratnika Igora Stravinskog u nazočnosti sama skladatelja u publici.

Bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih dirigenata na svjetskoj glazbenoj sceni tijekom 20. stoljeća i jedini koji je gotovo trideset godina djelovao na čelu opernih kuća istaknutih europskih kulturnih središta – Salzburga, Frankfurta i Mainza. Potkraj šezdesetih prvi je dirigent Opere u Frankfurtu, usporedno i stalni gost dirigent prestižne operne kuće Gran Teatre del Liceu u Barceloni. Krajem šezdesetih vraća se u domovinu: dvije sezone na čelu je Splitskog ljeta i Opere HNK-a u Splitu. Tamo dirigira praizvedbom svečanog scenskog prikazanja Marulova pisan Borisa Papandopula, kao i produkcijom Mozartove Čarobne frule s trima primadonama samo u ulogama triju dama (Mirka Klarić, Nada Puttar i Dunja Vejzović). Godine 1970. ponovno je u rodnom gradu: postaje stalni dirigent i tzv. šef programa Zagrebačke filharmonije, prvi suradnik i miljenik Lovre pl. Matačića, koji se osobito divi njegovoj sustavnosti, skromnosti i iznimnu dirigentskom umijeću, bez kojega ni sam ne bi mogao djelovati. Od 1978. do umirovljenja 1990. Bašić je ponovno u Njemačkoj, ovaj put kao generalni glazbeni direktor grada Mainza, gdje istodobno obnaša dužnost ravnatelja Opere i šefa dirigenta Filharmonijskog orkestra. Kao operni i koncertni dirigent gostuje na mnogim europskim glazbenim pozornicama. Posljednja je dva desetljeća života proveo na zagrebačkom Pantovčaku, uz suprugu, balerinu i redateljicu Zlaticu Stepan Bašić, s kojom je bio nerazdvojan otkako su se 1949. susreli na zajedničkoj produkciji baleta Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva u zagrebačkom HNK-u.