Ljepota, glavna zadaća umjetnosti

Svima je već dosta „skica za portret“. Ovakav naslov upravo je žalostan i dubinski odbojan svakomu tko na umjetnost gleda kao na nešto bitno, kao polje u kojemu se mogu učiniti pomaci, koje može pružiti zadovoljstvo. Kada takvi ljudi vide podnaslov skica za portret, to im obično signalizira da imaju posla s mediokritetstvom, koje nažalost danas prevladava u našoj umjetnosti. Baš zato jako ljuti i rastužuje što taj bolno stereotipan naslov nosi monografija Stanka Abadžića koja tematizira Pariz i koja donosi sto i dvanaest sjajnih fotografija, koje kao da su sačinjene od sama uhvaćena blaženstva njihovih aktera. Tu je očit užitak stvaraoca koji u današnje doba ostaje vjeran visokoj estetizaciji i koji ljepotu smatra glavnom zadaćom umjetnosti. To će značiti da Abadžić ne želi govoriti ni o čemu drugome negoli o motivu. Formalno izbrušene i kompozicijski promišljene, ove crno-bijele fotografije pružaju trenutke iz francuske prijestolnice pune poetične pustoši, ispunjenosti životnim veseljem, ali i umora od te punine. Jaka osvjetljenja na crno-bijelim fotografijama djeluju kao sjaj zimskog sunca, koje na dan ili dva probije cementno siječanjsko nebo ostavljajući tek nadu u svoj eventualni povratak, da bi ga ubrzo opet nestalo pod sumornim pokrivačem. Igre sjenama, dubine i gornji rakursi, pročišćene i jednostavno uravnotežene kompozicije sugeriraju sklad kojemu Abadžić teži tijekom cijeloga svog profesionalnog djelovanja i koji je daleko od svakoga klišeja. To nije nikakva „skica za portret“, već proživljenost mjesta, osobna poetika prenesena u Pariz kroz objektiv toga fotografa, jednako kao što je prenesena u Prag ili Zagreb iz njegovih ranijih ciklusa.

Izd. Disput, Zagreb, 2012.

Fotografije Tragovi i Aleja pod snijegom pokazuju umjetnikov eksperiment s komponiranjem linearne forme unutar jednostavne perspektive. Silnice koje centriraju žarište tu su naglašene linijama koje tvore tragovi, linije arhitekture, ili nebo uokvireno krošnjama drveća koje se gubi u točki nedogleda. Gledamo li isti prizor uživo, bez posredovanja kamere, nećemo dobiti tako jasan, gotovo matematički precizan dojam perspektive, zbog nužne bifokalnosti našega pogleda. Tek pretočen u fotografiju, on djeluje kao jedinstven doživljaj te se pitamo je li važno što prikazuje. To više nije stereotipni Pariz koji znamo (iako je arhitektura nadvožnjaka u Tragovima prepoznatljivo pariška), niti je to poanta slike. Grad je sporedan, a ono bitno njegova je prezentacija okom fotografa.

Takvih primjera ima bezbroj, u uhvaćenim trenucima dječje igre, zaljubljenosti, odmora u okrilju spomenika i veselja, beznačajnih trenutaka beznačajnih života, čija je pozadina renesansna fasada Louvrea, street-art murali, tuneli podzemne i kockice kojima je popločena ulica. Pa i na fotografijama siromašnih, beskućnika i društvenih marginalaca, vidimo uronjenost u okoliš i trenutak spokoja u teškim životima. Slike su, vidimo po odjeći ljudi na njima, uglavnom snimljene u hladnijim godišnjim dobima. Odatle i jaka asocijacija na zimsko sunce, a pokazuju da (suprotno popularnom stihu iz Porgy i Bess) ljeto nije jedino doba kada život može biti lagan.

Abadžić je duboko proživio Pariz

Trenuci sreće efektno su zaustavljeni na fotografiji, upravo jer su u ljudskim životima vrlo rijetki, a u tom mediju, fiksirani na fotopapir, oni mogu djelovati vječno i istovremeno stvarno. Jednostavnost kompozicije asocira nas na jednostavnost života djece, koja su najčešći protagonisti tih slika, ali i na odmor nešto starijih likova, kojemu toliko žudimo u svojim tjeskobom prepunjenim životima. Taj odmor pruža nam između ostaloga i umjetnost koja teži larpurlartizmu, čistoj ljepoti, toliko jednostavnoj da djeluje lagano i gotovo besmisleno (ali, nije li nas Wilde poučio da je upravo takva sva, ili barem ona prava, umjetnost) poput dječje igre. Da bi se postigao taj učinak, potrebno je biti poznavatelj medija, biblijski demijurg koji konstruira svoj Rajski vrt. Takvi su trenuci kojima se utječemo na fotografijama Stanka Abadžića, takvi su perivoji koje kultivira na svojim fotografijama, bez patosa, ili retoričnosti, koji ga ne zanimaju, satkani od čistoga užitka.