Kristovo rođenje ne trpi komercijalizaciju

U slučaju oslobađajućih presuda hrvatskim generalima: narod ne zna za ono hrvatsko znakovito „ali”, neće nikada sumnjati u vrijednosti, ustaljene i bogomdane, neće i kad je posrijedi neka važna stvar, tražiti da s onim „ali” to obezvrijedi / Vukovar je silno prisutan u hrvatskome pučkom pjesništvu, a za literarizaciju u narodnoj usmenoj književnosti trebat će proći dosta vremena / Hrvatska tradicijska kultura čvrsto je oslonjena o biblijsku sliku svijeta / Vrhunac je sveza Biblije i života, posebno tradicijskoga, uz blagdan Božića, radosnog blagdana koji je u tradicijskoj kulturi ponajprije zbog rođenja maloga Boga, Božića, uzorno ovjekovječena u hrvatskim tradicijskim božićnim pjesmama

Naš sugovornik, Stipe Botica, redoviti je sveučilišni profesor u trajnome zvanju, zaposlen na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, na kojemu je voditelj Katedre za usmenu književnost. Bio je pozvani gost profesor na više fakulteta u zemlji i inozemstvu: u Mariboru, Pečuhu, Budimpeštu, Mostaru, Ljubljani, Krakovu, Parizu. Od 1994. do 1998. bio je dekan Filozofskoga fakulteta, a od 2000. do 2004. obnašao je dužnost voditelja Zagrebačke slavističke škole – Hrvatskog seminara za strane slaviste. Bavi se kroatističkim temama iz povijesti hrvatske književnosti i kulture, posebice usmene književnost i tradicijske kulture te kulturne antropologije, pa je u tome području napisao pedesetak znanstvenih i stručnih radova. Uredio je i objavio petnaestak knjiga. Profesor Botica za svoje je znanstvene i prinose hrvatskoj kulturi dobio više odličja, Medalju rada 1984, nagradu za stručni i znanstveni rad s likom Ruđera Boškovića 1995. i brojna druga. Povjerenstvo Društva hrvatskih književnika, Dana hrvatske knjige i Marulićevih dana dodjeljuje profesoru Botici uglednu nagradu Judita za autorovu najnoviju knjigu o Bibliji.

Snimila Dalia Ćurčija Perez

Profesore Botica, započnimo prigodno: s čime je u hrvatskoj kulturi usporedivo oslobađanje hrvatskih generala u Haagu?

Teško bi bilo ovako naprečac uspoređivati ovaj događaj s nekim drugim ključnim događajima koji su se dogodili u hrvatskom narodu, a važni su za tradicijsku kulturu. Meni je osobno ovaj događaj toliko važan i znakovit da ga i ne želim ni sa čim uspoređivati. Znam samo da je hrvatska tradicijska kultura, pomno čuvajući tradicionalne vrijednosti, uvijek umjela u važnim trenucima reagirati tako sigurno i čvrsto da to zadivljuje. Ne može se, naime, dogoditi da nešto važno, prijelomno, sudbonosno… ne ostane u narodnome sjećanju, da se, tobože, tek tako dogodilo. Narod kao cjelina zna pamtiti što je važno, zna u važnim trenucima za narod kao cjelinu ispravno postupiti, ne može mu se nešto sitno, sporedno, nevažno nametnuti sa strane ako on, narod kao pouzdan akter događanja, ne procijeni da je to važno. A hrvatski je narod, ta kolektivna narodna volja, u brojnim važnim situacijama iz svoje povijesti odgovorio slično kao i sada. Nisam uopće sumnjao da će Hrvati ovako postupiti za svoje generale, da će znati osjećati, i suosjećati, s onim koji su za narod, i uime naroda, sve ovo odradili: pretrpjeli uvrede i poniženja, stoički se ponijeli, bezglasno i dostojanstveno, patnički, ali i viteški. Narod to prepoznaje, i reagira na to, ne treba mu nikakav poticaj, ni dirigiranje sa strane da se zna postaviti. Narod to radi znatno vještije nego političari. Oni u svakome postupku traže svoju vlastitu ili stranačku, svejedno, korist. Narod zna da je tu posrijedi neiskrenost, egoizam, vlastoljublje/sebeljublje. Narod se obično smije (potiho) na takve politikantske geste. Narod ne zna za ono hrvatsko znakovito ali. Neće nikada sumnjati u vrijednosti, ustaljene i bogomdane, neće i kad je posrijedi neka važna stvar, tražiti da onim ali to obezvrijedi. Žalosno je bilo gledati i slušati kako su neki sitni politikanti i sada (pa i s najvišega mjesta), kad su naši generali bili ovdje u svojoj domovini, puni dojmova, ponosni na svoje sudjelovanje u časnom, najčasnijem činu…, to obezvređivali postavljajući takve dileme: Jest, to je važno, ali… Eto, narod i tradicijska kultura poznaje takve ali-jevce, zna ih procijeniti. Oni neće nikada postati trajan znak tradicijske kulture, a ovi generali (i njima slični) zasigurno hoće.

A Vukovar i usmena književnost?

Narodna (usmena) književnost obično nastaje kad je između stvarnoga događaja i njegove literarizacije znatnija udaljenost (distanca). Tada se literarizira neko važno sjećanje. Najveći broj naših epskih usmenih pjesama s temom Turaka nastao je nekoliko stoljeća nakon stvarnih događaja odnosa Hrvata i Osmanlija. Žrtva i važnost Vukovara još je svježa u sjećanjima Hrvata, dostojanstvena tema, ali još nije, možda neće ni biti (jer su se promijenile okolnosti i modaliteti za usmenoknjiževno) tema za suvremeno usmenoknjiževno oblikovanje. Ta je tema silno prisutna u hrvatskome pučkome pjesništvu, ali to je nešto drugo od poetike usmene književnosti.

Vukovar i Biblija?

Biblijska slika svijeta, posebice starozavjetna, može se vidjeti u brojnijim knjigama, posebice povijesnim biblijskim knjigama. Hrvati su vidjeli okupaciju ovoga Grada (trebalo bi ga kao i Dubrovnik i grafijski isticati!), kao oskvrnuće nečega važnog, svetog (i najsvetijeg), usporedivo s okupacijom Svete zemlje i Jeruzalema za vrijeme Babilonskog sužanjstva. I tada su ga Židovi nosili u svojem srcu, i čeznuli za njim, čekali oslobođenje, upravo kao i Hrvati. I niz je drugih poveznica koje razumiju oni koji poznaju Bibliju, a ne samo da se služe nekim biblijskim poštapalicama…

A sad prigodno i uže stručno s obzirom na vremenski, predbožićni kalendar: ove ste godine za respektabilnu knjigu Biblija i hrvatska tradicijska kultura dobili nagradu Judita Društva hrvatskih književnika „za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini“. Kako ste došli na zamisao o pisanju te knjige i koliko je ono trajalo?

Pitanja suodnosa Biblije i hrvatske tradicijske kulture, kao što je i naslov spomenute knjige, dio je moga dugogodišnjega stručnoga interesa. Naime, na predmetu Hrvatska usmena književnost, što ga dugo godina predajem na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, tražeći izvorišta hrvatske usmene (narodne) književnosti, nametnula se Biblija kao najvažniji izvor, i uzor svim tipovima usmene književnosti: i pjesmama, i pričama, mudrosnicama, dramskim i retoričkim oblicima. Za potrebe knjige usmenoknjiževno sam proširio na cijeli sustav tradicijskoga, što je zahtijevalo multidisciplinaran pristup i uključivanje spoznaja i znanja mnogih struka i raznovrsnih znanstvenih područja. Da bi se složena problematika obradila, treba najmanje dvoje: poznavati Bibliju, sve biblijske knjige, i znati teoriju i praksu hr- vatske tradicijske kulture. Kada sam, nakon dugogodišnjeg istraživanja, uspoređivanja i vredovanja hrvatskoga tradicijskoga nasljeđa, bio siguran u biblijske tragove u njemu, koncepcija knjige nametnula se sama od sebe. Istraživanje je pokazalo da je hrvatska tradicijska kultura čvrsto oslonjena o biblijsku sliku svijeta, da je ta biblijska komponenta u mnogim detaljima prešla u narodni život i običaje, da je Biblija prožela sve tipove, sustave i koncepte tradicijskoga. U oblikovanju knjige stalno je bila važna i činjenica da je Biblija dovršen niz knjiga, kanon starozavjetnih i novozavjetnih, da su te knjige u hrvatskoj tradicijskoj kulturi i svete knjige i da se cijela hrvatska tradicijska slika svijeta prema njima odnosi vrlo obzirno. Biblija je dogotovljena negdje na svršetku prvoga stoljeća, a kulturama ovoga tipa, pa i hrvatskoj kulturi, mogla je samo davati – hrvatska tradicijska kultura ni na koji način nije mogla utjecati na Bibliju. Ali je Biblija zato izdašno davala, plodonosno davala. Ta bogata riznica, pa i zbornik raznolikih knjiga koje su nastajale u tisućgodišnjem razdoblju, obogaćivala je sve moguće životne situacije kojima je prolazio i hrvatski narod. Silnice te i takve Biblije pokazala je ova knjiga. Drago mi je da je povjerenstvo i Društva hrvatskih književnika i povjerenstvo Dana hrvatske knjige, uz Dane Marulića, prepoznalo vrijedan prinos hrvatskoj kulturnoj baštini.

Kojom metodologijom povezujete proučavanje Biblije i hrvatske tradicijske kulture?

Metodološki, put je bio vrlo jednostavan. Pošao sam od činjenice da sam tijekom dugogodišnjega rada upoznao glavne parametre hrvatske tradicijske kulture: narodni život i običaje, navike, vjerovanja, stilove života, književnu i drugu tradicijsku umjetničku baštinu, sustave vrijednosti…, i u njima prepoznavao biblijske utjecaje. Za to je, jasno, trebalo motriti sve biblijske knjige, i pojedinačno od knjige do knjige izdvajati ono što je iz pojedinih knjiga ušlo u hrvatsko tradicijsko blago. Također, na razini metodologije, hrvatsko se tradicijsko nasljeđe u odnosu prema Bibliji pretežito vidi u sličnostima pojedinih tipova tradicijskoga nasljeđa. Obično je sva predajna kultura određena stanovitim analogijama, na kojima se i prepoznaje i što je čini konzistentnom, samosvojnom, prepoznatljivom u odnosu prema nekom univerzalnom modelu. Biblija je izvorište za brojne analogije svim tradicijskim kulturama europskoga kulturnoga kruga, s velikim brojem univerzalnih modela koji načelno lako ulaze u kulturu koja se prenosi iz generacije u generaciju. S obzirom na tradicijsko u hrvatskoj kulturi ne smije se, jasno, zanemariti ni onaj izvorni autentični sloj, baštinjen još iz pradomovine i postupno srastao s onim etnološkim slojevima koji su stvoreni na hrvatskome kulturnome prostoru prije dolaska Hrvata, a potječu iz ilirskog i romanskog tipa kulturnih dobara. Sve je to zajedno stvorilo i odredilo hrvatsko tradicijsko nasljeđe. Biblijski je sloj ovdje svakako prepoznatljiv, a u mnogim detaljima i pretežit.

Koje su se biblijske perikope ostvarile u hrvatskoj tradicijskoj kulturi? Kakav je utjecaj Biblije na hrvatsku kulturu kao svete knjige, a kakav kao literarne knjige?

Istraživanje provedeno za ovu knjigu pokazalo je da je iz svih biblijskih knjiga ponešto ulazilo u hrvatsko tradicijsko nasljeđe. Da bi se ono pokazalo u tradicijskoj kulturi, trebalo je izdvojiti primjere koji su sigurno potaknuti Biblijom. Izdvajao sam takve primjere koji su, prenošeni tradicijom, dolazili do široka kruga korisnika. U pretpostavljanju načina kako je to dolazilo ponajprije sam se oslonio na dugovječne prijevode biblijskih knjiga u Hrvata i nazočnost kršćanstva na hrvatskome kulturnome prostoru. Vrlo je važna činjenica da je naše područje dvaput spomenuto u novozavjetnim knjigama (Pavlovim poslanicama), a da je još od apostolskih vremena i kršćanstvo raslo u rimskim provincijama (Dalmaciji, Iliriku, Panoniji). Za tradicijski je koncept važna i činjenica da su Hrvati došli u kristijanizirani prostor i postupno su ulazili u ovaj kršćanski duhovni profil. Za tradicijsko je nasljeđe važno i to da su se biblijske knjige širile predajno, auditivno, najviše putem bogoslužja, pretežito crkvenih čitanja i homilija (propovijedi). Slušatelji, vjernici, na taj su način pratili Bibliju, polako primali i usvajali biblijski svijet i snalazili se u njemu kao svome domaćemu svijetu, bez obzira je li Biblija samo knjiga, zapravo zbornik raznovrsnih knjiga, ili je to sveta knjiga, što dovodi do vjerničkog odnosa prema živoj Božjoj riječi. Reakcije recipijenata na to pokazuju da im nije bilo ništa strano u onome što su čuli od raznih biblijskih knjiga. Tradicijski recipijenti redovito primaju od bilo kojega poticaja ono što oni hoće, pa tako i iz biblijskih knjiga. Nikako do tako predmnijevanih recipijenata nije ulazila cijela Biblija, već samo određeni dijelovi. Tako su i u hrvatsku tradicijsku kulturu ušli samo pojedini dijelovi koji su tu, u tako profiliranoj kulturi, nastavili život u novom mediju: auditivnom – usmenom. Iz starozavjetnih knjiga ulazilo je mnoštvo činjenica i iz Petoknjižja, znatno iz Povijesnih knjiga, osobito mnogo iz Mudrosnih knjiga. Ušlo je ponešto i iz proročke literature. U knjizi sam pokazao stotine starozavjetnih dijelova koji su analogni primjerima iz hrvatskoga tradicijskoga nasljeđa.

Ipak, više je utjecala novozavjetna Biblija?

Naravno, posebice četiri evanđelja i Djela apostolska. Središnji biblijski lik Isusa Krista postao je mjerom za sveukupno prosuđivanje. Njegov životopis u evanđeljima, toliko puta slušan u liturgijskim čitanjima i prokomentiran post illa verba, u propovijedima, do u detalje su upoznali, i prema njegovu primjeru usklađivali sve postupke. To su u jednakoj mjeri učinile njegove tako žive i plastične parabole, cijeli nizovi imitabilnih anegdotskih zgoda, a njegove gnome i aforizmi – prešli u hrvatske poslovice i mudre izreke…

U drugome dijelu knjige, točno u jednoj trećini knjige, nalaze se noviji zapisi hrvatskoga tradicijskoga blaga, ponajprije književnoga, razvrstana u književne rodove i vrste...

Tako je. Te su zapise sastavili moje studentice i studenti kroatistike sa svih kroatističkih studija u Hrvatskoj (i u Mostaru), a nastajali su od 1995. do 2005. Njima se dokumentirala sveza naše tradicijske verbalne kulture i Biblije. Usklađivala se i uspoređivala s Biblijom i narodna pjesma (lirska i epska), razni tipovi narodnih priča, dramski i retorički oblici, i posebice veliko mnoštvo poslovičnoga blaga. To je ta živa i njegovana narodna riječ koja još silno traje u hrvatskome narodu i koja je veliko jamstvo vezanosti za najslavniju knjigu svijeta.

Koliko su blagdani koji dolaze, bilo pojedini svetački ili božićni, u suvremenoj Hrvatskoj nadahnuti poznavanjem vrijednosti zapisanih u Bibliji, a koliko njegovanjem tradicijske kulture? Mislite li da se fenomen i pojam darivanja u potrošačkoj groznici (unatoč recesiji) zlorabe?

Pitanje ima više slojeva i zahtijeva nekoliko odgovora. Prvo, glede blagdanskoga niza, treba reći da je u hrvatskome tradicijskom životu i poimanju tako usuglašen prirodni biološki ciklus i godišnji kalendar s tijekom godine u kršćanskom svjetonazoru i življenju da to djeluje kao povezana cjelina. Naime, i u hrvatskome narodnome životu i običajima to se dvoje tako sjedinilo, usuglasilo, da je postalo jedinstveni tijek u godini. A to je onda, opet, dobrim dijelom usuglašeno s biblijskim tijekom događanja u životu i godini, da je i to postalo jedinstveno. Tradicijski život njeguje to jedinstvo i osjeća ga sasvim prirodnim. Inače, sve što je prirodno lako se ugrađuje i usklađuje s tradicijskim poimanjem. Tako je u proljetnome ciklusu, u njegovu središtu, uskrsnuće, kao usuglašen život prirode i čovjeka, gdje je zajamčena radost života posredovana uskrsnućem. Tu je i travanjski blagdan Jurjeva, opet važna sprega bujnoga života i običaja koji se produžuju i pojačavaju blagdanima Uzašašća i Duhova. Njih tako bujno prate ophodi, među ostalim i naši poznati sjevernohrvatski jurjevski ophodi i slavonske kraljice. U ljetnome ciklusu, posebice uz Ivanje, Petrovo i Ilinje – niz i biblijskih asocijativnih prizora i odzvuka ljetnoga života. Vrhunac je sveza Biblije i života, posebno tradicijskoga, uz blagdan Božića, radosnoga blagdana koji je u tradicijskoj kulturi ponajprije zbog rođenja maloga Boga, Bogića > Božića, uzorno ovjekovječena u hrvatskim tradicijskim božićnim pjesmama…

Tip biblijski uvjetovana događanja uz Kristovo rođenje zapravo ne trpi nikakvu komercijalizaciju. Tradicijsko je ovdje dobrim dijelom podleglo pomodnosti. U suvremenim trendovima to pomodno posve je istisnulo ono iskonsko, biblijsko i vjersko. Jasno da nema nikakva opravdanja za to: posebice nema bliske veze s biblijskom slikom jednostavnoga, skromnog poroda, i onoga što ga je u tome trenutku pratilo, primjerice pastirskog i drugog veselja. Ni hrvatska tradicijska kultura nije se znala ponijeti i odoljeti toj zlouporabi i Biblije, i vjere, i tradicije.

Postoje li drugi primjeri zlouporabe tradicije?

Nažalost, postoje. Kada se tradicijsko pogleda u cjelini, ima dosta zlouporaba i Biblije i biblijskog svjetonazora u mnogim segmentima života i običaja do te mjere da je ponegdje tradicija samo gola besadržajna forma, a nedostaje joj unutarnji smisao i duh. Posebice je to vidljivo i obezvrijeđeno u silnoj navali potrošačkoga mentaliteta, koji gazi sve pred sobom, svodeći mnoge važne pojave na čisti formalizam. Zlouporabljeno je i ono sveto, najsvetije. Bojim se da u tome komercijaliziranju ni Božić ne bude nešto sasvim drugo od izvornoga tradicijskog Božića.

S obzirom na odnos usmenosti i književnosti, u svijetu i u Hrvatskoj dogodile su se velike promjene. Studenti su iznimno skloni proučavanju usmenih formi, zanimanje je za vaše kolegije veliko. Kako objašnjavate popularnost usmenosti u razdoblju internetske stvarnosti?

Da, studenti kroatistike, ali i drugih studijskih grupa humanističkih studija, iznimno cijene usmenoknjiževnu baštinu, i onu u ranijim zapisima i onu koju još mogu naći u živoj komunikaciji. Tomu je pridonijelo i moderno proučavanje i valorizacija, ali osobito samostalni terenski rad, gdje se mogu uvjeriti o aktivnome životu usmene književnosti u živoj komunikaciji. Takav terenski rad, koji je započeo sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća i traje do danas, urodio je velikom količinom raznovrsnih usmenoknjiževnih i etnoloških zapisa iz svih hrvatskih krajeva. Količina zapisane građe nadmašuje 70.000 stranica i uredno je pohranjena pri Katedri za hrvatsku usmenu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Studenti su se zdušno uključili u taj rad, došli su do vrsnih kazivačica i kazivača, cijenili su i procijenili te plodove narodnoga genija, ljubomorno nastoje pokazati etnokulturnu baštinu svoga užeg zavičaja, ponosni su na svoj uradak. Kruna takva marnog rada činjenica je da je tijekom ovih godina desetak studentica i studenata za taj rad dobilo i Rektorovu nagradu. Neki su opsežniji terenski zapisi otisnuti, a neki postali i tiskane knjige.

Kad se vidi taj zanos studentica i studenata i za etnokulturu, za hrvatsku baštinu, kao da joj ništa nije naškodio suvremeni tehnicizam. Možda su upravo zato, usprkos drastičnu haranju suvremenih medija, ovi mladi ljudi u izravnu dodiru s tradicijskim vrednotama, pronašli izvornu dušu kojoj nije naškodila suvremena medijska ravnodušnost prema svemu. I to se cijeni. Ne može se nešto što je bezdušno, nasilno i strano ljudskome biću voljeti. Mladi ljudi, posebice oni akademskoga profila, nisu ravnodušni, nesposobni i nezainteresirani za svoj kulturni identitet. Ta njihova aktivnost, u kojoj je sudjelovalo u ovih gotovo tridesetak godina više od dvije tisuće osoba, pokazuje snagu mladih svježih generacija kojima tradicijsko ima smisla. Možda su ga dijelom pronašli i u vrijednostima svoga užeg zavičaja i cjelini hrvatske tradicijske kulture.

Koje se silnice oblikuju oko vaših istraživačkih interesa usidrenih u usmenoj književnosti, antropologiji i etnologiji? Kakav je njihov status u hrvatskoj znanosti i kulturi?

Po svome sam studijskom i stručnom opredjeljenju kroatist i klasičar, osposobljen ponajprije za hrvatsku književnost, točnije povijest hrvatske književnosti. U jednom dijelu te književnosti: teoriji i praksi, povijesnom razvoju hrvatske usmene književnosti, našao sam dovoljno sadržajâ za sve svoje istraživačke interese i uglavnom sam se time bavio. Našao sam i dosta nedovoljno proučenih ili nedovoljno stručno postavljenih pitanja. Hrvatska je usmena književnost, od 19. stoljeća nadalje, bila snažno sputana svezom s onim konceptom koji se zvao naša narodna književnost, a uključivao je silnu povezanost svih tipova književnosti naroda i kultura koje su se oblikovale takozvanim zajedničkim jezikom. U takvu zajedničkom konceptu, koji su većim dijelom oblikovali Hrvati – najčešće zadivljeni djelom i djelovanjem Vuka Karadžića, nisu se očitovale zbiljske i imanentne vrijednosti cjelokupne hrvatske kulturne baštine. Preciznije: u usmenoj se književnosti nametnuo i dugo vremena bio gotovo neprijeporan koncept favoriziranja samo štokavskoga, posebice epskoga, najvećim dijelom deseteračkoga narodnog pjesništvo. I u tematskom je pogledu bilo dosta slabosti jer je glavni sadržaj i idejni smisao tomu davala tema Kosova. I sve što je simbolički značilo Kosovo i Kosovska bitka imalo je silnu prevagu nad svim ostalim mogućim sadržajima. To me ponukalo da se toj problematici pristupi iz opcije cjeline hrvatske kulture, pa da se i ta dugo povlaštena tema relativizira, svede u normalne okvire, a da se otvore sadržaji koje je tradicija odnjegovala u hrvatskoj sredini. I taj koncept: proučiti i valorizirati tipične usmenoknjiževne vrednote koje su specifično hrvatske, iznikle iz narodnoga bića hrvatskoga naroda, sa svim njegovim regionalnim obilježjima, bio je silno izazovan.

Je li to bio prevratnički čin u proučavanju usmene književnosti?

Ne, nikako, već samo posao dostojan akademskoga statusa. To je nekako okosnica moga stručnoga i nastavnoga rada, premda nije bilo lako građenje hrvatskoga kulturnog identiteta i putem tradicijske književnosti i oblikovanje tipičnoga hrvatskoga kulturnoga nasljeđa. Tu sam također uvidio što znači obilan teret prošlosti, koliko su teške stare naše navade, potaknute dobrim dijelom i stvorene u ranijim vremenima i tobožnjem okružju zajedničke narodne sudbine koja se transformirala i u književnost. Ovaj posao ni približno nije završen i trebalo bi više života da se svede u svoje prave prirodne granice. U tom pogledu imam pouzdanje u mlade ljude, ponajprije moje mlade kolegice i kolege na Katedri, sustručnjake na ovome poslu, ali i u većem broju znanstvenika na području kroatistike.

Andrija Kačić Miošić, svojevremeno jedan od najpopularnijih hrvatskih književnika, o kojemu ste 2003. objavili knjigu, danas je gotovo zapostavljen u znanstvenoj percepciji. Koji su tomu razlozi?

Do posebnog interesa za djelo i djelovanje fra Andrije Kačića Miošića došao sam pretežito putem njegovih stvaralačkih veza s usmenom (narodnom) književnosti. Kačića su dugo doživljavali kao književnika koji je stvarao ako ne pravu narodnu književnost, onda nešto vrlo blisko narodnoj književnosti. Većina se stručne pozornosti na njegovo djelo svodila na suodnos s narodnom, točnije epskom narodnom pjesmom. Svestrano sam proučio život, rad, djelo i djelovanje ovoga našeg franjevca, književnika, povjesnika, humanitarca i o njemu napisao monografiju, uz tristotu obljetnicu njegova rođenja. Istraživanje i interpretacija Kačićeva djela i djelovanja otvorili su mi nove poglede na sve to. Gotovo je nevjerojatno kako je njegovo djelo, još više djelovanje, površno i nepotpuno obrađeno u najvećem dijelu povijesti hrvatske književnosti. Dokumentirani su podaci u monografiji pokazali: taj učeni franjevac, nakon teološkog studija i specijalizacije u Italiji, bio je desetak godina profesor svih filozofijskih predmeta na franjevačkim visokim učilištima, predavao na uzornom latinskom jeziku, napisao skripta po kojima je predavao sve filozofijske discipline, potpuno dovršio i otisnuo na latinskom jeziku ponajbolju Logiku u Hrvata, kao sveučilišni profesor odlikovan najvišim odličjem. A onda, u svojoj četrdesetoj godini, učinio nešto što je ključni čin za razumijevanje njega kao osobe: ostavio sveučilišnu karijeru i učene teme i posvetio se ulozi narodnoga prosvjetitelja, hineći da je slijepi guslar koji obilazi sve naše krajeve i pjeva o junačkoj prošlosti. Pjesmom, dakle, trebalo je poučiti narod i vratiti mu povjerenje u njega sama. Izvrsno je proučio izvore za sve svoje pjesme, na osnovi ponajboljih povijesnih knjiga i dokumenata, složio o povijesnim događajima pjesme, deseteračke i posve razumljive onima koji će ih slušati, jer važna je njegova postavka: „Gospodin je Bog dao našem narodu takvu pamet naravnu da ono što drugi narodi imaju u knjigama, on drži u pameti/sjećanju i o tome pjeva.“ I sam je pjevao slično kao što i narod pjeva o svojoj prošlosti. U djelu je dao i velike prozne dionice kojima je obrazložio to što pjesme govore. To su djelo svi prihvatili, i postalo je djelo koje je najviše puta otisnuto u Hrvata, gotovo devedesetak izdanja njegova bisera, Razgovora ugodnog.

Koliko se o tome svemu zna?

Zna se malo, i površno se zna, i zlonamjerno se zna, zna se često upotpunjeno raznim zabludama. Za recipijente tadašnjega vremena, to je bila jedina moguća književna (i umjetnička) komunikacija jer je u Kačićevo vrijeme, premda je to marijaterezijansko vrijeme, broj opismenjenih Hrvata još bio u jednoznamenkastom postotku. Bez Kačića i njegova djela, sasvim je upitno bi li uopće bila moguća bilo kakva književna komunikacija za većinu hrvatskoga pučanstva. On je, ukratko, neobično svijetla figura hrvatske kulturne povijesti. A Hrvati, pa i hrvatske kulturne ustanove, opterećene svojim ubitačnim jalom, predrasudama svih vrsta, jedva znaju cijeniti svoje velikane, istinske velikane koje je jedino narod ispravno procijenio.

U vrijeme koje mnogi nazivaju apokaliptičnim objavljujete knjigu o novim hrvatskim epitafima. Koju vrstu književnoga senzibiliteta i ljudske osjećajnosti, donosi sadašnji grobljanski okvir?

Knjiga Novi hrvatski epitafi iz 2007. donosi 1813 napisa na grobovima, na više od dvjesto grobalja s područja Hrvatske i među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. To je izbor epitafa od više od šest tisuća natpisa (epitafa) što su ih pretežito ispisali moji studenti koji, inače, zapisuju sve tipove tradicijskih struktura. U popratnoj studiji prikazao sam epitafe iz helenskog i rimskog vremena, važnije epitafske pojave tijekom srednjovjekovlja pa sve do novijega vremena. Epitafska je praksa svojevrstan dijalog živih sa svojim preminulima. U epitafima se vidi čvrst vrijednosni sustav hrvatskoga naroda, povezanost živih sa svojim mrtvima, vezanost za kršćanski svjetonazor, vjerovanje da Kristov prazan grob postojano signalizira nadu u uskrsnuće. Najčešća je stilizacija novijih hrvatskih epitafa: „Prohtjelo se dragom Bogu da okiti raj / pa uzeo našeg/našu (dolazi ime) u svoj zagrljaj“. Osobito su ganutljivi epitafi poginulim hrvatskim braniteljima. Stilizacije/natpisi na grobljima govore više nego veliko mnoštvo mramornog i drugog grobljanskog ukrasja, najčešće kiča, koji nažalost sve više nadomješta pravu duševnost.

Utemeljitelj ste i voditelj doktorskoga studija posvećena hrvatskoj kulturi. Kako je studij koncipiran?

Da, i rado ističem da sam, zajedno s desetak kolegica i kolega, koncipirao program sveučilišnoga poslijediplomskog (doktorskog) studija hrvatske kulture. Studij je započeo s radom 2005/06. akademske godine i ponavlja se svake druge godine. Dosad ga je upisalo oko 160 polaznika u četiri upisne generacije. Polaznici su iz cijele Hrvatske, a u diplomskome su studiju diplomirali sve humanističke discipline. Studij je multidisciplinaran i iznimno dobro primljen. Kratke opise mogućih kolegija koncipiralo je više od osamdeset ponajboljih hrvatskih stručnjaka iz Hrvatske, a dijelom i iz inozemstva. Nadam se da je perspektiva povoljna, usprkos financijskoj i drugoj krizi. Nastojimo i u studij unijeti optimizam, tako potreban našem vremenu i našem narodu.

Vaša knjiga o suvremenim hrvatskim grafitima toliko je popularna da je već doživjela dva izdanja. Kojim biste grafitom izrazili suvremenu hrvatsku stvarnost?

I ta je knjiga, čak u dvama izdanjima, pod naslovom Suvremeni hrvatski grafiti, obuhvatila 1338 natpisa (grafita) s cijeloga hrvatskog kulturnog prostora, izvorne zapise koje su pretežito popisali moji studenti. Tu su odabrani grafiti, verbalni grafiti, koji imaju jasnu verbalnu strukturu, odabrani od više od sedam tisuća raznih napisa, pohranjenih u pismohrani Katedre za hrvatsku usmenu književnost. Napisi su s točno određenoga prostora, a nastajali su od 1992. do 2009. Posebice su zanimljivi ratni grafiti za vrijeme Domovinskog rata, kada se i tom vrstom djelatnosti reagiralo na ratnu zbilju. U popratnoj studiji stručno se opisuje struktura, morfologija, sintaksa i funkcija grafita, ali i dilema: jesu li grafiti vandalizam i nekultura, ili „neformalni oblik komunikacije pojedinaca i grupa“ u uličnoj umjetnosti. Sveza je s tradicijskom kulturom i u tome što mnogi u svojoj strukturi imaju oblik aforizma, poslovice, dosjetke, vica, šale, mudrolije, a zanimljiv je stav i prema dvjema glavnim temama, seksu i politici.

Evo ih nekoliko, kao odgovor na vaše pitanje: „I ova se vlast boji grafita“, „E, kad bi političari više čitali grafite“.

A grafiti i najnovija događanja?

Kad je bila potraga za generalom Gotovinom, bilo je dosta grafita o tome, pa iz otisnute knjige, za godinu 2006, donosim primjer:

–

U Varaždinu: NE DAMO GOTOVINU

(dopisano) ANTE G. – HEROJ RATA