Jezici su temelj mojega života i rada

Jezici, uključujući naravno i moj, nešto su stožerno u mom životu i radu, posebno kao materijal koji pisci oblikuju, preobražavaju, slažu i preslaguju u književna djela. Bez jezika ne bi bilo knjiga, a bez knjiga valjda ne bi bilo ni mene

Sonja Bašić, profesorica emerita, u Hrvatskoj i u svijetu uvažena znanstvenica, proučavateljica i ljubiteljica književnosti, prevoditeljica, osoba koja djeluje i svoj utjecaj ostavlja na različitim područjima našeg akademskog i kulturnog života, autorica brojnih članaka i knjiga objavljenih u Hrvatskoj i inozemstvu, proslavila je osamdeseti rođendan. Hrvatsko društvo pisaca organiziralo je skup u povodu obljetnice rođenja Sonje Bašić, na kojemu je predstavljena i njezina najnovija knjiga Veliki anglo-američki pisci našega doba.

Snimila Dalia Ćurčija Perez

Profesorice Bašić, gdje su vaši korijeni? Gdje su korijeni vašega interesa za teme kojima ste se bavili?

Moji su korijeni u škrtom primorskom tlu koje oplakuju plave vode Kvarnerskog zaljeva. Postoji jedno platno, mislim da sam ga vidjela u starom zagrebačkom kazalištu u Gornjem gradu. Naslov slike je Pogled s Plasa, sela kod kojeg pred putnikom u vlaku prvi put pukne pogled na cijeli Kvarnerski zaljev. Na slici su zdesna nalijevo sela Hreljin, Praputnjak, Krasica, sela s kojima je vezana moja obitelj, pa dolje u udubini Bakarski zaljev s prekrasnim prastarim gradićem Bakrom (gdje se rodio moj otac), i već nadomak Sušaka i Rijeke, Kostrena Sv. Barbara (ishodište oca moje majke). Mislim da od Hreljina do Rijeke nema više od dvadeset kilometara. Ništa veći nije ni Faulknerov kotar Lafayette u južnom Mississippiju na dubokom američkom jugu koji je iznjedrio njega. Tom komadiću zemlje veličine poštanske marke (kako je sam rekao) američki je pisac dao indijansko ime Yoknapawpha. U njega je smjestio radnju gotovo svih svojih romana. A za mene, eto, poetsko i prelijepo sažimanje mojeg primorskog rodnog kraja veličine poštanske marke naslikao je slikar Klement Crnčić. Danas moj krajolik izgleda znatno drukčije: koksara se srušila, ali okoliš izgleda poput površine Mjeseca. Nakazna luka za rasuti teret (čitaj: ugljen) i dalje postoji. Nešto dalje prema izlazu iz zaljeva manji brodovi dolaze krcati naftu u najljepšim uvalicama mojega djetinjstva. Vizura staroga grada gdje su ljudi dirljivom pažnjom obnovili mnoge kućice i vrtiće nagrđena je vrlo vidljivom trakom nove autostrade. Ja sam Bakar usporedila s tijelom Sv. Sebastijana, rasparana i unakažena strelicama. Nažalost to više nije lijepi vrli svijet moje mladosti.

Kako je izgledao vaš put od poštanske marke do velikoga Zagreba?

Moram otići malo dalje u prošlost da bih odgovorila na to pitanje. Rani preci moje majke počeli su kao pomorci, ali već su sljedeće generacije sjedile u direktorskim foteljama brodarskih kompanija u Rijeci i Trstu. Jedan od mojih nonića u 19. je stoljeću osnovao prvo brodarsko dioničko društvo na sjevernom Jadranu. Pradjed Mate Polić bio je predsjednik slovenske čitaonice u Trstu (ali je ipak mojoj baki dao ime Mileva jer nije znao razlikovati hrvatska od srpskih imena – za neka imena ni ja ne znam čija su, ali meni su sva imena dobra). Kada su u 20. stoljeću nestali jedrenjaci, upravljanje našim društvom Oceanija, koje je uoči Drugoga svjetskog rata bilo drugo u Jugoslaviji, preuzeo je moj nono Eduard Pajkurić. Za Drugoga rata svi su se naši brodovi pridružili savezničkoj floti na Atlantiku i svih su dvanaest potopile njemačke podmornice. Moj je otac Bogomil Antić, iako potekao iz skromne obitelji, vrlo brzo izgradio veletrgovačku tekstilnu mrežu koja je pokrivala cijelu Dalmaciju i otoke. Ali to je sve propalo nakon rata! U međuvremenu, sudbini uprkos, majka i ja krenule smo u Zagreb na školovanje: ja u 8. žensku gimnaziju, a ona (u trideset četvrtoj godini) na studij povijesti glazbe na Muzičku akademiju. Godine 1951. upisala sam studij engleskog i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Kada ste se prvi put susreli s onime što će vam biti preokupacijom cijeli život?

Već sam od malih nogu bila sprijateljena sa stranim jezicima: od kolijevke do svoje trinaeste godine imala sam guvernantu koja je sa mnom govorila njemački. Za vrijeme Drugog rata moj je otac bio u talijanskom zatvoru u Rijeci jer je pomagao partizanima, a zatim je interniran u gradiću Mirandoli u Italiji. Majka i ja pošle smo za njim. Cijelu školsku godinu 1942/43. primala sam privatnu poduku (majka me nije dala u školu da ne bih morala biti u fašističkoj dječjoj organizaciji Balilla) i na kraju privatno položila 4. i 5. razred osnovne škole.

Zagreb je zasigurno bio velika promjena. Što je književnoga u vaš život donio početak školovanja u Zagrebu?

U gimnaziji sam uz Šenou, Kumičića, Vjenceslava Novaka gutala i romane Dickensa, Thackeryja, Marka Twaina, Zole, Balzaca, ali i novije Amerikance koji su se poslije rata najviše prevodili, dijelom zato što su bili napredni: Upton Sinclair, Sinclair Lewis, Jack London, Steinbeck. Do iznemoglosti sam čitala Ruse: Tolstoja, Dostojevskog, Gogolja i Turgenjeva. Njih sam najviše voljela u mladosti. Idiot će mi do smrti ostati najdraža knjiga: taj prikaz apsolutne dobrote još me dira do suza. Silno sam uživala u nedavnoj predstavi koju je režirao divan makedonski redatelj Ivan Popovski. Nisam veliki ljubitelj radikalno modernih režija, ali Popovski uz moderno obuhvaća i ono bezvremensko.

Završili ste fakultet. Kako je počela vaša sveučilišna karijera?

Godine 1959. na anglistici sam se zaposlila kao lektorica, ali ubrzo sam shvatila da se želim baviti književnošću. Doktorirala sam 1964. s temom Recepcija Edgara Allana Poea u hrvatskoj i srpskoj književnosti. Tijekom karijere u više sam navrata boravila u SAD-u na post- doktorskim stipendijama i imala sreću da boravim na nekim najprestižnijim sveučilištima. Pritom mislim na Columbia, New York i Yale University. Na posljednjem bila sam najsretnija: Yale je staro (tzv. Ivy League) sveučilište s vrlo lijepim neogotičkim kampusom i neiscrpnom zaluđujućom bibliotekom u kojoj sam radila kao crv cijelu školsku godinu. Upoznala sam mnogo slavnih profesora, sklopila mnoga prijateljstva, naslušala se divnih predavanja. Ti boravci na velikim američkim sveučilištima (kad sve zbrojim, u Americi sam provela oko dvije i pol godine) otvorili su mi nove poglede na književnost, kulturu, znanstveni i nastavni rad.

Nerijetko se može čuti kako je anglistika uvela bolonjski proces u nastavu mnogo prije nego što je on zapravo nastao.

Nastava mora biti dijalog. U Americi sam shvatila važnost aktivne komunikacije između nastavnika i studenta, koji je čitao, učio i bio pripremljen za raspravu i komentare. Takvu studentu mozak aktivno radi na satu, on ne gubi vrijeme na zapisivanje predavanja. Mnogi prigovaraju bolonjskom sustavu, ali meni on odgovara. Bolonjski seminar preferira male grupe, znatno manje sati nastave, očekuje ozbiljnu prethodnu pripremu studenta i omogućava stalnu interakciju između studenta i nastavnika, koja vodi osamostaljivanju i dozrijevanju studenata.

Što ste poručivali studentima: što smatrate bitnim u književnosti i na koji ste način vodili studente prema svijetu djela i kroza nj?

Na to moram odgovoriti možda i dosadno pedagoški, kao netko čija je dužnost poučavati. Kao učiteljica ja sam gotovo nesvjesno, korak po korak, slijedila svoju ljubav za književnost i svoju želju da studentima pokažem kako su brojni i raznoliki načini čitanja i kolike su predradnje potrebne da bismo dosegnuli razinu koja nas čini dostojnima da pristupimo djelu, posebno nekom ozbiljnom ili kanonskom djelu, a takva djela preferiram (zato sam valjda toliko radila na Joyceu, Faulkneru i Henryju Jamesu). Sa svoje katedre ne zagovaram naivno i proizvoljno, impresionističko čitanje. Profesor književnosti, književni kritičar i student moraju proces čitanja shvatiti profesionalno: znati biografije, kulturne i povijesne činjenice, stilove koji su prethodili ili uslijedili; ozbiljno se pripremiti. Tek kada studente naučimo spojiti znanje i naporan rad s intuicijom i osjećajem za književnost, otkrit će im se ono što Roland Barthes tako lijepo naziva le plaisir du texte.

Osim što ste predavali na Filozofskom fakultetu, bili suosnivačicom i predstojnicom Katedre za amerikanistiku, voditeljicom poslijediplomskih američkih studija u Dubrovniku, bili ste i prva dekanica.

Bila sam dosad jedina dekanica, 1992–1994. Bile su to teške ratne godine, koje nitko od nas ne može zaboraviti. Na Sveučilištu je bilo dosta previranja, ideja o promjenama, sukoba. Nikad nisam pripadala nijednoj politici, ali mislim da sam kao dekanica bila uspješna: umjerena, poštena i nadasve demokratična. U mojem vijeću nitko (pa ni ja) nije vodio glavnu riječ i o svemu se glasalo tajno.

U modernizmu proučavate subverzivno. Bili ste i potpisnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika; članica skupštine IUC-a. Postoji li kakva korelacija?

Mislim da Deklaracija nije bila akt subverzije. To je bila afirmativna javna izjava o pravima hrvatskoga jezika unutar Jugoslavije. Potpisala sam je kao tajnica Hrvatskoga PEN-centra. Skupina intelektualaca konstituirala je Asocijaciju IUC-a jer je to bila jedina pravna mogućnost da bi se ta (po njihovu mišljenju jedinstvena i politički krajnje korektna) akademska organizacija mogla u novoj hrvatskoj državi registrirati kao međunarodna organizacija kakva je bila od osnutka. Istina, tadašnji je rektor želio da tom organizacijom upravlja Sveučilište u Zagrebu, ali mi smo svi u dobroj vjeri željeli održati na životu tu jedinstvenu međunarodnu akademsku organizaciju u koju je bilo učlanjeno 100 (možda i 200) svjetskih sveučilišta koja su financijski sudjelovala u troškovima. To je učinjeno bona fide i nije bilo subverzivno.

Kakav je vaš stav prema jeziku i kako gledate na položaj hrvatskoga jezika danas, posebice s obzirom na prodor engleskoga jezika?

Jezik, tj. jezici, uključujući naravno i moj, nešto su stožerno u mom životu i radu, posebno kao materijal koji pisci oblikuju, preobražavaju, slažu i preslaguju u književna djela. Bez jezika ne bi bilo knjiga, a bez knjiga valjda ne bi bilo ni mene. Mislim da je sada (kad smo u svojoj državi) položaj hrvatskoga jezika odličan. Mislim da ga treba pustiti da se slobodnije razvija: protivnik sam prevelikog normiranja. To posebno vrijedi za govorni jezik. Uzmite mene: djetinjstvo u čakavštini, srednja škola u kajkavštini, pa urbani govor Zagreba (kojim su prvi pisali moji prijatelji krugovaši)! Pa ja bih izgubila svoj hrvatski jezični identitet kada bih počela govoriti s kratkim i dugim uzlaznim akcentima (jer svi su moji akcenti silazni). Ipak, engleskih naziva i natpisa na trgovinama i kafićima ima zaista previše: smetaju mi i adaptacije s interneta ili televizije, a posebno mi je strašno lajkanje.