Izvedba se razvija nastupima

Tijesnom suradnjom svih umjetničkih sastavnica Zagrebačkoga sveučilišta znatno smo senzibilizirali našu pomalo uspavanu teatarsku sredinu

Protekle subote u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog uspjelom je izvedbom predstavljena još jedna zajednička produkcija Muzičke akademije, Akademije za dramsku umjetnost, Akademije za likovnu umjetnost te Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu nazvana Od „Ljubavi i zlobe“ do „Maršala“. Izvedbu koju je režijski osmislila Marina Pejnović, za dirigentskim je pultom, kao i nekoliko proteklih godina, umjetnički vodio Mladen Tarbuk. Ta produkcija, važna ponajprije za stasanje novih naraštaja budućih glazbenoscenskih umjetnika, neposredan je povod razgovoru s maestrom Tarbukom.

Kako je nastajala hrvatska operna revija Od “Ljubavi i zlobe“ do “Maršala“?

Potkraj protekle sezone na poticaj ravnatelja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, Dražena Siriščevića, koji je smislio naslov koncerta, a u sklopu trajne suradnje Muzičke akademije, odnosno u zadnje vrijeme svih umjetničkih sastavnica Zagrebačkog sveučilišta s predbrojkom Lisinski subotom odlučio sam sastaviti reprezentativan izbor ulomaka hrvatskih opera, počevši s prvim poznatim primjerom, operom Ljubav i zloba. U izboru su mi pomogli kolege profesori Vlatka Oršanić i Zoran Juranić, koji su ujedno sudjelovali i u preslušavanju mladih solista te donošenju odluke o tome tko će od njih dobiti priliku za nastup u okviru projekta.

Kojim ste se kriterijima rukovodili pri izboru dijelova hrvatskih opernih djela?

Uzevši u obzir relevantnost pojedinih skladatelja i njihovih djela, kao i glasovne osobine najboljih studenata pjevanja na pjevačkom odjelu Muzičke akademije u Zagrebu, odlučili smo se izvesti uvertiru i početak Ljubavi i zlobe, ariju Jelene iz Zrinjskog, kao i ariju Vračare iz Zlatke, ariju Adela iz Adela i Mare, početak 2. čina i ariju Lenchen iz opere Eisenhammer, početak 3. čina i ariju Morane iz istoimene opere, dvije Jeline scene iz Ekvinocija, scenu na rimskom trgu iz Koriolana, ariju Muhe iz Rone, monolog Richarda III. iz istoimene opere, Ratnički ples, te duet Judite i Oloferna iz Judite, intermezzo iz Casanove u Istri te na koncu 8. sliku i završni zbor iz Maršala. Autori navedenih opera najčešće su cjelinom svojeg opusa svjedočili životnost opere kao forme u hrvatskoj kulturi (Lisinski, Zajc, Hatze, Bersa, Gotovac, Brkanović, Papandopulo), dok su drugi samo svratili na operno polje i svejedno ostavili važna djela (Šulek, Kuljerić, Parać). Skladatelji posljednjih djela na rasporedu, Foretić i Kabiljo, tematiziraju operu kao suvremenu formu unoseći u nju elemente mjuzikla, burleske, pop-opere, rocka i mnogih drugih raznorodnih elemenata današnje pop-kulture.

Podsjetite nas kratko i na imena solista pjevača u tako odabranim ulomcima!

Kao solisti nastupili su Ilijana Korać, Leon Košavić, Rea Alaburić, Ivana Srbljan, Martina Đurđević, Bože Jurić Pešić, Branka Pleština, Sonja Runje, Matija Meić, Antonia Dunjko, Kristina Oweis i Josip Čajko.

U tom rasporedu Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog ima po nečemu posebno mjesto?

Dražen Siriščević odlučio je učiniti nešto važno za skladatelja prve hrvatske opere, čije ime nosi i dvorana u kojoj se odvija koncert, pa je naručio od mene kritičko i ujedno uopće prvo tiskano izdanje Ljubavi i zlobe, što sam ja nakon višemjesečnoga rada i ostvario.

Dosad ste sa studentima ostvarili nekoliko sličnih priredbi. Koju smatrate najuspjelijom?

Teško mi je odabrati neki od dosadašnjih projekata kao najdraži. Produkcija najvišeg intenziteta bila je Carmen, kako zbog izbora naslova, tako i zbog veličine ansambla, originalnih redateljskih zahvata Krešimira Dolenčića te prve izvedbe izvornika u Hrvatskoj. Nositelji glavnih uloga također su obilježili produkciju, a pritom ciljam na obje postave: Jelenu Kordić i Ivanu Srbljan kao Carmen, Aljaša Farasina i Marija Bokuna kao Don Josea, Matiju Meića kao Escamilla te Nelu Šarić i Nikolinu Pinko kao Micaelu. U Čarobnoj fruli redateljica Dora Ruždjak dala je pak futurističku, vrlo poetsku viziju djela, a istaknuli su se Martina Burger kao Pamina te Goran Jurić, danas član solističkog ansambla Bavarske državne opere, kao Sarastro. Sastav orkestra bio je sjajan, u njemu su svirali Marco Graziani i Marin Maras, Marie Spaeman, Bas Jongen i niz drugih izvrsnih glazbenika. Veliko je zanimanje izazvao također projekt Ivan Grozni Sergeja Prokofjeva, pod ravnanjem kolege Pavla Dešpalja i u režiji današnjega dekana ADU-a Borne Baletića. On je na zanimljiv način kombinirao slavni Ejzenštejnov film i oratorijsku snagu filmske glazbe.

Jeste li zadovoljni dosad ostvarenim projektima? Jeste li uspjeli pridonijeti dodatnom i praktičnom obrazovanju budućih opernih umjetnika i povećati zanimanje studenata za glazbenu scenu? Koliko taj rad pridonosi razvoju naše izvođačke operne umjetnosti i koliko će pomoći novom naraštaju potencijalnih opernih umjetnika?

Kao što plivač može izvježbati plivanje samo plivajući, tako i glazbenici mogu razviti svoje izvedbene vještine samo javno nastupajući. Posebno zahtjevna izvedbena disciplina za sve sudionike, od orkestralnog umjetnika do pjevača, jest opera. U tom cilju već niz godina Muzička akademija priprema i javno izvodi niz opera i drugih glazbenoscenskih djela. Nakon početnih uspjeha logično se pojavila potreba za tijesnom suradnjom svih umjetničkih sastavnica Zagrebačkoga sveučilišta, pa tako već unatrag nekoliko godina ostvarujemo zajedničke produkcije Muzičke akademije, Akademije za dramsku umjetnost, Akademije za likovnu umjetnost te Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Cilj takva udruživanja jest osposobljavanje mladih umjetnika za sve izazove koje im nameće glazbena scena. Mislim da smo takvom suradnjom znatno senzibilizirali našu pomalo uspavanu teatarsku sredinu i skrenuli pozornost na mogućnost ostvarivanja zamašnih produkcija s vrlo malo novca. Ujedno svakom mudrom upravitelju kazališta naše produkcije mogu poslužiti kao svojevrsna audicija za prepoznavanje i angažiranje mladih umjetničkih snaga.

Imamo sve više mladih pjevačkih snaga, a dobar broj njih djeluje u inozemstvu. Doma im se ne može osigurati napredovanje i usavršavanje, ili je nešto drugo posrijedi?

Mi se dakako možemo truditi koliko hoćemo, ali na upravama naših kazališta leži odgovornost angažiranja mladih umjetnika i njihova primjerena integracija u rad kazališta i drugih medijskih kuća. Velik broj naših pjevača počeo je studirati ili se usavršavao kod Dunje Vejzović u Stuttgartu, a kako njezina klasa uživa veliki međunarodni ugled, tako agenti najvažnijih europskih menadžerskih kuća redovito prate njezine produkcije i angažiraju najbolje mlade pjevače. Istovremeno treba naglasiti da je sredstvima prvog i nažalost jedinog opernog bala održana u HNK-u u Zagrebu financirano školovanje mnogih mladih opernih umjetnika, koji su ubrzo dobili prestižne angažmane (Evelin Novak, Marija Kuhar Šoša, Ante Jerkunica, Marko Špehar, Krešimir Stražanac). Žalosno je da je ova moja inicijativa naišla na potpuno nerazumijevanje naše sredine, pa me, primjerice, današnji ravnatelj drame HNK-a Split počastio naslovom austrijskoga konjušara.

Jesu li ti programi i vaš osobni doprinos opernoj umjetnosti?

S obzirom na neformalnu zabranu mojeg angažiranja u hrvatskom teatru i kulturnom životu koju su ustanovili Sanaderovi i Ljuštinini trabanti, ovo je za mene jedina mogućnost nastupanja na hrvatskoj glazbenoj sceni. Hvala Bogu, njihovi pipci ne dopiru do inozemstva, gdje i dalje nesmetano nastupam.

Uz ovogodišnju priredbu vezano je i objavljivanje zapisa opere Ljubav i zloba u vašoj redakciji. Što biste izdvojili kao posebno zanimljivo u tom radu?

Jedina zasad poznata rukopisna partitura te opere, čiji sam računalni prijepis priredio, otvara mnoštvo problema s kojima se prilikom redigiranja trebalo suočiti. Prema trenutnom stanju mojeg istraživanja mogu s poprilično jakim argumentima postaviti hipotezu da je partitura djelo Karla Jurja Wiesnera von Morgensterna. Ostaje mi istražiti okolnosti njegova rada na partituri, odnosno, postoji li neka skica ili klavirski izvadak sama Lisinskog prema kojoj je možebitno Wiesner napisao partituru. Ta hipoteza otvara vrata sumnji o izvornom autorstvu te bi bilo u najmanju ruku korektno staviti Wiesnerovo ime uz bok Lisinskom.

Ujedno mi je prilikom prijepisa poteškoće zadavalo mnoštvo preinaka, koje su u izvornik unosili kako Wiesner, tako i mnogi obrađivači i dirigenti. Mnoge dijelove vokalnih dionica pjevači na praizvedbi, a i poslije, očito nisu mogli svladati, pa su nemilosrdno precrtavali i šarali po postojećoj partituri i unosili svoje, često mnogo lošije i za izvedbu lakše varijante.

Jedan ste od rjeđe svestrano angažiranih glazbenih umjetnika sklona raznovrsnim glazbenim stilovima i angažmanima. Spominjem tu i izvođačku, dirigentsku predaju suvremene glazbe, rad s ansamblom Fronesis?

Premda ovaj ansambl djeluje u Muzeju za suvremenu umjetnost te predstavlja jedini izdanak glazbene kulture u Novom Zagrebu, on nije, zbog maloprije iznesenih razloga, dobio nikakvu potporu Ureda za kulturu Grada Zagreba. No nemam namjere pokleknuti pred snagom gradske administracije, pa ovih dana očekujem zaključivanje ugovora s jednim sponzorom koji će pomoći da ovaj važan dio gradske nezavisne scene ne zamre i nastavi djelovati u sivoj zoni novozagrebačkih spavaonica čiji dominantni kulturni sadržaj čine trgovački centri, kao i razni vašari na Bundeku.

Uz dirigentski i pedagoški rad, zapaženi ste na glazbenoj sceni i kao skladatelj. Nedavno je HDS i javno obilježio vašu 50. obljetnicu života? Imate li uopće dovoljno vremena za sve tolike aktivnosti?

Na rođendanskom koncertu pripremljenu u moju čast izvedene su i dvije pozamašne praizvedbe, Dvanaest invencija za klavir, kao i Sonata za tubu i klavir, prvo djelo takva opsega u hrvatskoj literaturi za puhačke instrumente. Invencije je izvela Katarina Krpan, koja ih je od mene naručila, a sonatu su izveli Krunoslav Babić i Srebrenka Poljak. Kruno je od mene i naručio sonatu, nadahnut mojom kompozicijom Eschendorf, Ein kroatisches Märchen, koju sam napisao za njegov kvartet tuba XL. Te dvije praizvedbe stavio sam uz bok mojem ciklusu pjesama Medida del tiempo por relojes differentes (Mjerenje vremena različitim satovima), nastalima na besmrtne stihove velikoga španjolskog baroknog pjesnika Luisa de Gongore. Ciklus je nastao davne 1990. za Lidiju Horvat, koja ga je i na ovom koncertu izvela uz Igora Lešnika na marimbi i ansambl Fronesis pod mojim ravnanjem. Kompozicija je izazvala veliku pozornost na jednom od najvažnijih europskih festivala suvremene glazbe Wien Modern, gdje ju je preporučio za izvedbu i praizveo 1991. Friedrich Cerha uz njegov ansambl Die Reihe. I tada je Lidija, sa svoje 23 godine, sjajno pjevajući solističku dionicu, pomogla toplom primanju kompozicije kod kritike i publike.

Dakako, mnogo je još nedovršenih kompozicija koje čekaju neki slobodan trenutak za dovršavanje, kao i brojne ideje za nova djela, poput opere Cagliostro Forever na lucidan libreto Sibile Petlevski. Mnogo je ideja, ali malo prostora za njihovo ostvarivanje u našoj učmaloj sredini.