Intelektualno zahtjevna drama

„Novi komad Joea Penhalla elegantna je varijacija na poznatu temu: moralna odgovornost znanstvenika... “, tako je započeo svoju recenziju britanske premijere (Cottesloe, London, 2007) najautoritativniji otočni kritičar Michael Billington (Guardian). I to je, doista, valja znamenitom kolegi priznati, najkraća i najelegantnija (dobrohotna) definicija komada koji posjeduje stanovit broj vrlina – ali elegancija, kako god shvaćali termin, nije među njima. Najizrazitije od tih vrlina nisu dramaturške naravi: recimo, etička relevantnost, ponovno i uporno postavljanje starih pitanja i ustrajavanje na moralnim dvojbama, a tu je i stanovita aktualnost u svjetskim razmjerima. No promatramo li komad u prvome redu kao dramaturšku konstrukciju – što uključuje uvjerljivost i dinamiku zapleta, kao i psihologiju likova – tad ćemo Krajoliku pod oružjem (Landscape With Weapon) pronaći mnoge nedostatke, koji ga čine ponešto preuzetnim, intelektualno zahtjevnim i tehničkim podrobnostima opterećenim djelom.

Amar Bukvić i Filip Juričić iznijeli su predstavu

Ukratko, Ned je sjajan mladi inženjer koji izumi bespilotnu letjelicu koja je kadra precizno, bez kolateralnih žrtava, eliminirati neprijatelja, čak i u zatvorenom prostoru. Sasvim naivno, on je u početku nesvjestan mogućnosti potencijalne (zlo)uporabe ploda svoje invencije; tu je, srećom, njegov prizemni brat, dentist Dan, koji mu, takoreći, u nizu sukoba familijarne naravi, otvara oči. Tada počinje Nedova bezuspješna (zapravo, osuđena na neuspjeh) borba sa sustavom, koji ga lišava prava intelektualnoga vlasništva i novo oružje izručuje na ad libitum uporabu Ministarstvu obrane, dakle Državi viđenoj kao Levijatan demokracije, odnosno svemoćnu vojno-industrijskom (i financijskom) kompleksu. Sve je to predočeno nizom konverzacijskih scena, s velikom količinom riječi, a minimumom scenskoga zbivanja – tako da žanrovski nepotpuno definiran komad djeluje kao (odveć) duga (i povremeno zamorna) intelektualistička debata. Opet možemo citirati Billingtona: „Iako sam bio intelektualno obuzet, nisam našao potpuno prihvatljivom individualnu psihologiju... Teško mi je progutati Nedovu ranu naivnost.” Tu bismo, u načelu slažući se, mogli pridodati da je ta pomalo iritantna naivnost vjerojatno potencirana kako bi učinak kasnijega Nedova ako ne karakterna, ono barem djelatna preokreta bio izraženiji i snažniji. Riječju, autor je tezi žrtvovao dramaturgiju.

U težak i hrabar pothvat ambiciozno se upustilo i agilno sisačko Gradsko kazalište, i redateljica Aida Bukvić s odličnom ekipom mladih glumaca, kojih su interpretacije, iako možda ne uvijek posve kvalitativno usklađene, nedvojbeno najsvjetlija strana hrvatske izvedbe Penhallova komada.

Uloge Neda (unatoč nedostacima koje smo konstatirali) i Dana realističnije su i bolje napisane od tipiziranih polukarikatura kakvi su komercijalna direktorica Ross i tajni agent, parafraza Craigova Bonda, ovdje nazvan Brooks. Komad su iznijeli Amar Bukvić kao zaneseno-naivni idealistični znanstvenik te osobito uvjerljiv Filip Juričić kao zubar – polulegalni aplikator botoksa, njegov brat i opozit koji stoji čvrsto nogama na zemlji, i odavna nema nikakvih iluzija. Ivana Legati oblikovala je, unutar zadanih parametara, ponešto bitchy Ross, kao što to uostalom anglosaksonski svijet od komercijalne direktorice i očekuje, dok je Ivan Glowatzky naglasio ironični i karikaturalni aspekt svojega tajnog agenta, osvježivši cjelinu predstave.

Aida Bukvić, slijedeći autora, realizirala je ozbiljnu, filozofski diskurzivnu, angažiranu predstavu, koja traži i savjesna, usredotočena gledatelja, razvijene svijesti o aktualijama suvremena svijeta. Kraćenja bi je učinila intenzivnijom i perceptivnijom. Komplimenti hrabrosti Gradskoga kazališta Sisak, koje je na repertoar uvrstilo nekomercijalno, ali kompleksno i relevantno (iako ne bez slabosti) Penhallovo djelo.

Michael Billington londonsku je praizvedbu ocijenio trima od mogućih pet zvjezdica. S moje strane Siščanima i hrvatskoj praizvedbi Krajolika također dobre tri zvjezdice.