... i nakit

Sa satovima je bilo relativno lako. Svaki – bliži, dalji, najdalji – podario mi je neku priču. A pamet je dodala i sjećanje na njih. S nakitom će možda na osobnom planu ići teže. Jer ga, osim jednoga prstena (koji čak nije ni vjenčani), već dugo ne nosim, pa kao da sam na sve one narukvice, broševe, medaljone, ogrlice, što sam ih dobivala na dar ili su se k meni slili kao „naknadno nađena imovina“ iza pokojnika, nekako zaboravila. A sat ne skidam s ruke ni danju ni noću. No treba samo lagano zažmiriti, opustiti se i prepustiti danas već pravom luksuzu: redanju nekih davnih slika na kojima je upravo dominirao nakit – moj, moje mame i/ili koje od teta. I sjećanja naviru. Ipak je čudesan taj S. S. Kranjčević „iza spuštenijeh trepavica“. Naravno, kao i uvijek, nastojat ću najprije objasniti samu riječ nakit. Jer već i sama riječ obično otkrije mnogo toga.

Koliko god oni koji pišu o nakitu isticali njegove raznorazne svrhe (kićenje, dopadanje, estetski nagon, erotski izazov spolnoga privlačenja, magijsko-obrednu upotrebu predmeta ili isticanje društvenoga položaja i ugleda), moj prvi nakit kojega se sjećam bio je izvan svih nabrojenih svrha. Moj prvi nakit bila je jednostavna niska sitnih perlica od crvenih koralja, nanizanih (uvijek mi se tako činilo, pa valjda i nisam bila daleko od istine) na običnu špagu i zatvorena kopčicom. Tu nisku od prirodnih koralja stavili su mi na bucmastu trogodišnju ručicu ne kao ukras ili ures nego kao barometar zdravlja. Ako bih imala povišenu temperaturu, boja koraljnih kuglica bi se mijenjala. Mislim da se (sada sam već pučkoškolka) u nakit ne bi ubrajale ni dvije rožnate špangice (njem. Spange, spona, kopča) u obliku izduženih pasa jazavčara koje su mi stezale vrhove kečki. Ispod tih naglašeno dugačkih ćukaca bila je gumica za stezanje kose. Ili valjda iz iste serije rožnate okrugle špangice gljivice. Možda su se te neobične špange ipak već približavale jednoj od svrha nošenja nakita: privlačenju pozornosti, premda si ni njih nisam na glavu stavila sama. U ono vrijeme još me češljala i plela kosu omama. No možda sam na neki način ipak pokazala želju da ti simpatični jazavčari i gljivice dođu na vrhove mojih kečki. Ondje sam ih i ja mogla gledati dugo, a gledali su ih valjda i drugi (u razredu). Doduše, istu su svrhu postizale i gumice za brisanje (brisala), šiljila i ostalo đačko blago; da sam i sve to pometala po glavi, učinak bi bio poput „nakitnoga“ – kićenošću privući pažnju. Tada? Čiju? Nemam pojma. Valjda sam tako upoznala larpurlartizam. Nešto što mi se činilo lijepim, ili barem zgodnim, zbog samoga toga predmeta.

Ni pletenice / kečke nisu u priči o nakitu slučajno. Jer se pletenica može zvati i kika, kikica, pa i kita, a time smo već stupili na tlo kićenja, dakle i nakita, jer je u osnovi riječi nakit upravo kita, kititi (se). Kita može značiti više toga. Može biti grančica s lišćem; svežanj, kićanka, resa, rojta, privjesak; muški ud (preneseno: sve što nekako visi ili je obješeno). Indoeuropski je korijen *qup-, a ovo pak prijevoj od *(s)qeup-, što znači struk, stručak čega ili čupa (nepočešljano čeljade). Čup je čuperak kose, sijena, slame, njem. Schopf, Schaub, stvnjem. scoub. Ne znam koliko ljudi, pa i onih koji profesionalno pjevaju popijevku Đure Prejca (1870–1936) Vu plavem trnaci, razumiju što pjevaju: od blata je zbita i škopom pokrita, ne moreš prav znati jel hiža il klet ... Upravo je taj škop / škopnik slama za pokrivanje kuće, vezana u svežnjeve.

Kita se prepoznaje i u kićanki, a sve te rese, rojte i sitne ukrase izrađivale su nekoć kitničarke, modistice, obrtnice koje su izrađivale ženske šešire, a koje je, naravno, valjalo ukrasiti i kakvim modnim detaljem. Kitničarstvo je, kao zamjenu za modisteraj, uveo – a tko bi drugi nego Bogoslav Šulek. Danas je i samo zanimanje modistica već nekako na umoru, no susrećemo se s novom pojavom – ne zna se više jedno značenje (modistica = klobučarka), no sve je češća riječ moda, pa (po novome) danas prodire sve više značenje modistica = žena koja prati ili koja se bavi modom (to sam naučila iz pisanja o Žuži Jelinek, nekoć poznatoj zagrebačkoj krojačici, no u današnjim in magazinima ona postaje modistica, premda to u izvornom značenju modistice nije bila).

Nakit je i ures (prasl. *rensa, resa, ie. korijen *rek / renk, što je pak srodno sa sanskrtskom riječi racana, uzica, remen). Dakle, u tvorbi toga izraza (ures) prevladala je resa; uzica, remen. Danas se upravo takav vlastoručno izrađen nakit (pletene narukvice i sl.) često može vidjeti na zapešćima i djevojaka i mladića (a među putnicima u Indiju to je neizostavan rekvizit).

Ukras je u vezi s pridjevom krasan, lijep. Do izvora malo je dulji put – ie. *ker znači gorjeti, pa bi značenjski razvoj mogao teći otprilike ovako: svijetliti, sjaj, boja, ljepota, jer ukras je općenito sve ono čime se tko ili što kiti (tijelo: boje, tetovaža, drago kamenje, metali; predmeti: oružje, kola pokućstvo; životinje; konj, bik, slon, deva itd.). Vrlo je zanimljiva i grčka riječ kósmos, od glagola kosméō, što znači resiti, kititi, dotjerivati, urediti. Koliko god na spomen kozmosa najprije pomislimo na svijet, svemir, grč. kósmos znači i ures, nakit, red, poredak, državni sustav, svjetski ustroj. Gdje je tu veza? Kósmos se prema háosu (hrvatski kaos) odnosi kao uređeno prema neuređenom. Ista dvoznačnost vlada i u latinskom. Mundus, kao pridjev, znači: čist, uredan, kićen, pristojan; kao imenica: nakit, ures, svijet, svemir. No latinski ima još dvije inačice za ures / ukras. To su ornatus i ornamentum – osobno dotjerivanje, uređivanje, poljepšavanje, a glagoli ornare, ordinare znače urediti, srediti (primijetite: u osnovi je ordo, red, poredak).

Ima još jedna riječ koja se i rabi samo u „smanjenom kaputiću“ (deminutivu), ali ipak nije umanjenica. To je kitica ili strofa u pjesmi. Ima etimologa koji misle da kitica u značenju strofe može biti turcizam arapskoga podrijetla (ar. qit’a, tur. kita, od glagola kata’a, što znači rezati). Kitica u značenju strofe mogla se, dakle, kod nas razviti od značenja „struk rezanoga cvijeća“, kao što je i u arapskom. Strofa dolazi od grč. strofē, okret, obrat, vrtnja. Prvotno je to bio okret zbora prema žrtveniku u starogrčkim dramama. S tim je kiticu prilično teško povezati. Sastavljena je od više stihova (najmanje dva) koji se sastavljaju po ritmu ili po rimi u cjelinu. Možda se, osim sa „strukom cvijeća“, značenje kitice može povezati s redom i uređenosti, o čemu je već bilo riječi. Jer, i kitica / strofa jest nešto strogo organizirano, uređeno, nije nešto razbarušeno i kaotično. Možda joj u tome leži dublje značenje – dublje nego što možemo povezati i s okretom zbora prema žrtveniku u starogrčkoj drami i sa svečanom povorkom kora i pjesmom koja se tom prilikom pjevala (kao dijalog strofe i antistrofe, a prije završne pjesme, epode). I sam cvijet (osim botaničkoga značenja) može značiti i ono najbolje, najljepše, najfinije (tako treba shvatiti i djela starih pisaca hrvatskih koja se tako zovu, npr. Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti hrvackoga Filipa Grabovca). Dakle, ta „kita najljepšega cvijeća“ mogla bi biti (i) pjesnička kitica, kao ostvarenje vrhunskoga reda i pjesnikova umijeća baratanjem riječima, metrom, ritmom i rimom. Dakako, i smislom. Jer ako njega nema, kitice će odzvanjati šuplje, poput biblijske „mjedi što ječi i cimbala što zveči“.