Čitanje je čovjekovo traganje za smislom

Rijetka sposobnost koju čitatelj ima, umijeće čitanja i umijeće bivanja u jeziku, povezivanje tradicije i suvremenosti, ključni je element kulturnog identiteta zajednice. Knjiga je najstariji medij masovne komunikacije, a ideja knjige ideja je čovjekova traganja za istinom i za smislom

Tri jezika – tri pisma bio je naziv hrvatske izložbe postavljene u belgijskoj Kraljevskoj knjižnici u Bruxellesu 2004. Ta je izložba bila najveći i najpotpuniji prikaz hrvatske pisane riječi od ranoga srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća, koja je na trima pismima – glagoljici, hrvatskoj ćirilici i latinici – te trima jezicima – staroslavenskom hrvatske redakcije, latinskom i hrvatskom – obuhvatila razdoblje od više od tisuću godina. Fotografije kamenih spomenika, tiskanih knjiga, najvažnijih rukopisa koji se čuvaju u knjižnicama u Hrvatskoj, ali i u cijelom svijetu, pa sve do tiskanih knjiga s prvom hrvatskom tiskanom knjigom, glagoljskim Misalom po zakonu rimskog dvora iz 1483.

Simbolička i stvarna „piramida od knjige” u NSK-u u Zagrebu

Odljevi nekoliko najvažnijih kamenih spomenika, originalni rukopisi, njihova faksimilna izdanja i izvornici najvrednijih knjiga činili su postav navedene izložbe i svjedočili o bogatoj hrvatskoj kulturnoj i znanstvenoj baštini. No pitanje kojim se na toj izložbi nije osobito bavilo jer to i nije bila tema izložbe, a koje bi bilo zanimljivo istražiti, jest: tko su bili čitatelji izloženih djela?

U skladu s navodom kako svaka knjiga ima svoga čitatelja možemo pretpostaviti kako su i u to doba postojale različite skupine čitatelja koje su na različite načine sudjelovale u procesu čitanja kao duhovnoj hrvatskoj vrijednosti, sukladno društvenom položaju, jeziku kojim su govorile i pismu na kojemu su pisale, mjestu stanovanja, materijalnom položaju, razini obrazovanja i dodiru s knjigama izvan domovine i u domovini.

Stranica Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483.

O tome zbori i Bartolomeo (Bartol) Kašić od družbe Jezusove, kada u Rimu „15 agosta 1636“ piše u Ritualu rimskom, naslovivši tekst Blagomu i milomu štiocu: „Jur, dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam, ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našem da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam, ni manje Dubrovčaninu da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu da on reče: ča, ter tako u inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći da zanose.“

Jezična šarolikost, kao i ona u pismenima, primjer je isprepletanja kulturnih utjecaja koje su tadašnji čitatelji odgonetavali, gotovo na jednak način kao što to čine i ovi današnji. I u ozračju vremenske distance kao i danas, kulturni utjecaji u povijesnom smislu tumačenja fenomena čitanja gotovo ravnopravno stoje uz autore te zajedno svjedoče o: plodnom stvaralačkom radu, umjetničkom oblikovanju i odgonetavanju jezika sa svrhom stvaranja pojmova, otkrivanja svijeta u kojemu živimo, temelja kulture i znanosti, jezika kao premosnice između prošlosti i budućnosti, koji se mijenja i razvija.

Ritual rimski Bartola Kašića

Najstariji masovni medij

Tijekom povijesti čitanje je u Hrvatskoj, kao uostalom i u čitavu svijetu, postajalo je razlikovno mjerilo između učenosti i prosvijećenosti, želje za znanjem ili užitkom i onime što dobrodušno nazivamo siromaštvom duha. Čitanje je dakle nužno vezano uz knjigu, bez obzira mislili mi o knjizi kao o fizičkom obliku ili je promatrali u svjetlu onoga što knjiga može biti: ideja kojoj se približavamo ili je ostvarujemo, ili pak komunikacija kroz koju je promatramo. Knjiga, poput temelja, u svome beskonačnom obilju jest čovjekov trag u vremenu. Temelj na kojem gradimo ljudsku povijest istodobno je i građevni element kojim nastavljamo gradnju, ma u kojem se smjeru ta gradnja kretala.

Niz autora ugrađenih u povijesni tijek gradnje, koji su otisnuli svoj trag knjigom, vezivno su tkivo gradnje. Iako autori ponekad misle kako ti tragovi pripadaju isključivo njima, zapravo je riječ o čitateljevu vlasništvu. Čitatelj se naime ostvaruje u čitanju autorova djela kao u traganju za smislom i za životom. Ta rijetka sposobnost koju čitatelj ima (a umnaža se povećanjem broja čitatelja), umijeće čitanja i umijeće bivanja u jeziku, povezivanje tradicije i suvremenosti, ključni je element kulturnog identiteta zajednice. Knjiga je najstariji medij masovne komunikacije, a ideja knjige ideja je čovjekova traganja za istinom i za smislom.

Zbog toga smo ove godine, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u Mjesecu hrvatske knjige, tijekom samo tri dana sagradili istovremeno simboličku, ali i stvarnu piramidu od knjiga. Premda smo u desetak dana prikupili više od deset tisuća knjiga, čini mi se kako još nismo svjesni što se dogodilo.

Osnivanje narodnih čitaonica i potencijal knjižnica

Knjige su donosili svi: pristizale su iz knjižnica, donosili su ih nakladnici i pojedinci, književnici i profesori, studenti i znanstvenici. Prikupljenim knjigama moguće je opremiti knjižnicu u mjestu od oko deset do dvadeset tisuća stanovnika. No akcija je humanitarnoga karaktera: knjige će biti darovane onima kojima najviše trebaju, a imaju najmanje novca za nabavu, kao što su starački domovi, dječji vrtići, zatvorske knjižnice, a izvan Hrvatske onima kojima je knjiga potrebna i koji svaku knjigu željno iščekuju. Upravo na tragu Pravila Prosvjetnog odbora u Karlovcu za 1910, za sekciju Gradske biblioteke, gdje se navodi, uz ostale, pravilo koje kaže: „Zadatak je (…) biblioteke da pobuđuje smisao za knjigu i omogućuje širokim i siromašnim slojevima grada doći do dobre knjige.“

Vrijeme ilirskoga pokreta, možda više od bilo kojega drugog vremena u hrvatskoj povijesti, uz osnivanje „narodnih slavjanskih čitaonica“, osobito je pogodovalo porastu čitanja u državi u kojoj je, u to vrijeme, tek petina naroda bila pismena. S obzirom da su upravo takve čitaonice diljem Hrvatske bile začetnice budućih knjižnica i čitaonica koje, i onda i danas, u najvećoj mjeri sustavno promiču – uz prikupljanje, čuvanje i osiguravanja dostupnosti građe koja se u njima nalazi – s velikim marom programe i projekte čitanja. Tako knjižnice, gotovo isključivo, stoje na najvišoj stepenici u promicanju čitanja, oslanjajući se na svoje poslanje služenja općem dobru i osiguravanja pristupa jednako analognoj kao i digitalnoj građi.

Govoreći o pravu na čitanje kao o legitimnom ljudskom pravu, koje su odrednice neke države ugradile i u svoje ustave, govorimo o poštivanju načela slobode, otvorenosti i javnosti te slobodnoga pristupa informacijama. Danas više nego ikada u povijesti ljudskog roda, zahvaljujući informacijsko-komunikacijskim tehnologijama, naša je međusobna povezanost dovela do mogućnosti da suvremene generacije u jednom jedinom danu komuniciraju s većim brojem ljudi nego što su to naši preci, ne tako davno, činili tijekom cijeloga života. Upravo u tome leži potencijal knjižnica, tih izvora informacija, izvora znanja, bez obzira bile one u analognom ili digitalnom obliku.

Razvoj kulturne i znanstvene baštine, sinergija u području tradicionalnih procesa čitanja i onih suvremenih, posebna skrb za zaštitu i osiguranje dostupnosti baštine zalog su povećanja znanja i vještina ljudi te, u konačnici, preduvjet uspješnih društava.

Uloga NSK u Zagrebu

i strategija čitanja

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu krovno je mjesto hrvatskoga knjižničnog sustava, tog informacijskog izvora na temelju kojega se uči o tradiciji, jedinstvenosti i autentičnosti te putem kojega se prati povijest i razvoj nacije, njezinih institucija i njihovih djelatnosti tijekom više stoljeća. Sustavi sveučilišnih i veleučilišnih knjižnica, narodnih knjižnica, školskih ili specijalnih knjižnica komunikacijska su mjesta na kojima se stječu nove sposobnosti. Jednostavno rečeno, hrvatske su knjižnice, u sve većoj mjeri provedbom interdisciplinarnih programa u kojima se razmjenjuju informacije i znanja, postale multimedijski centri kulture, umjetnosti i znanosti zasnovani na kreativnosti i dostupnosti.

Sukladno tomu Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, čije djelovanje traje četiri stoljeća, započela je od male knjižnice isusovačkog kolegija i izrasla do nacionalne knjižnice hrvatskog naroda i Republike Hrvatske, što je uz ulogu sveučilišne knjižnice Zagrebačkoga sveučilišta dovelo do snažne, jedinstvene, nacionalne ustanove s jakim poslanjem služenja općem dobru i javnom interesu. Potpuno svjesna svoje osobite uloge NSK je upravo ovih dana u izrađenu strategiju djelovanja za razdoblje 2013–2015. ugradila i izradu strategije čitanja.

U lancu dionika knjige i čitanja, za razliku od ostalih, knjižnice imaju osobitu ulogu. One doista promišljaju čitanje kao fenomen čijim se sustavnim širenjem progresivno povećava razina znanja, ali i zadovoljstva koje čitanje pruža, u smislu općega dobra.

Različitim trajnim ili povremenim programima čitanja knjižnice pridonose intelektualnim i emocionalnim dimenzijama čovjeka, od najranije dobi do kraja života. One su okupljališta svih dobnih, rodnih, kulturnih, fizičkih, nacionalnih i vjerskih različitosti ili posebnosti korisničkih skupina; demokratične jednako u fondovima građe koje prikupljaju i daju na korištenje, kao i u kreaciji novih digitalnih sadržaja kojima omogućuju stjecanje novih znanja i vještina u zajednici, kao i u širem nacionalnom i međunarodnom kontekstu.

Spomenuto načelo slobodnoga pristupa što ga knjižnice provode dovodi do osobite skrbi za korisničke skupine koje otežano dolaze do informacija; djeca i mladi, osobe s posebnim potrebama, umirovljenici. Istovremeno, pristup građi mijenja se uporabom digitalnog formata – možete istraživati, upotrijebiti ili usporediti građu, čak i onu kojom je zbog zaštite bilo otežano rukovanje.

Knjiga kao materijalno

i duhovno bogatstvo

Za razliku od ostalih (nakladnika, autora, financijera) koji knjigu ponajprije vide i proizvodom, a čitatelje ponekad zamjenjuju kupcima, knjižničari čitanje doživljavaju začudnom komunikacijom i takvom ga prosljeđuju svojim korisnicima. U vremenu intenzivne informatičke povezanosti i nezaustavljiva protoka informacija knjižnice žive i ulogu povezivanja prošlih i sadašnjih identiteta zajednice te upućuju čitatelja na uvijek nove izvore. Ulogom kojom se čitatelja upućuje na svakodnevno prožimanje s knjigom knjižnice postaju, bivaju mjestom (fizičkim i virtualnim) dijaloga sadašnjosti s prošlošću, koji je temelj i veza s budućnosti koja će ishodište pronalaziti u vlastitim vrijednostima.

Na taj način i onaj čitatelj s početka, iz vremena nastajanja Misala po zakonu rimskog dvora, kao i ovaj današnji, na jednak način, bivaju i zatvaraju krug nacionalnoga kao i širega europskoga kulturnoga identiteta.