Znalačko putovanje kroz vrijeme

Već u površnom uvidu u žanrovske sustave fantastičnoga, ili pak uže razmatrano znanstvenofantastičnoga, filma uočavamo niz ostvarenja s temom putovanja kroz vrijeme. Dapače, toliko ih je da posve jasna i njihova disperzija u širokim krajnostima od drame do komedije. Američki se film Looper redatelja i scenarista Riana Johnsona uvrštava u obrasce izrazito znanstvenofantastičnoga predznaka i posve je razvidno distopijskoga karaktera. Izdašni kritičarski osvrti, poglavito populistički usmjerena filmskog tiska, tomu filmu pridaju iznimno značenje, podjednako i u žanrovskim i tematskim okvirima. Uglavnom su opravdane tvrdnje da je posrijedi možda ponajbolje žanrovsko ostvarenje nakon Matrixa (Andy i Lana Wachovski, 1999) i zasigurno najbolji film putovanja kroz vrijeme nakon 12 majmuna (Terry Gilliam, 1995). Looper je treći naslov u opusu Riana Johnsona, a bespogovorno u njegovoj filmskoj građi možemo percipirati njegov postmodernistički stil i svjetonazor. Jer, ako je znanstvena fantastika temeljan okvir sagledavanja, nema nikakve dvojbe da se taj američki filmski autor u Looperu osvrće prema nizu žanrova, dakako, i ne samo američkih. Tako u prvoj četvrtini toga ostvarenja ne začuđuje jasan osvrt prema američkom film noiru i njegovim suvremenijim neo-noir smjernicama, a intenzitet prikazanoga uistinu je dosljedan vrhuncima toga filmskoga odvojka. No već u sljedećem segmentu Rian Johnson seže do svojevrsne posvete suvremenom istočnoazijskom akcijskom filmu. Podjednako, u cijelom se filmu, tek nešto manje izravno, osvrće prema temeljnim američkim žanrovima, vesternu ili pak gangsterskom filmu, s jasnim naglaskom na uratke s temom mafije. I dok prema svršetku jenjava oslonac o noir, sve je izraženiji utjecaj filma strave s tematskim sklopom telekineze. Kako nije upitno da se taj postmodernistički koktel ne iscrpljuje samo u navedenim žanrovima, nema nikakve sumnje da je Johnson izraziti erudit, i ne tek filmski, te podjednako ne zastaje na eklektičkoj obradi utjecaja, već uspostavlja razvidan autorski rukopis.

Bruce Willis i Joseph Leonard Gordon-Levitt

Narativnost se filma uspostavlja u dvjema vremenskim razinama, godini 2044. i 2074, a središnji je lik podvojen na dvije naraštajne dobi iste osobe koje tumače i različiti glumci. Protagonist je muževne dobi prije nalik antijunaku negoli junaku, upravo zbog činjenice da je tzv. loop, odnosno plaćeni izvršitelj ubojstava nad ljudima kojih se kriminalci iz budućnosti žele riješiti. Ambivalentan je u svojoj djelatnosti, pa ne čudi ni podatak da prokazuje prijatelja i profesionalnoga kolegu ne bi li sačuvao materijalni dobitak. No kada iz budućnosti pristigne upravo on sam u sredovječnom izdanju, njegova se egzistencija sužava i postaje objektom progona. Moralni sunovrat takva središnjega lika uočavamo i u činjenici da je zbog očuvanja života 2044. u neprestanoj opreci s povratnikom iz budućnosti. Povratnikom čisto akcijskoga djelovanja u nastojanju smaknuća antagonista koji je 2074. ovladao društvom, a koji je u nižoj vremenskoj razini tek dječak predadolescentne dobi. Antijunak ipak u drugoj polovici filmske građe zadobiva karakteristike junaka, doseže svojevrsno pročišćenje i postaje nadomjestkom očinskoga u krnjoj obitelji majke i sina, a njegovo završno samožrtvovanje u nastojanju očuvanja obiteljske zajednice dijelom preuzima čak i mitske konotacije.

Ne treba zaboraviti da je nelogičnost vremenskih postavki česta u filmovima s temom putovanja kroz vrijeme, pa ih tako uočavamo i u Looperu. No takva mjestimična nelogičnost nije zasmetala Johnsonu u razmatranju slojevitoga društvenog konteksta. Tako u filmu opažamo kritiku društva i povijesnih procesa zaodjenutih u žanrovsko ruho. Američki filmaš nenametljivo postavlja pitanje zašto i kako čovječanstvo neprestano ponavlja pogreške. Jer, ako je bliža budućnost godine 2044. vrijeme nedostatka zakonskih ili čak moralnih vrijednosti, dalja budućnost godine 2074. interpretacija je totalitarnoga ustroja. Osim toga, Johnson se nadovezuje na česta tematska pitanja o postupcima pojedinaca i njihovu djelotvornom utjecaju ne samo na vlastitu sudbinu nego i na sudbinu i tijek vremena u okviru šire društvene zajednice. Film uspostavlja i suprotnosti urbanoga i ruralnoga, ruralno okružje savezne države Kanzas pokazuje se naglašeno vrednijim od urbanoga okružja velegrada, a zanimljivo je i propitivanje kulturnih zasada. Protagonist se u prvom dijelu iskazuje nostalgičarem za tekovinama 20. stoljeća. Dapače, sklon je uporabi kravate te nastoji naučiti francuski jezik i otputovati u Francusku. No kada mu antagonist mafijaš pristigao iz budućnosti naznačuje da mora otići u Kinu, percipiramo i promjenu uloge Kine u gospodarskoj slici svijeta te izmjenu kulturnoga predznaka.

Izrazito evokativan u slikovnosti, Looper se odlikuje i Johnsonovim svrhovitim redateljskim postupcima, koji tek u završnici izmiču retoričkom sagledavanju filmskoga nasilja i postaju eksplicitniji, ali i snimateljskim radom Stevea Yedlina, namjerno rudimentarnim u ocrtavanju razdoblja. Ugođaju filma doprinosi i glazba Nathana Johnsona, koji nije dvojio ni pri uporabi raznovrsnih skladbi preuzetih iz povijesti popularne glazbe 20. stoljeća te svakako i odjel produkcijskoga dizajna sa svrhovitim udjelom scenografa i kostimografa. Ne treba zaboraviti ni svrhoviti redateljski nadzor nad glumačkim ostvarenjima u kojima se ističu poglavito Joseph Gordon-Levitt i Emily Blunt, dok Bruce Willis nadograđuje niz likova akcijskoga predznaka kakve je tumačio tijekom karijere. Prokušani Jeff Daniels usredotočio se na lik antagonista mafijaša s mješavinom ironije i brutalnosti, a Paul Dano u prvoj je četvrtini filma ekspresivnim iskazom opreka suzdržanoj glumi Gordon-Levitta. Naposljetku, najveći je nedostatak Loopera završno posezanje za populizmom predočeno u nagnuću prema filmu strave i prenaglašenoj uporabi posebnih učinaka. No, usprkos tome, posrijedi je iznimno žanrovsko ostvarenje koje će vrijednost zadržati i u budućnosti.