Zaigrani čarobnjak stiha

„Pušim lulu, držim je prstima, i gledam u dim.“. U Zagrebu je 6. studenoga preminuo hrvatski književnik, pjesnik i prevoditelj Milivoj Slaviček. Rođen u Čakovcu, a rodom iz Draškovca, pučku školu polazio je u Prelogu. Maturirao je na gimnaziji i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a poslijediplomski studij kao stipendist pohađao u Krakovu i Varšavi, pa od 1969. neko vrijeme živi na relaciji Zagreb–Varšava, a Poljskoj se stalno zadivljen vraćao. Najveći dio života slobodni je umjetnik, profesionalni književnik, a radi i kao knjižničar, akviziter i predavač. Uza zapažene pjesme i prijevode s poljskoga, slovačkoga i slovenskoga piše rado čitane predgovore i pogovore, eseje, osvrte, komentare i novinske članke. Uređuje časopise Književna tribina, Stih i Kolo, rubrike u časopisima i u dnevnom tisku. Većinu života boravi i radi u Zagrebu.

Od 1950. Slaviček, pjesmom O ljubavi i o mojoj ljubavi, kako zapisuje Cvjetko Milanja 2000. „započinje svoj ironični ‘kroničarski’ dnevnik“, u znaku „strasti za pričanjem i govorenjem“. Prvu pjesničku zbirku, Zaustavljena pregršt, ovaj pripadnik slavnoga krugovaškog naraštaja, koji se otvorio svijetu okrećući leđa socrealizmu, objavio je 1954. u Zagrebu, u kojemu tiska i ove naslove: Daleka pokrajina; Modro veče; Predak; Noćni autobus ili naredni dio cjeline; Purpurna pepeljara, naime to i to; Otvoreno radi (eventualnog) preuređenja; Trinaest pejsaža; Sjaj ne/svakodnevice; Izabrane pjesme; Nastanjen uvijek. U Čakovcu objavljuje pjesničku zbirku naslovljenu Soneti, pjesme o ljubavi i ostale pjesme i, u koautorstvu, Od srpnja do prosinca. Naprosto pjesme, u Sarajevu Naslov što ga nikad neću zaboraviti, a u Splitu Pjesme neke buduće knjige. Knjige objavljuje i u Kopru, Firenci, Varšavi, Torontu...

Premda se Milivoj Slaviček najčešće spominje kao dio trolista s Mihalićem i Slamnigom, Milanja ga naraštajno situira iza Pupačića i Milićevića te Šoljana, a Slavičekove kolokvijalizme i feljtonizme povezuje s utjecanjem toga istaknutoga hrvatskoga pjesnika na reističku crtu hrvatskoga pjesništva, posebno na Majetića i Majdaka. Hrvoje Hitrec drži Slavičeka „zaigranim čarobnjakom stiha“; ispod izvanjske doskočice skriva duboko moralnu osobnost.

Sastavio je antologiju A collection of modern Croatian verse, 49 poets – 49 poems, 1965. Zapažena je Slavičekova knjiga prijevoda poezije, drama i eseja Poljaka Karola Woytile – pape Ivana Pavla II. Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika (član od 1952) i veleposlanik Republike Hrvatske u Poljskoj. Dobitnik je više nagrada i priznanja (skupa s Dragom Kekanovićem 1978. dobio je nagradu Vladimir Nazor), a prevođen je na nekoliko jezika. Vlatko Pavletić priredio je opus Milivoja Slavičeka za Pet stoljeća hrvatske književnosti.

Autor antologijske pjesme Vrijeme je da se događa napokon čovjek kreator je i preinake hrvatske himne, u koju je početkom devedesetih godina sad već prošloga stoljeća ubacio stih „sinje more svijetu reci“.

Posljednji ispraćaj Milivoja Slavičeka bio je u ponedjeljak, 12. studenoga, u zagrebačkom krematoriju na Mirogoju, a polaganje urne bit će u petak, 16. studenoga, na gradskom groblju u Prelogu.