Vrijeme prolazi, misao ostaje!

Život akademika Branka Despota, velikoga filozofa i uglađenoga zagrebačkog gospodina, dao bi se opisati sentencijom nomen est omen (grč. despotes, gospodar). On zaista jest gospodar, ali njegova vlast nije od ovoga svijeta, on vlada u svijetu ideja

U povodu sedamdesetogodišnjice rođenja akademika Branka Despota održan je dvodnevni filozofski simpozij 9. i 10. studenoga u Matici hrvatskoj, a organizirao ga je Odjel za filozofiju Matice hrvatske u suradnji s Odsjekom za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Institutom za filozofiju u Zagrebu.

Branko Despot u Matici hrvatskoj / Snimio Mirko Cvjetko

Odmah na početku, možemo se zapitati: tko je zapravo za nas i našu kulturu akademik Branko Despot? Na profesionalnom planu nameću nam se dvije odrednice; on je filozof, ali je istodobno i sveučilišni profesor filozofije. Prva odrednica govori nam o teorijskom vidu njegova bavljenja filozofijom, a druga progovara o sferi podučavateljskoga bavljenja njome. Od onoga riječima prispodobivog moramo spomenuti kako je njegov teorijski doprinos filozofiji vidljiv u trinaest samostalnih knjiga, osam prijevoda s njemačkog i starogrčkog jezika te u mnoštvu članaka i prikaza iz raznih sfera filozofijske misli. Vjerojatno najveći njegov prinos na teorijskom planu valja tražiti u knjizi Vidokrug apsoluta – prilog indiskutabilnoj dijagnostici nihilizma, izašloj prvobitno u dvama svescima objedinjenim u posljednjem izdanju (2008). O njoj sâm autor progovara kako to nije knjiga, nego, po nakani barem, u zapisanome zamrli, vazda oživljiv poticaj na buđenje filozofije. Uz spomenuto djelo, visoko mjesto u hrvatskom filozofijskom promišljanju zauzimaju i naslovi: Filozofija Gjure Arnolda (1970), Filozofiranje Vladimira Dvornikovića (1975), Uvod u filozofiju (1988), Filozofiranje? (1995), Filozofijom kroz nefilozofiju (2010)... Njegov predavački doprinos u prijenosu znanja o filozofiji i filozofiranju očituje se u skoro četiri desetljeća dugoj predavačkoj aktivnosti (1969–2008) u sklopu Odsjeka za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te na drugim visokoškolskim ustanovama.

Damir Barbarić jedan je od organizatora simpozija

Kada bismo sintetizirali spomenuta dva oblika akademikova djelovanja i pokušali odrediti koliki je njihov utjecaj unutar hrvatske kulture, jamačno bismo došli do odgovora – neizmjeran. Takav odgovor, po mom mišljenju, ne treba biti shvaćen kao jednoznačan, nego upravo suprotno, u totalitetu mogućih značenja. Semantika riječi neizmjeran dopušta da je iščitavamo u primarnom značenju kao: nešto što se ne može izmjeriti, što nije mjerljivo te u sekundarnom, prenesenom značenju kao: vrlo velik, golem. Riječ je o tome da je spomenuti utjecaj istodobno i vrlo velik i nemjerljiv, a nemjerljiv je upravo zbog same naravi akademikova zvanja. Situacija u kojoj profesor prenosi svoje misli na studenta, a one se, nakon što bivaju prenesene, pohranjuju i razvijaju da bi naposljetku generirale nove misli, uvjetuje shvaćanje kako je svaki pokušaj egzaktnoga vrednovanja humanističkoga znanstvenog i predavačkog rada, najblaže rečeno, nedostatan.

Mišljenje slobode

Simpozij je bio zamišljen tako da, u ulozi izlagača, na njemu sudjeluje četrnaest Despotovih kolega i učenika. Teme izlaganja trebale su se ticati nekoga djela Branka Despota ili aspekta njegova bavljenja filozofijom, što i nije bilo ozbiljnije ograničenje, jer je zbog širine akademikova djelovanja uvjetovalo situaciju u kojoj je svaka tema iz filozofije bila prihvatljiva. U skladu s filozofijskom tradicijom nakon izložena referata predviđeno je vrijeme za kraće rasprave, nadopune i pitanja. Nesreća je htjela da baš prvi predviđeni izlagač, akademik Zvonko Posavec, bude opravdano spriječen te je simpozij, kao prvi među jednakima, otvorio akademik Vladimir Premec referatom Hrvatski jezik u filozofiranju Branka Despota. U svom je nadahnutom referatu ugledni sveučilišni profesor, filozof i teolog koji dugi niz godina predaje na Sarajevskom sveučilištu, naglasio važnost jezika kao sredstva kroz koje se izlazi na vidjelo. Ukratko je izložio Aristotelovu podjelu na tri razine logosa: retorički, poetički i apofantički. Ustvrdio je i kako jezik, da bi bio pogodan za filozofiranje, mora biti kadar filozofijski misliti. Na kraju izlaganja kratko se osvrnuo na nastajanje novotvorenica unutar filozofskog diskursa kako Branka Despota, tako i ostalih hrvatskih filozofa te je predložio da se novonastale riječi popišu i kodificiraju po uzoru na njemačku tradiciju.

Drugi referat, naslovljen Filozofijske svečanosti profesora Despota, održao je filozof, filolog i indolog, akademik Mislav Ježić. U izlaganju akademik Ježić prisjetio se kako je svako Despotovo predavanje, za njegov naraštaj studenata, bilo filozofijska svečanost. Preko Platona i Aristotela opisao je filozofiju kao žudnju prema smislu, a filozofiranje kao mišljenje slobode. Na kraju se osvrnuo na ideju univerziteta i Despotovu misao („Što treba činiti da bismo imali univerzitet? Filozofirati.“).

Milan Uzelac, profesor filozofije na Novosadskom sveučilištu, esejist i pjesnik u svom se radu osvrnuo se na marginalizirani položaj filozofije danas te ustvrdio kako filozofije itekako ima, samo nema ljudi koji bi se njome bavili. Naznačio je pojam slobode kao ključan u filozofijskom djelovanju Branka Despota. Opisao ga je i kao čovjeka koji živi filozofiju i svojim primjerom nagovara ostale na nju.

Banalnost zdravog razuma

Sljedeći je referat pročitala Barbara Stamenković u odsutnosti autora referata Line Veljaka, višegodišnjega sveučilišnog profesora filozofije. Referat naslovljen Banalnost zdravog razuma i dostojanstvo filozofije naznačio je čuđenje kao polazište filozofiranja. Veljak je istaknuo dva momenta koja su oblikovala Despotovu filozofsku misao. To su prezir spram banalnosti zdravoga razuma i odbojnost spram svih pristupa filozofiji koji neku izvanjsku instancu smatraju superiornom u odnosu na filozofiju.

Nakon duže popodnevne stanke izlaganje je održao sveučilišni profesor Srećko Kovač. Jedan od najboljih poznavatelja logike u nas svoj je referat naslovio Što je protuslovlje? i u njemu iscrpno pojasnio logičko poimanje protuslovlja u Kanta i Aristotela. Nakon izlaganja razvila se plodna rasprava o odnosu logike i ontologije. Nakon završetka rasprave referat Što je to la philologie active? izložio je Bojan Marotti. Vrsni filolog izložio nam je Barthesovo poimanje figura kao krhotina diskursa na primjeru iz Goetheovih Patnji mladog Werthera te odgovorio na pitanje iz naslova. Filologiju je etimološki definirao kao onu kojoj je besjeda ljubav.

Davor Ljubimir održao je referat pod naslovom Uz genealogiju apsoluta, koji je utemeljio na tumačenju analogija između Despotova filozofijskog djelovanja u spomenutoj knjizi Vidokrug apsoluta i opsežne knjige američkoga povjesničara Jacquesa Barzuna Od osvita do dekadencije: 500 godina zapadne kulture: od 1500. godine do danas. Naglasak je stavio na prikazivanje povijesnoga razvoja dobro znanih nedostataka suvremenoga zapadnjačkog društva.

Posljednje izlaganje prvoga dana bilo je, barem tematski, nešto drukčije. Naime, istaknuti muzikolog Krešimir Brlobuš progovorio je o filozofiji glazbe u referatu Sluhom vođena i sluhu primjerena filozofija glazbe. Napomenuo je kako se glazba protivi svakom analitičkom opisu jer su ona i iskustvo u njoj onkraj riječi. Ludwiga van Beethovena istaknuo je kao primjer najboljega filozofa glazbe. U skladu s postavkama spomenutoga referata, nije sve ostalo samo na govoru o glazbi, već je prisutne vrsnom izvedbom na klaviru počastio hrvatski glazbenik Damir Gregurić. Izveo je Beethovenove skladbe: 2. stavak V. koncerta za klavir i orkestar u Es-duru te Potpourri alla Marlene Dietrich. Time je završen formalni dio prvoga dana, a druženje se nastavilo na zajedničkoj večeri sudionika skupa.

Od Kanta do Despota

Čast otvaranja drugoga dana pripala je jednom od najcjenjenijih hrvatskih teologa Stjepanu Kušaru, koji je izložio Pojam vjere u Kantovoj filozofiji religije. U referatu se osvrnuo na temeljna Kantova i općeljudska pitanja vjere i moralnosti. Kantovom antirevolucionarnom viđenju temeljnoga ljudskog cilja kao moralnog djelovanja pojedinca u svijetu suprotstavio je Hegelovo prema kojem treba mijenjati svijet. Sociolog Ozren Žunec s temom Archaia physis: Aristofanov govor u Platonovu Simpoziju u svojem je referatu preko Aristofanova mita o androginu, koji Platon iznosi u Simpoziju, pokušao objasniti nastajanje koncepta žudnje u čovjeku. Referat pod naslovom O bitku pretpostavke. Uz Platonova Parmenida predstavio je pročelnik Odjela za filozofiju Matice hrvatske Petar Šegedin. U njemu se ponajprije bavio Platonovom koncepcijom ideje i njezinim odnosom spram jednog. Nakon kraće stanke referat o Heraklitovim gnomama Aner philosophos potanko je izložio Igor Mikecin. Bio je to, kako je i sam naglasio, svojevrstan komentar Despotova čitanja i prevođenja spomenutih gnoma. Posljednji, ali nikako ne i manje važan, bio je filozof Damir Barbarić s referatom Drugi početak. U svom izlaganju iscrpno je izložio Heideggerov pojam početka koji ima obilježje jedinosti i stavio ga u odnos s novim početkom. Te je pojmove doveo u odnos s Heideggerovom koncepcijom povijesnosti. Nakon izlaganja razvila se produktivna rasprava.

Nakon završetka radnoga dijela simpozija riječ je, kako i dolikuje, uzeo slavljenik. U završnoj riječi opisao je sebe kao profesora kojemu cilj nije bio studente faktografski podučiti povijesti filozofije. Jedina svrha njegovih predavanja bila je pripremiti i potaknuti svijest o mogućnosti filozofije pa u tom horizontu probuditi i potrebu za filozofijom. Na njima je želio prikazati živu filozofiju, filozofiju u nastajanju. Svoju slobodu on pak vidi u znanosti: putem znanosti čovjek stupa u sferu znanstvene istine, postaje odista slobodan. Život velikoga filozofa i uglađenog zagrebačkog gospodina, dao bi se opisati sentencijom nomen est omen (grč. despotes, gospodar). On zaista jest gospodar, ali njegova vlast nije od ovoga svijeta, on vlada u svijetu ideja.