Venecija – stara dama okrenuta mladima

Dok je Luca Francesconi otvarao vrata svim stilovima i konceptima glazbene umjetnosti, novi voditelj Biennallea Musica Ivan Fedele vratio je festival u okvire klasičnih koncertnih formi

Muzički bijenale održao se 56. put u Veneciji, pod istom krovnom organizacijom Venecijanskog bijenala koji svake godine priprema i festivale filma, plesa i kazališta, dok se bijenalno izmjenjuju izložbe arhitekture i likovne umjetnosti. Otvoren prema novom zvuku, ali i prilično akademskim predstavljačkim formama, festival je pod tematskim naslovom Extreme +/– usporedno s izložbom arhitekture donio ono što i očekujemo od suvremene glazbe: krajnosti. Krajnosti zvuka, kao i krajnosti negiranja glazbenosti, generacija, trajanja i gustoće rasporeda, bile su referencije koje je u svojem programskom konceptu slijedio novi umjetnički voditelj glazbenog bijenala.

Pierre Boulez prima Zlatnog lava na otvaranju 56. Biennallea Musica / © Biennalle Musica

Nakon četverogodišnjeg umjetničkog ravnanja Luke Francesconija programsku palicu preuzeo je generaciju stariji Ivan Fedele. Dok je Francesconi otvarao vrata svim stilovima i konceptima glazbene umjetnosti, zabavnim i tradicijskim jednako kao tzv. ozbiljnim, spretno izbjegavajući bilo kakav akademizam, sveučilišni profesor kompozicije i filozofije Ivan Fedele vratio je festival na okvire klasičnih koncertnih formi uz tek jedan izlet u jazz-improvizaciju. Bio je to nastup saksofonista Anthonyja Braxtona i njegova ansambla u jednosatnoj skladbi free jazza u Arsenalima. Bez ambicija da preispita kontekste nove glazbe u osam je dana Fedele nanizao 26 standardnih koncertnih zbivanja i jednu radionicu te u suradnji s izložbom arhitekture složio zvučni vrt, usmjerivši program na glazbene minimalizme i maksimalizme.

Suvremena talijanska glazba

Fedele se ne namjerava odveć udaljavati ni u iduće tri festivalske godine pod svojom ingerencijom. Njegov je cilj u prvom redu privući novu publiku, zbog čega je pokrenuo suradnju sa školama u Veneciji i okolici, uključivši u školski program pripreme za pojedine festivalske koncerte.

Bilo je fascinantno u publici Teatra Piccolo Arsenale promatrati školarce kako bez riječi prate iznimno težak koncert osmorice kontrabasista ansambla Ludus Gravis s djelima koja unaprijed negiraju glazbenost u smjeru svojevrsnog instrumentalnog teatra. Mladi su se na otvaranju mogli susresti i sa živućom legendom glazbene avangarde, francuskim skladateljem i dirigentom Pierreom Boulezom, koji je na svečanom koncertu svojega ansambla Intercontemporain u Teatro alle Tese primio Zlatnog lava za životno djelo. U njihov je program uveo ansambl dobitnik Srebrnog lava, mladi talijanski gudački kvartet Prometeo, označivši generacijski upravo točke krajnosti naslućene naslovom ovogodišnjeg festivala (Extreme +/–). Glazbeni kritičar iz Rima Mario Gamba, kolumnist časopisa Il Manifesto, očekivao je više: „Bila je to festivalska inačica koja je mnogo obećavala, no koja je u konačnici dala slabe rezultate. Ono najbolje došlo je od velikih klasika: predivni koncerti s glazbom Mortona Feldmana te sjajan John Cage, kojemu smo obilježili stogodišnjicu rođenja. To je nažalost najviše došlo do izražaja na festivalu koji bi prije svega trebao donositi nove stvari. Ali od novih oduševio me Alvin Lucier, američki ultraminimalistički skladatelj, te autori dviju skladbi na recitalu flautistice Federice Lotti – Claudio Ambrosini i Luigi Sammarchi.“

Prizor oluje na samom početku glazbene burleske Prilika čini lopova / Snimila Michele Crosera

Njegov kolega iz Poljske, glazbeni kritičar Krzystof Kwiatkowski, kao najbolje također ističe djela klasika poput Bouleza, Gubajduline i Weberna, što i nije neka festivalska ekskluziva s obzirom na to da su ti autori već odavno dio redovnih koncerata. Posebnošću upravo Bijenala u kontekstu šire festivalske ponude ističe prisutnost najnovije suvremene talijanske glazbene produkcije, jer „festivali toga tipa nisu ovdje da privlače novu publiku, već da budu pozornica za mlade skladatelje“.

Je li to opći program aktualne venecijanske kulturne politike, ne znamo, ali i središnja gradska operna kuća, koja se ove godine čak odlučila i na produkciju suvremene opere (Napudraj joj lice Britanca Thomasa Adèsa, koju smo i mi mogli vidjeti na našem Muzičkom biennaleu Zagreb 2001, šest godina nakon praizvedbe), okreće se mladima, ovaj put uključujući ih u produkciju kao aktivne sudionike. Osim u središnjem kazalištu La Fenice u okrugu San Marco, gdje se uprizoruju veća djela, u ovoj je sezoni koja u Veneciji traje od početka 2012. isti operni ansambl aktivan i na svojoj manjoj pozornici, Teatru Malibran u dijelu grada Cannaregio.

Ondje je pokrenut ciklus glazbenih farsi koje je mladi Gioacchino Rossini točno prije dvjesto godina pisao za negdašnji venecijanski Teatro Giustiniani di San Moisè. Želimo li danas pronaći tu zgradu s izlazom na Canal Grande, naići ćemo tek na dućane i stanove u kompleksu između crkve Svetog Mojsija i palače Ca’ Giustinian, gdje Biennale Musica ima svoje urede. Vizualni identitet svih triju produkcija Rossinijevih mladenačkih glazbenih burleski povjeren je studentima Odsjeka za scenografiju pri Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji: prva je uprizorena ovoga ožujka (Sretna prijevara / L’inganno felice), o drugoj je ovdje riječ u povodu premijerne izvedbe 12. listopada (Prilika čini lopova / L’occasione fa il ladro), a treća je u pripremi za ožujak iduće godine (Bračna mjenica / La cambiale di matrimonio), gdje će se profesionalnom orkestru kazališta La Fenice pridružiti i studentski orkestar glazbenoga konzervatorija Benedetto Marcello. Riječ je o djelima koja je mladi operni genij na početku bogatoga kazališnog puta stvorio u jednom dahu, zajedno s još dvije velike opere (Tancredi i Talijanka u Alžiru), neposredno nakon dolaska u Veneciju iz Bologne, gdje je završio glazbeni studij kod oca Matteija, a koji se pak nastavlja na skladateljsku školu oca Martinija kod kojega su učili Mozart i Johann Christian Bach.

Iluzija knjige

Glazbena farsa u jednom činu Prilika čini lopova ili zamjena putnih torbi podnaslova burletta per musica, pisana prema komediji Eugènea Scribea, odiše mocartijanskim utjecajima, elementima napuljske opere buffe kao i pantomimičnim efektima komedije del’arte. Starinske je kazališne efekte Rossinijeva vremena u svojoj inscenaciji uz pomoć studenata oživila redateljica Elisabetta Brusa, koja od scene stvara iluziju stranica knjige. Prozirni je papir neprestano na sceni iza kojega likovi odjeveni u raskošne papirnate kostime djeluju kao odraz filmske projekcije, premda su stvarni. Rosinijevski karakter naglašava maestro Stefano Rabaglia zvučnim bojama i lepršavim buffo-stilom u koji se skladno uklapaju i redom mladi talijanski tumači likova (tenori Enrico Iviglia i Giorgio Misseri, mezzosopranistica Paola Gardina te baritoni Omar Montanari i Giovanni Romeo), među kojima je iznimka tek mlada ruska sopranistica blistavih koloratura Irina Dubrovska u ulozi glavne ženske uloge, zanosne Berenice.

Podjela je odraz nedavne reprize Verdijeva Rigoletta u velikom kazalištu La Fenice kojim je ravnao isti dirigent, a u ulozi Gilde debitirala spomenuta Ruskinja. U istoj je produkciji tijekom rujna nastupio i naš bas-bariton Luciano Batinić kao grof Monterone – još jedan hrvatski bas u toj opernoj kući nakon Gorana Jurića kao Komtura u prošlogodišnjoj izvedbi Mozartova Don Giovannija. Jana Haluza