Tišina, smijemo se

U godini u kojoj je nijemi film ponovo privukao pozornost šire javnosti netko naivan i neupućen mogao bi očekivati da će njemu posvećena domaća manifestacija izazvati zamjetniju pažnju medija. Tomu, nažalost, nije tako, pa ni prosječno informirani Zagrepčani nisu imali prilike doznati da se u njihovu gradu održava međunarodni filmski festival

U godini u kojoj je glavni favorit za Oscar bila najvećim dijelom nijema humorna romantična drama Umjetnik Michela Hazanaviciusa, vrlo uspjela no i donekle precijenjena posveta Hollywoodu s kraja dvadesetih i početka tridesetih, zagrebački međunarodni festival nijemog filma PSSST! dogurao je do već šestog izdanja. Nepunih devet mjeseci nakon što je dobrano proračunat, ali svakako šarmantan, zabavan i s mnogo ljubavi prema filmskoj baštini realiziran Umjetnik osvojio pet pozlaćenih Akademijinih statua, uključujući one za najbolji film, režiju i glavnu mušku ulogu, u zagrebačkom Centru za kulturu Trešnjevka još je jednom dodijeljen Veliki Brcko. U godini, dakle, u kojoj je nijemi film zacijelo jednokratno ponovno privukao pozornost filmofila i šire javnosti, naivan i neupućen netko mogao bi očekivati da će njemu posvećena domaća manifestacija izazvati pozornost medija. Tomu, nažalost, nije (bilo) tako, pa ni prosječno informirani Zagrepčani nisu imali prilike doznati da se u njihovu gradu tijekom drugoga vikenda u studenom održava(o) filmski festival međunarodnoga karaktera na kojem su pored spomenutog Umjetnika (prikazana u dvije verzije, onoj izvornoj i onoj uz domaću glazbenu pratnju), publici u popratnom programu ponuđeni klasici danskoga nijemog filma te predstavljeno svježe DVD-izdanje drugoga dijela restauriranih kratkih filmova Oktavijana Miletića. Štoviše, nakon što je prošle godine PSSST! realiziran znatno ambicioznije i umjesto u CKT-u organiziran u kinu Europa, u ambijentu itekako primjerenu nijemom filmu i živoj klavirskoj odnosno glazbenoj pratnji, gospodarska je kriza uvjetovala ovogodišnje vraćanje festivala u manji i komorniji, ali i prisniji prostor. Ipak, nadahnuta i razigrana glazbena pratnja opet je bila tu, a činili su je pijanist Vitomir Ivanjek, pijanist, tubist i džezist Joe Kaplowitz te bendovi The Kind Pirates i Orlando Gipsy Jazz Band.

Kadar iz pobjedničkog filma Putovanje

Danski nijemi klasici

Među odabranim, a hrvatskim filmofilima teško dostupnim, biserima danskoga nijemog filma izdvaja se drama Poštuj svoju suprugu (Du skal æere din hustru) Carla Theodora Dreyera iz 1925. Posrijedi je ostvarenje koje po općim predodžbama hladnog, okrutnog, distanciranog i naglašenoj duhovnosti sklona Dreyera predstavlja u drukčijem i simpatičnijem svjetlu. U jednostavnoj priči s tezom o blagoj Idi Frandsen, predanoj supruzi grubog i agresivnog radnika Viktora i majci troje djece koja će zahvaljujući pomoći svoje majke i Viktorove nekadašnje dadilje muža smiriti i privesti razumu, Dreyer otkriva blaže lice socijalno svjesna humanista sa suptilnim smislom za humor. Nepravedno bi bilo reći da takve osobine nisu zamjetne i u njegovim drugim i poznatijim filmovima, ali u njima ostaju u sjeni izvedbenih i stilskih bravura. Poštuj svoju suprugu funkcionira i kao inteligentna i emotivna socijalna satira o odnosima među spolovima, o bračnim odnosima te o dominantnosti i submisivnosti u braku, zbog čega je i razumljivo da je film zabilježen kao jedno od prvih jasno feministički intoniranih djela u vremenu kad feminizam nije bio toliko profiliran ni artikuliran.

Unatoč medijskoj marginaliziranosti festivala njegovi ipak pristojno brojni posjetitelji mogli su pogledati i dva filma legendarne Aste Nielsen, prve dive nijemoga filma na čije ime danas možemo naletjeti isključivo u križaljkama. Dok čekamo da takvo stanje stvari u dogledno vrijeme možda promijeni Treći program Hrvatske televizije, na PSSST!-u smo se mogli prisjetiti glumičinih filmova Ponor (Afgrunden) iz 1910. redatelja Urbana Gada i Hamlet iz 1921. u režiji Svenda Gadea i Heinza Schalla. Romantična drama Ponor, storija o mladoj Magdi Varig koja iz strastvene ljubavi prema cirkuskom pelivanu iznenada odluči prekinuti zaruke s ljubomornim i posesivnim zaručnikom, kratkometražno je ostvarenje iz prve, danske faze Astine karijere tijekom koje je snimila četiri filma prije no što je postala međunarodna zvijezda. Posrijedi je u osnovi eksploatacijsko djelo koje se obilno koristi glumičinom ljepotom, i koje za razliku od Dreyerova feminizma odlikuje naglašena i odbojna mizoginija. Ona se očituje u naglašavanju opasnosti od ženske seksualnosti, osobito kad je u sebi otkrije nekad mirna profesorica glasovira koja nakon toga postaje prijetnja svim muškarcima, u skladu s čim film završava njezinim odlaskom u zatvor, gdje će pretpostavljivo ostati dok ne prestane biti raosovska sila nečista.

Kadar iz danskog filma Hamlet iz 1921.

Feministički su tonovi opet zamjetni u Hamletu, projektu realiziranu u okrilju Astine vlastite producentske tvrtke, koji počiva na intrigantnoj premisi da je Shakespeareov tragični danski kraljević zapravo bila žena koju je obitelj od rođenja prisiljavala na izigravanje muškarca, da bi tako naslijedila prijestolje. Takva ideja ni u vrijeme nastanka filma nije bila izvorna, već se temeljila na knjizi The Mystery of Hamlet Edwarda P. Vinninga iz 1881, djela u kojem je glasovita tragedija interpretirana na radikalan način. Iako se glumičina izvedba ponajviše oslanja na Hamletovu neodlučnost, njezin ženski kraljević nije nimalo krhak ni slab, dapače. Ona se u izvedbi ponajviše oslanja na govor tijela koji nas pak može podsjetiti na Gretu Garbo, glumicu s kojom je Asta često uspoređivana, ne samo zbog toga što su obje utjelovile Matu Hari nego i zbog sličnih razvoja karijera u sumrak nijemoga filma. Publika u dvorani CKT-a imala je priliku pogledati i vrlo dobar dokumentarno-igrani film Vještice (Häxan) Benjamina Christensena iz 1922, povremeno odveć ilustrativno ostvarenje podijeljeno na sedam dijelova u kojima se na stilski različite načine nudi povijesni pregled vještičarenja tijekom stoljeća.

Humor i romantika

U festivalskoj konkurenciji u borbi za nagradu Veliki Brcko, koja ime duguje naslovu prvoga hrvatskog igranog filma Brcko u Zagrebu Arsena Maasa iz 1917, ove se godine natjecalo šesnaest naslova, među kojima i neki lažni nijemi filmovi, izvorno zvučni, iz kojih je jednostavno uklonjen zvuk. Takva je problematična praksa uvedena prošle godine, a problematična je iz razloga što isti film, primjerice prošlogodišnji Nisi sam Igora Bezinovića, čiju zvučnu inačicu možete pronaći na internetu, posve drukčije funkcionira sa zvukom i bez njega. To je nastavljeno i ove godine, pa smo mogli odgledati nekoliko domaćih izvorno zvučnih filmova, primjerice Better life or? Tomislave Žajgar, koji je inače film bez (izgovorenih) riječi, tako da su iz njega odstranjeni prizorni zvukovi i glazba.

U konkurenciji koja je kakvoćom u cjelini bila nešto inferiornija lanjskoj, Veliki Brcko dobrano je zasluženo pripao filmu Putovanje bugarskih redatelja Radostine Nejkove i Vladislava Budinova, egzistencijalnoj humornoj drami realiziranoj tehnikom kolažne animacije. Jedna žena i jedan muškarac ulaze u vlak na različitim krajevima, i tijekom vožnje polagano se kreću jedno prema drugome. Istodobno dolaze u kontakte s drugim ljudima, nezainteresiranim spavačima, gnjavatorima, a ponekad i nasrtljivim udvaračima, sve dok se naposljetku ne pronađu. Razigrana animacija, dinamična naracija, zabavno minimalističko dočaravanje karakternih osobina te bogatstvo duha i duhovitosti vrline su toga vrlo uspjela filma. Nagrada publike pripala je pak argentinskom naslovu Luminaris redatelja Juana Pabla Zaramelle, nadrealnoj egzistencijalnoj romantičnoj humornoj drami o dvoje radnika u svojevrsnu pogonu za proizvodnju žarulja. Oboje su robotizirane jedinke koje bezvoljno i kao na pokretnoj traci svakoga jutra slijedeći Sunce stižu na posao, gdje on u usta stavlja staklene kuglice koje žvakanjem oblikuje u žarulje te ih dodaje njoj za odlaganje. Takvih je proizvodnih jedinica više, a njegov je život isprazan i sveden samo na posao, pa on kuglice i krade da bi i kod kuće pravio žarulje. No nakon što ga jedne večeri neočekivano posjeti ona, sa svojom zalihom ukradenih kuglica, zajednički će proizvesti golemu žarulju kojom će se kao balonom izdići u noćno nebo iznad grada, odakle će konačno ispunjeni i sretni mahnuti svom bijesnom bivšem šefu. Luminaris je varijanta orvelijanske distopije sa sretnim završetkom, zbog čega naklonost publike nimalo ne čudi.