Sven Lasta – glumac, pisac, ratnik

Veliki hrvatski glumac Sven Lasta danas se rijetko spominje u medijima, kao i Sunja, koju je obranio zajedno sa Slobodanom Praljkom, Miroslavom Međimorcem i mnogim drugim hrvatskim braniteljima

U uskom hodniku s desne strane gledališta u Dramskom kazalištu Gavella stoji bista Svena Laste, velikoga glumca i branitelja Hrvatske. Šesnaest godina nakon glumčeve smrti mlađi posjetitelji i ne pamte ime toga intelektualca, pjesnika i borca za pravednost. Tek njegove televizijske uloge i likovi Alcestea iz Molièreova Mizantropa, Godotova Pozza ili Beckettova Krappa, po kojima je bio zapažen, s požutjelih fotografija evociraju sjećanje na jednog od najvećih glumaca hrvatskoga glumišta. O obljetnicama njegove smrti mediji su šutjeli, a čini se da ga je zaboravila i profesija iz koje je iznikao. O Lastinoj se glumačkoj osobnosti rijetko govori na teatrološkim skupovima, nema nagrade koja nosi Svenovo ime. Čini se da je danas zaboravljen, kao i Sunja koju je ranih devedesetih u poodmakloj dobio branio zajedno sa Slobodanom Praljkom, Miroslavom Međimorcem, Žarkom Pešom te mnogim drugim vojnicima i časnicima iz cijele Hrvatske.

Sven Lasta sa suborcima ispred željezničkog kolodvora u Sunji, 1991.

Sven Lasta (Pakrac, 1925–Zagreb, 1996) nije bio samo glumac, umjetnik – bio je i branitelj, snažna osobnost što je u legendu ušla još za života. Zato ga se trajno sjeća skupina kazališnih kolega i prijatelja, suboraca s kojima je daske koje život znače u osvitu demokracije zamijenio bunkerima, puškama i minobacačkim napadima. Sjećaju ga se i Sunjani koji su ove godine, zajedno s Lastinim prijateljima, ustanovili Dane Svena Laste – sjećanje na branitelje Sunje.

Nezapisana povijest

Riječ je višednevnoj manifestaciji u svrhu afirmacije Lastine glumačke osobnosti, očuvanja vrijednosti stečenih u Domovinskom ratu i promicanja potencijala sunjske Posavine koja danas sve dublje tone u zaborav. Organizaciju je preuzela Općina Sunja s turističkom udrugom te područne udruge proizašle iz Domovinskoga rata, a program je koncipiran na dvama težištima: stručnom predstavljanju lika i djela Svena Laste te evociranju sjećanja na pale branitelje i ulogu Sunje u Domovinskom ratu. Budući da su brojne brigade sa šireg zagrebačkoga područja ratovale na sunjskoj bojišnici manifestacija je otvorena u gornjogradskoj vijećnici u Zagrebu 15. listopada (pokrovitelj manifestacije), gdje su kazališni redatelj i Lastin prijatelj Miroslav Međimorec i ratni zapovjednik tih postrojbi Ivan Bionda govorili o Svenu Lasti i o sunjskom ratištu, u službenoj vojnoj povijesti još nedovoljno istraženu. Zajedno s predsjednikom Turističke udruge Sunja Mihovilom Žarinčićem složili su se da je nakon ratnih razaranja tom kraju nužna gospodarska revitalizacija jer mu u suprotnom prijeti tiho odumiranje.

Program je nastavljen svečanom akademijom u Dvorani Sven Lasta u Sunji 21. listopada, gdje je stožerni general u mirovini Petar Stipetić, izaslanik predsjednika Ive Josipovića, uručio visoka odličja Reda Nikole Šubića Zrinskog 81. i 82. samostalnom sunjskom i sisačkom bataljunu HV «R» za iskazano junaštvo njihovih pripadnika, što su ih primili ratni zapovjednici tih jedinica Marijan Kolaković i Željko Krapljan. Priča o Svenu Lasti i sunjskim braniteljima riječju, slikom i tonom, ali prije svega fotografijom ispričana je 27. listopada, kada je u Sunji uz prigodan kulturno-umjetnički program otvorena izložba ratne fotografije u izboru Predraga Krapljana. Tada su dodijeljene i zahvalnice Gradskoj skupštini grada Zagreba te zagrebačkim brigadama, sudionicama obrane Sunje.

U jednoj od brigada, tzv. umjetničkoj satniji Hrvatske vojske, bio je i umjetnik kojega se prisjećamo, Sven Lasta, od milja zvan Glumac i sunjski Deda. Lasta je imao trnovit životni put. Kao gimnazijalca, uhitila ga je vlast NDH, odležao je osam mjeseci u Lepoglavi, poslije glumio u partizanskom kazalištu, a nakon Drugoga svjetskog rata završava Zemaljsku glumačku školu i postaje glumcem Hrvatskoga narodnog kazališta (1948–53). Komunisti su tražili da se odrekne brata Fedora, liječnika i Staljinova stipendista koji je podupro Rezoluciju Informbiroa i ostao u Sovjetskom Savezu, ali Lasta odbija njihov zahtjev i izlazi iz Partije u vrlo nepovoljnim vremenima. Priključuje se tada Branku Gavelli i mladim glumcima koji osnivaju Zagrebačko dramsko kazalište, a kad poslije Gavelline smrti teatar pod utjecajem ideološkog nadzora počinje mijenjati estetski koncept, Lasta 1965. protestno prvi napušta instituciju. Znatan dio glumačke karijere radio je kao slobodni umjetnik, najviše u zagrebačkome Teatru &TD, igrajući psihološki produbljene likove, a nastupao je i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Djelovao je kao kolumnist Hrvatskoga slova (kolumne sabrane postumno u knjizi Iz glumačkog kuta), kazališni pedagog na Akademiji dramske umjetnosti, a zapažene uloge ostvario je i u nizu TV-drama i filmova poput Poslije predstave (omnibus Ključ) Antuna Vrdoljaka, Mirisi, zlato i tamjan Ante Babaje, Noć poslije smrti, Branka Ivande, Vrijeme ratnika Dejana Šorka. U ranu jesen 1991, nedugo nakon dva infarkta, u 66. godini pridružuje se braniteljima Sunje, s kojima je dragovoljno branio Hrvatsku četrnaest mjeseci, a svoj ratni put nastavlja u Bosanskoj Posavini, gdje ga ni ranjavanje nije zaustavilo u borbi za slobodu i ideale, koju je vodio sve do smrti 1996.

* * * * * *

PIŠE SUNJA VUKOVARU

Dunav je otvorio njedra i blago spustio

sveca-viteza na šaš i pijesak.

Utonuo je svetac u utrobu grada

i mirno spavao kroz stoljeća.

Tiha braća mrmljala su nad njim molitve,

optočili ga dragim kamenom.

I stoljeća su prošla...

I dode dlakav nakot i pohlepno

utrobu razgrne, sline im potekoše.

Ukrali su sveca-viteza, odnijeli su

drago kamenje i ubili otkucaje u grudima grada.

Otkle li su došli, iz kojih vremena?

Da ih nije iznjedrio Vučedol?

Ne kuca više srce vitezova, a tihi otkucaji

još se na Mitnici čuju.

Sad grad je oklop željezni sapeo

i sve stade pod gomilom gvozda.

Ja, Sunja, nemam tvoju slavnu prošlost.

Imam samo Mariju Magdalenu, a i

ona je nekad bila grešnica.

Sad kleči ranjena, na ramenu pleh se njiše.

Zvona šute, treće zvono napuklo noću uzdiše.

Crijep se rasu preko cintera.

Jučer su se vratile dvije rode.

Tebi, Vukovare, možda nikad.

Mene hrane moji vilenjaci zeleni, svi

zenge sa svojim smiješnim imenima.

I Veprovi i Potopljeni štakori i Cucki

i Leteća tvrđava i Gubavci i Zlikači

i Neuperni tulipani i svi oni neizbrojeni.

Ja sam samo skromna Sunja, ponižena godinama. Imam rijeku, zelenu s tri mrtva mlina, sa vrbovim šibljem koje sada pupa.

Na mom zidu piše putnik namjernik: »Ostaj zbogom,

krivudava cesto i ti, Sunjo, zajebano mjesto«.

Vukovare, gdje su tvoja djeca?

Sveti Bono, tko će ih sad čuvat?

Ja osluškujem i čekam tvoje uskrsnuće.

Poslat ću ti moje vilenjake sa svojim

smiješnim nadimcima, jer nisam dala

niti pedlja svoje zemlje i ja sam sada muško

ja sam mali Vukovar.

* * * * * *

Život u miru i u ratu

„Kad sam došao ovamo, Sunja je bila sablasno prazna. Samo tri bake na ulici, i životinje lutalice, krave, svinje, kunići, psi, mačke. Sada je manje živih životinja. Leševi, čitava groblja kokoši, osobito kod napuštenog dvorišta poduzeća Vajda. (…) Sunja, inače idilično mjesto na rječici Sunji s obiteljskim niskogradnjama. Sada kao i da nema kuće bez ratnog pečata. Dućani i skloništa razoreni: konzerve, namirnice, građevni materijal razbacani eksplozijama po podu i ulicama.“ Tim je riječima Lasta u listopadu 1991. zabilježio ratnu svakodnevicu u Sunji, koju je Posavska Zipka dijelila s mnogim hrvatskim selima i gradovima. Dok se svake godine baš negdje u ovo vrijeme spomena na mrtve sjećamo vukovarskih žrtava, Škabrnje, granatiranja Zadra, Dubrovnika, Osijeka, Knina… uloga sunjske, ali i susjedne banijske bojišnice, pala je u zaborav. Tako danas malotko zna da je u selu Baćin, na banijskom bojištu, tik uz rijeku Unu pronađena najveća pojedinačna masovna grobnica iz Domovinskog rata nakon one na Ovčari, da je u Hrvatskoj Kostajnici na dužnosti poginuo snimatelj Hrvatske televizije Gordan Lederer. Rijetki se sjećaju da je sunjsko područje, nakon pada Bosanske Posavine, od Zagreba do Orašja bilo jedini prostor na desnoj obali rijeke Save pod kontrolom Hrvatske vojske. Uz to, uoči operacije Oluja u Sunji razvijeno je izdvojeno zapovjedno mjesto Zbornog područja Zagreb, a obrana Sunje, koju su organizirali generali Slobodan Praljak, poslije Žarko Peša i mnogi drugi, prema analitičarima vojni je fenomen jer usprkos nepovoljnijoj taktičkoj poziciji, crti bojišnice u dužini 20 km, i opkoljenosti s triju strana tijekom pet godina nije slomljena. Zaboravlja se da bi padom Sunje pobunjenim Srbima bio otvoren prijelaz preko Save koji bi s vremenom ugrozio područja sve do Zagreba.

Tijekom topničkih napada dnevno je na Sunju padalo i po nekoliko tisuća granata, o čemu izvještavaju i Sven Lasta i Hemingway, kako su generala Slobodana Praljka prozvali nizozemski mediji. Željeznička postaja i legendarni hotel Propuh postali su sinonim obrane, ali i mjesta gdje je poginuo najveći broj hrvatskih branitelja. U obrani i oslobađanju sunjskog područja živote je položio 71 hrvatski branitelj, 8 ih je nestalo, a 150 ranjeno, ne uključujući operaciju Oluja. Uz žrtve branitelja Sunja je imala i 13 civilnih žrtava Domovinskog rata, uništeno je više od 1100 stambenih objekata i 607 gospodarskih zgrada, dok je pod minama još ostalo 12 milijuna četvornih metara zemljišta.

Lasta je upravo na željezničkoj postaji, poput Siniše Glavaševića, u svom dnevniku bilježio ljudsku zloću, uspomene na neke prerano završene priče, ali i zajedništvo koje je rodila želja za slobodom, borbu za život i ideale u Malom Vukovaru, kako su Sunju tada nazivali domaći i strani mediji. Napisao je i poznatu pjesmu Piše Sunja Vukovaru, naslov koje posuđuje i kazališni redatelj i Lastin suborac Miroslav Međimorec za svoju knjigu. Otvarane su tada izložbe, opjevavani mrtvi mlinovi, crkva Marija Magdalena, kolodvor i „zenge sa svojim smiješnim imenima“. Iz doma zdravlja redakcija Radija 101 emitirala je Ratni radio Sunja.

Danas, više od dvadeset godina od tih događaja, manifestacije poput netom održanih Dana Svena Laste u Sunji potiču javnost na detaljnije bavljenje životom i djelom velikoga glumca, ali i na buđenje i oživljavanje krajeva koji su u ratu branili domovinu, a danas polagano umiru.