Snaga nacije

Svake godine 16. studenoga Hrvatska se sprema obilježiti sjećanje na žrtvu Vukovara koju je podnio njezin narod za slobodu hrvatske nacije. Ove godine toga dana pred očima Europe Hrvatska ne očekuje tenkove koji ruše gradove, vojsku koja pali sela ni horde ubojica koji masakriraju narod i zarobljene branitelje kao prije dvadeset i jednu godinu. Ove godine Hrvatska očekuje udarac moći kojim zlo izdaleka, sarkastično i kukavički, već dulje vremena pokušava dohvatiti nju i njezin narod. Kako bi porazilo njezin narod u miru i slobodi, jer ne može podnijeti da Hrvatska nije poražena pomno pripremljenom i nerazmjernom agresijom.

Presude generalima hrvatsko su nacionalno pitanje

Pitam sebe, pitam vas, Hrvati: ako smo sada slobodan narod i slobodna nacija, što ćemo učiniti? Hoćemo li se prepustiti ili pokazati spremnost za suprotstavljanje? Ravnodušjem pogaziti sudbine svojih prognanih, grobove svojih ubijenih, patnju i žrtvu svojega naroda? Pokloniti se zlobi i moći? Pustiti da se zlo usuđuje prozivati nas našim imenom kao kletvom? Dati sebe i svoju djecu okovati lažima i prijevarom? Nadati se budućnosti u nepravdi i poniženju? Ostati zatvoreni u svoje nebitne svakodnevice ili pogledati jedni drugima u oči i stati zajedno? Kao ljudi i kao narod dostojanstveni. Stati i čekati.

No proći će 16. studenog. I onda bismo trebali stati, ali tada ne da pokažemo elementarno ljudsko dostojanstvo jedne europske nacije (ako smo ga ikada imali i ako ga još imamo), dakle da pokažemo tko smo, nego da razmislimo uopće jesmo li. Namjere kojima je izvor u vlastitoj sredini ne treba posebno tumačiti jer su iz privatnih i političkih interesa mnogi na različite načine su-djelovali u potenciranju i konstruiranju hrvatske krivnje i njezinu preusmjeravanju na ta dva čovjeka i časnika i krivnju za to mogli bi na savjesti trajno nositi. Mnogo je važnije, pa i presudno, shvaćamo li mi, uopće, kao nacija, čemu su primarno služile haške optužnice i što bi značilo potvrđivanje presuda u bilo kojoj pravosudnoj inačici izmozganoj u haško-britanskim institucijama? Znamo li, nakon tolikoga povijesnog iskustva, što to znači imati nacionalnu državu i nacionalnu vojsku? I kako se one grade, čuvaju i brane jer postoje primarno zato da bi omogućile, čuvale i štitile biološki život, radnu i stvaralačku svakodnevicu cijeloga jednog naroda-nacije i svakog pojedinca koji joj pripada.

Dosad smo, nažalost, mogli dosta naučiti iz hrvatskoga povijesnog iskustva, ali ga mi na nacionalnoj razini još ne razumijemo ili nam se ne omogućava, čak nas se sprečava, da ga razumijemo. Hrvati još ne razumiju što im se događalo tijekom Drugoga svjetskog rata, što im se sve i zašto dogodilo 1944. na strateškoj političkoj i vojnoj razini, a čega je 1945. samo prirodna posljedica. Opasnost u postojanju nacionalne vojske i nacionalne države ne vide prijatelji nacije, nego oni koji to nisu. Triput je, na tri načina, u zadnjih pedeset godina hrvatski narod ustrojavao nacionalnu vojsku jer, kako sam već napisala u svojoj knjizi, nacionalna vojska rađa se egzistencijalnim, suverenističkim refleksom jednog naroda u povijesnim vremenima presudnima za njegovo postojanje. Što se, kako i zašto dogodilo s prve dvije hrvatske vojske, trebali smo već saznati i shvatiti. U Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj nisu samo vojno-operativna vrijednost partizanske vojske pod komunističkim vodstvom i beskompromisni komunistički veto bili razlozi za odbijanje Britanaca da zasebno surađuju s Hrvatskim domobranstvom te za britansko inzistiranje da se Domobranstvo priključi NOVJ i time, dakle, pristane na svoje rastakanje kao potencijalne hrvatske nacionalne vojske. A što se događa s trećom? Bez obzira na NATO-ove „savezničke“ hvalospjeve našoj vojsci, uz smiješnu pomoć njezinoj tehničkoj opremljenosti, a time i borbenoj spremnosti, haškim optužnicama hrvatskoj državi i vojsci pokušava se proglasiti (ili, bolje, perpetuirati) anatema nad hrvatskom nacijom, kako bi se pred europskim nacijama kriminalizirala hrvatska povijesna suverenističko-politička samosvijest. Drama hrvatske nacionalne borbe u Drugom svjetskom ratu završila je, uz prešutan pristanak Zapada, do egzistencijalnog očaja tragično, a sada i požrtvovnu hrvatsku nacionalnu pobjedu s kraja 20. stoljeća nad, moralno otupjeloj i nezainteresiranoj Europi nezamislivim, srbijanskim barbarizmom pojedine zapadne zemlje žele pretvoriti u poraz. Ili nije riječ o tome da žele pobjedu pretvoriti u poraz, nego nam, jednostavno, kao naciji, trajno pokušavaju nanijeti poraz. Sjena teške moralne optužbe, bez obzira koliko iskonstruirane i krivotvorene, učinkovito je oružje u takvu ratu. Ona je, osim toga, zamišljena i da otvori širom vrata „opravdanosti“ demilitarizacije hrvatske vojske i izmještanja najviše zapovjedne razine izvan matičnoga, hrvatskog teritorija u bilo kojoj situaciji sigurnosne ugroženosti NATO-ova teritorija na prirodno geografski i geostrateški zaokruženu hrvatskom bojištu.

Izgledi za haške presude nisu stvar hrvatskih i stranih političara, niti samo optuženika i njihovih obitelji. One nisu samo pitanje međunarodnoga ratnog i vojnog prava. One su hrvatsko nacionalno pitanje i nacionalna opasnost, jednako kao stanje gospodarstva. S tom razlikom da njihove posljedice ne bi bile neposredne, politički neosviještenu, ravnodušnu ili otupjelu građaninu jasno vidljive. Njihovi učinci bili bi odgođeni i dugoročni i, iskustvo nas uči, još jednom iskristalizirali bi hrvatsku nacionalnu borbu. Zato čekajmo i budimo zajedno, jer tako imamo snagu nacije.