Satovi ...

U mjesecu što su ga 1. studenog otvorile Sisvete otvara se prostor za još dva ovomjesečna priloga u Vijencu. Htjela sam pisati o sintagmi koja figurira kao jedinstvena, pa je takva i u nazivu jednoga poduzeća (valjda još postoji; danas je tako krhko znanje) – Satovi i nakit. No pokazalo se da i satovi i nakit pružaju obilje građe za zasebne članke, pa ću ih razdvojiti. O javnim satovima pisala sam još 2004. godine (Na turne urice biju). Ovaj put usredotočit ću se poglavito na one ručne (uz pokoji džepni).

Zanimljivo je da su danas u hrvatskom standardnom jeziku za spravu koja mjeri vrijeme u uporabi dvije tuđice: sat (od tur. saat, ar. sāa), no majstor koji ih popravlja nije sajdžija nego urar (od njem. Uhr). Slavenski „pelceri“ dobnik, dobnjak, sunčanik (a časovnik, proširen u srpskom jeziku, pogotovo) nisu se u hrvatskom jeziku „primili“.

Danas, naravno, treba znati (najprije bukvalno) koliko je sati (u danu). Jer, kažu, vrijeme je novac. Ako je tako, svatko će umrijeti siromašan. Jer mu neće više ostati vremena (a za novac će mariti kao za lanjski snijeg). Vrijeme je bogatstvo koje (si) ne stječemo, nego koje nam je „u višem redu i poretku“ darovano. A kakvo je pak ono drugo, preneseno, značenje? Znati koliko je sati znači znati u čemu je stvar, saznati obično loš razvoj događaja (Čim ga je vidjela, znala je koliko je sati – znala je da će sve poći po zlu, loše).

I dok sam bila još daleko od svojega prvog pravog ručnog sata, sjećam se dječje igre u kojoj se spominjao sat: Kol’ko, kume, sati? Tako bi djeca poredana na istoj početnoj crti pitala „kuma“, koji je stajao uza zid njima nasuprot i određivao tko će ga, po njegovim komandama (jedan konjski korak, dva žablja, tri mišja itd.), prvi dohvatiti i tako postati novi „kum“ komandant. Krasno doba dok smo još tako mjerili vrijeme.

No „učenje na sat“ bilo mi je vrlo traumatično. U tome me muštrao tata. Nisam još išla u školu. Uzeo bi veliku vekericu (budilicu) i pomicao čas malu, čas veliku kazaljku. Ja sam trebala kao iz topa odgovoriti koliko je sati (a jedva sam znala i brojke). Pomoći sa strane niotkuda. Svi ukućani ponikoše nikom i odvraćaju pogled (od moje nevolje). To se uvijek događalo nedjeljom. Valj- da i zato nedjelju ne volim ni danas.

Imam cijelu zbirku satova koji ne rade. No to mi više i nije važno. Važnije mi je što su mi to drage uspomene i što se u vezi s njima imam čega sjećati. Jedan – mali, damski, zagasita ciferblata (njem. Ziffer, brojka + Blatt, list, brojčanik na satu), no ono što mi je do danas ostalo jedinstveno jest šarafić za navijanje s kobaltnom kuglicom na vrhu – dobila sam na firmi od svoje kume (ujedno i tete). Ne ide već dugo; pitam se je li „za moje ere“ ikada i išao, jer je taj starinski sat očito bio iz „zlatnih rezervi“ tete Marijane, koji je najvjerojatnije koračao s njom u njezinoj damskoj, predratnoj, eri. Drugi njezin satić, u obliku kugle na lančiću, došao je k meni kao i sve stvari mojih milih i dragih – nakon njihove smrti. Ni njega nisam nosila. Ne znam kad je stao (no stao je, zacijelo zauvijek).

Treći je sat bio moj (i samo moj). Nije bio mali ženski ni posebno dizajniran. Bio je to klasičan Cortebert, na kojem se i letimičnim pogledom trebalo vidjeti koliko je sati. Pratio me od šestoga ili sedmoga razreda, pa cijelo školovanje i dobar dio radnoga vijeka. Dobila sam ga od roditelja – valjda zato što sam i poželjela sat sličan njihovima (Doxi i Marvinu). U mojoj zbirci satova (mahom onih koji ne idu) još je didin džepni (prugasti, srebrni, s monogramom i dvostrukim poklopcem). I on je – kao već nepomičan – otišao jednom našem sinu, koji ne zna što će s njim (jer ni mojega djeda ni oca nije uspio upoznati), ali će ga (valjda) čuvati kao što i ja čuvam onaj „izvan funkcije“ s kobaltnim navijačem. Drugi – onaj drugoga djeda – bez poklopca, u mekoj kožnatoj futroli i na lancu plosnatih karika – otišao je našem drugom sinu. Zapravo smo ih tim satovima iz džepova nepoznatih pradjedova samo opteretili. Balastom sjećanja koja nisu njihova, iz prve ruke. Obiteljska povijest koja (i) guši.

Ostao je još moj sadašnji sat. On je poseban (u svojoj običnosti). Poseban je već i po tome što točno znam kada sam ga, gdje i od koga dobila. Bilo je to u listopadu 1995. godine. U Varaždinu. Jedne subote. Nakon nezaboravnog izleta u Opeku (Vinica), nakon odgledane cijele Bednjanske svadbe i upada doslovno u zadnji čas na predstavu Bogi Ivač u varaždinskom kazalištu (Podrumska scena Zvonimir Rogoz). Glumci su već bili u kostimima, do početka predstave bilo je još samo pet minuta, čak sam prethodno i javila gospodinu Tomislavu Lipljinu, glumcu, da nećemo stići, pa neka nas ne čekaju (65 studenata), no studenti su me na povratku iz Opeke počeli tentati: „Profesorice, mi bismo ipak u kazalište, dajte nešto napravite“ i sl. I što sam mogla? Zamoliti šofera neka nas što brže odveze u kazalište, doći na blagajnu i čuti da je cijelo gledalište rasprodano, otići gospodinu Lipljinu u garderobu i zamoliti sve glumce da nam dopuste sjediti i po podu, samo da vidimo njihovu predstavu. Dopustili su. Studentima sam rekla: brzo i tiho, sjedajte gdje vidite neko mjesto! Poslušali su (me uvijek). Znali su da sam to napravila za njih. Sjedili su po podu, gotovo na pozornici. Predstava je nekako posebno „nosila“. Poslije su mi i glumci rekli da nikad pred tako krcatim gledalištem nisu igrali. A i igrali su vidno nadahnuti.

Ni nakon predstave nije bilo rastezanja. Rekla sam studentima: a sada brzo u hotel (Turist) na večeru, da nas konobari ne čekaju do zadnje minute svojega radnoga vremena. I opet su me poslušali. Nisu se putem razvlačili kao tijesto za štrudl. Bila nam je to zadnja večer (i večera) u Varaždinu (na petodnevnom nezaboravnom izletu u sjevernu Hrvatsku, na koji sam ih odvela samo ja i sama ja – prvi i zadnji takav u svim generacijama studenata zagrebačke kroatistike). Tada su mi, nakon večere, darovali sat Kienzle, koji je od te večeri na mojoj ruci stalno. Na poleđini dali su ugravirati Kajkavijana 1995 (danas to shvaćam kao pažnju prema profesorici koja sve više i sve brže zaboravlja što je bilo koje godine). Nekoć sam svake večeri prije spavanja skidala sat s ruke, no ovaj od te listopadske subote 1995. godine ne skidam ni danju ni noću. Bio je sa mnom i u bolnici, kad mi je u besanim noćima bio jedino društvo, pa mi nije bilo teško izjednačiti ga sa sudbonosnim cvijetom iz Carmen (i on je pravio društvo Don Joséu u zatvoru). No dok u Bizetovoj operi arija o cvijetu pruža mogućnost svakom tenoru da zaradi pljesak na otvorenoj sceni, moj je sat ostao tih skriveni suputnik u svim mojim kasnijim nedaćama. I podsjetnik na 65 mladih ljudi koji su mi se urezali u izrazito ugodno sjećanje na najljepši mogući način – kroz putovanje.

Danas taj moj sat – premda se sezonsko mjerenje pomiče u dijelu godine za jedan sat naprijed – ide „po starom“ vremenu, na koje se i „pomaknuti“ satovi uvijek vraćaju. Zašto? Zato što se više ne može naštimavati. Sat ide na bateriju, no kazaljke se ne mogu više svojevoljno pomicati. Bio je „moj bolesnik“ i kod svojega liječnika, urara – no i taj je bio bezdušan kada mi je proljetos rekao: „Ne isplati vam se taj sat popravljati. Za novac kojim biste platiti popravak možete komotno kupiti novi.“ Kao da je to isto?! Rekla sam mu: „Mene zanima samo može li se sat pokrenuti ili ne, a ne koliko bi koštao popravak.“ Videći valjda moju silnu želju da satu produljim život, i on se savjesnije (od opće formule: tu se ništa ne može) primio posla, pa moj „kajkavac“ i dalje radi. U tramvaju, doduše, zbunjuje dobronamjerne ljude, koji me znaju upozoriti: „Gospođo, sat vam je stao.“ Srećom, nije, samo ide „po starom“ jer ga ne mogu naviti „po novom“, odgovaram pomalo začuđenim upitnim pogledima. Svatko tko je ikad dao što nekoj dragoj osobi na uzdarje ili od nje nešto primio s takvim predznakom kakav se utisnuo u moj sadašnji ručni sat automatski će se upisati u „pobratimstvo lica u svemiru“. Takvima ne treba više nikakvo objašnjenje. Ni kad dojde smrtna vura.