Rusko industrijsko nasljeđe

U ruskom Ekaterinburgu, na granici Europe i Azije, održava se drugi po redu Industrijski bijenale Urala. Svrha izložbe je ispitivanje odnosa umjetnosti i industrije, Europe i Azije, sukoba napuštenoga socijalizma i kapitalizma u nadiranju

Godine 1989, u sumrak socijalizma i svijeta kakav smo dotad poznavali, ruski je pjesnik i esejist s europskom adresom Joseph Brodsky u jednom eseju napisao da „oko nikada ne vidi samo sebe“. Ta je misao preuzeta za moto središnje izložbe 2. industrijskog bijenala Urala, kao ideja nemogućnosti sagledavanja vlastitoga konteksta. Sasvim jednostavno – Ekaterinburgu i Ruskoj uralskoj regiji bijenale je potreban da bi mogli sagledati same sebe, vlastite komparativne prednosti i nedostatke kroz prizmu suvremene umjetnosti. Ideja koju je Brodsky izrekao 1989. nije izrečena samo u trenutku prije pada Berlinskog zida, već i u trenutku početka promjena koje su rezultirale urušavanjem bipolarnoga svijeta, širenjem neokapitalizma u područja u kojima ga dotad nije bilo, urušavanjem dotad na istoku dominantnih proizvodnih i kulturoloških modela i potpunom promjenom dotadašnjih tokova kapitala. Prema organizatorima bijenala i Brodskom, svijet je danas nesigurno i opasno mjesto prošlosti koja nestaje i nestabilne budućnosti.

Simboli urušene prošlosti

Ekaterinburg, grad krvave i teške prošlosti, četvrti po veličini u Ruskoj federaciji, nalazi se, poput Carigrada ili Port Saida na granici kontinenata. Ovdje istočne padine Urala dijele Europu od Azije, stari od novoga kontinenta, zapadni kulturni krug od istočnoga – onog zanimljivog zapadnjacima i nepoznatog. Ime taj grad utemeljen u prvoj polovici 18. stoljeća, u vrijeme prve velike kolonizacije Sibira, duguje Katarini I, supruzi Petra Velikog i ruskoj carici. Godine 1918. neposredno uz rub grada ubijeni su Romanovi, a devedesetih prošloga stoljeća u gradu je zavladala mafija. Od 1924. do 1991. grad se zvao Sverdlovsk. Danas je Ekaterinburg prvi ruski grad u Aziji, zapadni ulaz u Sibir i važno ekonomsko središte zemlje. Landmark Ekaterinburga nije rekonstruirana crkva Kristove krvi, već simbol sovjetskoga grada – nedovršeni televizijski toranj čija je gradnja započela 1981. Dvjesto i dvadeset metara visok toranj danas je reper cijeloga grada, vertikala čija nedovršenost simbolizira urušeni politički sustav i relikt prošlih ideja.

Panorama Ekaterinburga / Snimio Toma Bačić

U rujnu i listopadu u Ekaterinburgu se održava drugi po redu Industrijski bijenale Urala, izložba koja nastoji redefinirati značenje grada u koji je smještena putem katalitičkog djelovanja suvremene umjetnosti. Sudeći prema prvom bijenalu, održanu 2010, riječ je o događanju koje intenzivno privlači lokalnu publiku i revalorizira položaj Ekaterinburga na karti suvremene umjetnosti Rusije. Prvi bijenale bio je otvoren mjesec dana tijekom jeseni 2010, a posjetilo ga je više od 60.000 posjetitelja. Izlagačku površinu činilo je 40.000 kvadrata smještenih u šest industrijskih postrojenja, a publici je bilo predstavljeno 250 umjetnika iz 59 država. Drugi, ovogodišnji bijenale, zamišljen je ambicioznije – proširena mu je geografska površina izlaganja (uz prostore u samu Ekaterinburgu izlaže se u čitavom Uralskom federalnom distriktu), razgraničene su projektne strukture na glavni i posebne projekte, paralelne programe, rezidencije i slično, uvedena su partnerstva s drugim sličnim izlagačkim platformama, poput one ZERO1 iz američkog San Josea. Uz to, formirana su i nova partnerstva na razini Rusije – od kojih su najvažnija ona s dvama važnim centrima suvremene umjetnosti u Moskvi – s centrom Winzavod i Garažom Darije Žukove. Uz to, možda i najzanimljivije za ruski specifični kulturološki prostor, uvedeno je partnerstvo s tradicionalnim institucijama, s Ekaterinburškom operom, baletom i dramskim kazalištem, koji u sklopu bijenala postavljaju neke od svojih produkcija u napuštenim industrijskim prostorima.

Rad Ivana Pluša, umjetnika iz St. Petersburga, Protok stvari

Sudari svjetova

Šefica ovogodišnjega bijenala bugarska je kustosica Iara Boubnova, članica odbora Manifeste i direktorica Instituta za suvremenu umjetnost u Sofiji. Također, važno za ruski kontekst, Boubnova je bila autorica dvaju prvih bijenala u Moskvi 2007. i 2009. Glavna motivacija za kuriranje bijenala u Ekaterinburgu je, kaže Boubnova, bila upravo činjenica zanimljivosti sudara ideja – donošenja prikaza dominantnih umjetničkih praksi s područja zapada, kao i onih s razmeđa istoka i zapada, publici koja ih ne poznaje. Primjerice, na bijenalu zastupljen je niz autora i umjetničkih skupina koji dolaze iz Istočne Europe, ili sa zapada Rusije, poput slovenskih IRWIN-a, hrvatskog umjetnika Igora Eškinje, nekolicine bugarskih umjetnika ili nekih moskovskih umjetničkih kolektiva. Moskovljanin Leonid Tiškov, umjetnik srednje generacije, svoj višedijelni projekt Kako sam završio ovogodišnje ljeto realizirao je u Verkoturju, gradu tristotinjak kilometara sjeverno od Ekaterinburga. U ovom gradu, iznimno važnu za kolonizaciju Sibira u 16. i 17. stoljeću, djelovala je najpoznatija sovjetska tvornica klizaljki, uništena tranzicijom početkom devedesetih. Propast tvornice na klasičan je istočnoeuropski način u siromaštvo i neizvjesnost gurnula i nekoliko tisuća obitelji njezinih zaposlenika, a njihovu egzistenciju danas mapira upravo Tiškov. Njegov se rad naime sastoji od serije fotografija i videa napuštene tvornice i velike skulpture. Tiškovljev rad bio je izložen u prostorima ekaterinburškoga glavnog stadiona. Uz video i fotosegment rada, Tiškov je od noževa klizaljki izradio skulpturu koja oblikom podsjeća s jedne strane na Tatljinov nerealizirani spomenik 3. internacionali, a s druge na moskovski spomenik astronautima autora Barša, Kolčina i Fajdiš-Krandijevskog. Taj spomenik podignut sredinom šezdesetih, u vrijeme svemirske euforije, postao je dio sovjetskog i ruskog pozitivnog kolektivnog sjećanja, isto kao što je tranzicija postala dio traumatične memorije. Zanimljivo je spomenuti da je Tiškov sudjelovao i na 1. bijenalu u Ekaterinburgu koji je kurirala ruska kustosica Ekaterina Djogot, zanimljivim i vrlo poetičnim radom Privatni mjesec, kojim je povezao umjetnost i istraživanje svemira.

Bijenale s perspektivom

U Pervouralsku, gradu na samoj granici Europe i Azije, dvadesetak kilometara od Ekterinburga, svoj je rad realizirala ruska umjetnica s američkom adresom Jelena Železova, koji supostavlja socijalističke ideje sretnog rada i konstruktivizam. Te dvije pozitivne utopije, od kojih je jedna pretvorena u dogmatičnu, a druga u formu entartete Kunst, povezane su u cjelinu. Nasljeđem konstruktivističke arhitekture kao polazištem za rad koristi se francuski umjetnik Matthieu Martin, koji se bavi jednim od najvažnijih konstruktivističkih arhitektonskih spomenika grada – takozvanim Bijelim tornjem – vodotornjem izgrađenim 1931. unutar pogona i danas aktivna kompleksa Uralmaša. Martin svoj projekt tornja – koji je, iako uvršten na listu najvažnijih ruskih arhitektonskih spomenika, u opasnosti od rušenja – vraća izvornom bojenju.

Prvo izdanje bijenala zacrtalo je osnovne smjerove manifestacije, u osnovi nadahnute industrijskim nasljeđem grada i regije. Osnovna zamisao bilo je suodnošenje umjetničkoga i ručnoga industrijskog rada i povezivanje te dvije vrste proizvodnje putem identičnih prostora produkcije. Upravo smještanje bijenala u Ekaterinburg ovdje otvara niz zanimljivih odnosa: on se nalazi na granici kontinenata, na granici socijalističke planske proizvodnje i nesmiljenoga kapitalizma, na granici postindustrijske Europe i industrijalizirane Azije. Ta hibridna situacija, u gradu poznatu po konstruktivističkoj arhitekturi, nudi dobru osnovu za organizaciju izložbe idejno utemeljene upravo na industrijskom nasljeđu. Organizatori u Ekaterinburgu lokalnoj publici prezentiraju nove ideje suvremene umjetnosti i trasiraju put za nova izdanja ove izložbe. Toma Bačić