Prevlast negativnog stava prema Europi

Nobelova nagrada za mir neopravdano je dana EU,

tvrde euroskeptici, na temelju „plemenitih laži”

Nobelova nagrada za mir dodjeljuje se redovito od 1901, osim u godinama Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Dobivali su je pretežito pojedinci, ali i neka kolektivna tijela. Prvo takvo – Institut za međunarodno pravo (Gent, Belgija) – dobilo ju je već 1904.

Ove godine Nobelova nagrada za mir pripala je Europskoj Uniji. U obrazloženju stoji da su „Unija i njezine preteče više od šest desetljeća doprinosili unapređenju mira i pomirenja, demokracije i ljudskih prava u Europi“. Odbor za dodjelu nagrade povezuje ovogodišnju s „nekoliko nagrada osobama koje su tražile pomirenje između Njemačke i Francuske“ koje su se „u razdoblju od sedamdeset godina borile u tri rata“, koji je danas „nezamisliv“.

Je li navedeno iz obrazloženja dostatno da se ovogodišnji Nobel za mir dodijeli upravo Europskoj Uniji, stvar je za raspravu – kao što se uostalom živo raspravlja o većini njegovih odluka – no ova je izazvala pravu histeriju u krugu euroskeptika. A euroskepticima ne smatram samo one koji s različitih razloga imaju negativno mišljenje o Europskoj Uniji, nego širi krug koji je skeptičan prema europskim odnosno zapadnim vrijednostima uopće. To su oni mislioci i javni djelatnici na Zapadu (!) koji ne samo poput O. A. G. Spenglera predviđaju, nego i priželjkuju propast Zapada. A zašto i ne bi kad je, prema njima, „zapadna tradicija prepreka napretku i prokletstvo bačeno na čovječanstvo“. Ona je uz to „inherentno rasistička, seksistička, ‘klasistička’, hegemonistička, ukratko – nepopravljivo tlačiteljska“. Euroskeptici u zapadnjačkom nasljeđu „vide malo toga osim zločina“. (Navodi u ovom pasusu kao i u nastavku članka preuzeti su iz knjige Milana Mesića Multikulturalizam, Zagreb, 2006.)

Američki euroskeptici izlaz iz nepodnošljivog eurocentrizma vide u konstrukciji afrocentrizma. Polazeći od stava o starom Egiptu kao crnoj afričkoj kulturi, neki od njih tvrde da je „Afrika majka Zapadne civilizacije i stvarni izvor filozofije, znanosti, medicine i umjetnost“. Po njima je i Beethoven afroeuropejac. Uz ta „stanovita pretjerivanja“ ide i tvrdnja da su Afrikanci otkrili Ameriku prije Kolumba te da je izvorno ime Atlantika bilo Etiopsko more.

Tom „izmišljanju tradicije“ kao „plemenitim lažima“ (riječ je o terapeutskom suprotstavljanju europskoj kulturnoj hegemoniji u svrhu podizanja samosvijesti odnosno samopoštovanja među drugima) te nekritičkom antieuropejstvu suprotstavlja se Arthur Schlesinger ovim argumentima:

„Ostaje, ipak, krucijalna razlika između Zapada i drugih kulturnih tradicija. Zla koja je Zapad počinio izazvala su protusnage na putu razvitka slobode i demokracije. Ona su pokrenula velike društvene pokrete protiv ropstva, za radnička i građanska prava, oslobađanje žena i napokon, jednakost manjina. Koji god zločini joj se stavljali na dušu, Europa je jedinstveni izvor ideja individualnih sloboda, političke demokracije, vladavine zakona, ljudskih prava i, last but non least – slobode istraživanja i umjetničkog izražavanja. Zapadu ne trebaju lekcije o superiornim vrlinama ‘ljudi sunca’, koji još uvijek žene drže u podređenosti, sijeku im klitorise, provode rasne progone ne samo protiv Indijaca i drugih Azijaca, nego i međusobne. Osim toga sami se nisu pokazali sposobnima za razvitak demokracije.“

Utemeljeno pretpostavljajući da navedenim mišljenjem izaziva moćne zagovornike političke korektnosti, autor (u knjizi The Disuniting of America, New York–London, 1992) na temelju očeva (!) i svog životnog puta, uvjerava čitatelje kako ni po podrijetlu ni po uvjerenju „nije u načelu protiv kulturnog pluralizma“.

E pa što se onda čudimo što visoko priznanje Europskoj Uniji nije izazvalo pozitivna raspoloženja (negativnih je napretek) kod nas pa ni u Europsko Uniji. Politička korektnost u međuvremenu uzela je toliko maha da već proizvodi autocenzorske učinke.