Predstava o smrti

Drama Žena bez tijela suvremenoga hrvatskog autora Mate Matišića doživjela je premijernu izvedbu na sceni Miško Polanec Zagrebačkoga kazališta mladih 10. studenoga u režiji Božidara Violića. U Posmrtnu trilogiju (Hrvatski centar ITI-Unesco) ušla je kao drugi dio 2006. Prethodi joj drama Sinovi umiru prvi, koja je prije tiskanja u knjizi bila uspješno prikazana u režiji Božidara Violića, s maestralnim Ljubomirom Kikijem Kaporom u ulozi Jakova (nagrada Marul), 15. prosinca 2005. u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu, a nakon nje slijedi drama Ničiji sin, praizvedena na Riječkim ljetnim noćima 20. srpnja 2006. pa premijerno prikazana u HNK-u Ivana pl. Zajca 30. studenoga iste godine u režiji Vinka Brešana s izvrsnim Božidarom Alićem kao Izidorom. Žena bez tijela izvedena je i u Ufi (Ural), u Lisabonu, u Istanbulu, a 8. prosinca bit će prikazana u Litvi. Dobila je Nagradu publike 2008. na Sajmu dramskih tekstova u Heidelbergu, uz koncertno izvođenje, a priznanje dobiva i kao radiodrama u režiji Ranke Mesarić na festivalu Prix Europa u Berlinu. Hrvatsku je, koprodukcijsku (FIMA grupa, Fima Validus, Agit d.o.o. i KULT. d. o. o.) praizvedbu doživjela u prosinačkom Varaždinu 2006, pa je zekaemovska produkcija prva unutarinstitucionalna kazališna izvedba ove drame u Hrvatskoj.

Jasmin Telalović i Ksenija Marinković

Kao i za druge dvije drame pod zajedničkim trilogijskim dvočlanim naslovom što u sebi spaja život poslije smrti, život «po smrti» i uobičajeni pridjev za (posmrtnu) pripomoć, i za Ženu bez tijela karakteristična je zrcalna struktura, s dvama činovima; a, kao i Ničiji sin, ima i Epilog, sama fungirajući i kao epilog prve drame, Sinovi umiru prvi, predstavljajući mise en abyme u koji je strovaljena sudbina hrvatskih branitelja koji su za vrijeme Domovinskoga rata branili svoju i našu Hrvatsku, napadnutu domovinu, da bi život u poraću okončali samoubojstvom. Invalidnost nakon rata, naglašena u okvirnim, duljim dramama (u) protagonistima u kolicima, u ovoj se fokusira na invalidnost na tijelu mladoga umirovljenog branitelja koji ima karcinom u završnoj fazi. Grijeh i pokajanje, oprost i zaborav, Magdalena i Isus, očinstvo i raspad obitelji, silovanje četnikove žene, zagonetka tijela, prepoznavanje glasova i pogleda na sprovodu isprepleću se u bolno emotivno klupko.

Božidar Violić zna da je za režiju Matišićeve drame ključan odabir izvrsnih glumaca i suglasje između teksta i režije što počiva na redukcionizmu, minimalizmu, preciznosti i ispunjenju praznoga prostora smrti. Egzistencijalno lomljivu ulogu 34-godišnjega umirovljenika Martina dojmljivo ostvaruje Jasmin Telalović pojavom koja zrači duhovnošću, toplinom i unutarnjom energijom, glasom što spaja ovostranost i onostranost. Ulogu pedesetogodišnje prostitutke Eme oživljuje izvrsna Ksenija Marinković, otvarajući predstavu duhovitošću, groteskom i crnim humorom, a zatvarajući je okretom prezrenosti. Ulogu Martinove majke Marije, pobožne umirovljenice, začudnom je glumačkom snagom, ljubavlju i toplinom, smirenošću pa zaprepaštenošću i odlučnošću te beskrajnom tugom potresno, reduciranim glumačkim sredstvima realizirala Doris Šarić-Kukuljica. Zoran Čubrilo kao 45-godišnji Mladen, Martinov prijatelj, umirovljenik, dosljedno je ocrtao karakter bivšega zapovjednika. Kristijan Ugrina u ulozi 34-godišnjega Pište, Martinova prijatelja, hrvatskoga branitelja, sjajnom je glumačkom minijaturom konkretizirao psihotične i(li) neuralgične sudbinske točke.

Božidar Violić, gavelijanac i član legendarnoga redateljskoga kartela, vodi predstavu inteligentno i vrhunskim redateljskim umijećem, temeljeći je na prohodu svijesti i savjesti, na istraživanju putova koje je prouzročio četnički zločin. Violić nas zatvara u prostor stana smrti, u gledalište koje funkcionira kao naš hodnik, predvorje nâs, čekača smrti, koje gleda dolazak glasnika smrti s bočne, strane glavnoga ulaza, u pozadini scene, zatvorene kao stan-lijes koji čeka (scenografkinja Nina Bačun), tražeći tajnu života. Kostimografkinja Doris Kristić glumce decentno odijeva u ruha smrti s naznakama rata. Disanje svjetla Aleksandra Čavleka usuglašeno je s glazbom skladatelja Mate Matišića stopljenom s tekstom kršćanskih, tihih otkucaja.

Krećući se prema kraju predstava sve više osva- ja prazni prostor ispunjujući ga znakovima, pro- sto- rom, ozračjem i glasovima smrti. Kulminira u upaljenoj svijeći koja nas ostavlja same u kući smrti dok čekamo povratak majke i prijatelja sa sprovoda branitelja koji je život okončao samoubojstvom. Onirični treptaji cijelu predstavu vode u nadrealne, duhovne i duševne prostore, a kulminiraju u završnici, kad se kao duh pojavljuje umrli branitelj skupa s protagonistima života što će predstavu posvetiti umrlim hrvatskim braniteljima i u ratu silovanim ženama.

Predstava Žena bez tijela, postavljena na maloj zekaemovskoj pozornici, nesumnjivo visoka redateljskoga i glumačkoga, estetskoga dosega, u hrvatskoj će javnosti, zbog prikazane tematsko-motivske strukture, sigurno izazvati kontroverzne reakcije, koje je u dijelu stručne javnosti bio izazvao i sâm Matišićev dramski tekst kad se pojavio u Posmrtnoj trilogiji, nerijetko, pojedinačno, adaptiranoj i ekraniziranoj, filmski stalno oživljavanoj.

Sudbinski karakter pokazuju i tragični događaji u životima nekih glumaca iz predstave, pa i oni na sâm dan premijere, kao i izvedba u dvorani/na sceni koja nosi ime tragično preminuloga, legendarnoga glumca Zagrebačkoga kazališta mladih.