Nerazrađena i prepričana priča

Američki su nezavisni film Ukradena priča scenaristički i redateljski potpisali Brian Klugman i Lee Sternthal, a njegovo je prikazivanje u hrvatskoj kinodistribuciji pokazatelje stanja jednog od segmenata filma otklona. Riječ je o drami i filmu o književnom stvaralaštvu. Fokusiranje tematskoga sklopa prema književnosti razrađuje se u Ukradenoj priči na čak tri narativne razine, pa takva višeslojnost zahtijeva i posvemašnju preciznost razrade dramaturgije, kao i svrhovitu redateljsku nadgradnju. Tako u građi filma uočavamo čak tri lika zamalo podjednake važnosti, uspješnoga pisca koji predstavlja svoj novi roman, zatim mladoga muškarca Roryja Jansena u pokušajima književnoga stvaralaštva te naposljetku starca čiji se neobjavljeni roman biografskoga predznaka zagubio još u razdoblju nakon Drugoga svjetskoga rata.

Bradley Cooper dobro se snašao kao ambivalentni protagonist Rory Jansen

Presudnom je točkom zapleta upravo trenutak u kojem Rory Jansen tijekom bračnoga putovanja u pariškoj antikvarnici pronalazi upravo zagubljeno književno djelo i objavljuje ga pod svojim imenom. Tajna, dakako, ne ostaje neotkrivena, jer se pojavljuje i autor koji tom protagonistu objašnjava pozadinu romana. Promišljanje strukture filma, očitovanje književnoga konteksta, kao i odnos života i fikcije glavna je sastavnica Ukradene priče. Iako je svaki od navedenih likova podjednake važnosti, upravo se lik Roryja Jansena iskazuje središnjim u gledaočevoj percepciji, zauzima najviše dramaturškoga prostora, a njegovi postupci usmjeravaju zbivanja prema raspletu. Motiv plagijatorstva postaje prijelomnim čimbenikom razrješenja, pa protagonistovo grizodušje zbog počinjene krađe postaje i otponcem reakcija i postupaka sporednih likova, njegove mlade žene, izdavača i sama autora ukradenoga uratka. Naposljetku junak ipak ne doživljava katarzu, već se istina zakriva. Središnja je pak priča zapravo narativna građa novoga romana uspješnoga pisca te je uistinu fikcija unutar fikcijskoga prosedea filma te na samu svršetku dramaturški okvir piščeve egzistencije, ali i esencije, postaje važnijim od same središnjice uz koju se gledatelj mogao vezati.

Ponajveći je problem ovoga ostvarenja činjenica da autorski dvojac nije upješnije pristupio razradi početne ideje, koja je nužno trebala postati okosnicom cjeline, no ostala je i njenim glavnim sadržajem. Nedostatak jasnije karakterizacije pokriva se idejnim predznakom, a nepobitna je činjenica da se u ovome filmu previše priča i prepričava, čime se mjestimice narušavaju temelji filmskoga jezika. S takvim scenarističkim predloškom ni u autorskoj izvedbi redatelja ne može biti više od natruha iskričavosti promišljenih postupaka. Brian Klugman i Lee Sternthal razmjerno uspjelo gradiraju višeslojnost čak triju priča, ali pritom ne postižu sustavnost kojom bi se ti segmenti usuglasili u dojmljivoj filmskoj cjelini. Precizna montaža Leslieja Jonesa strukturni je okvir autorskoga pristupa i uspjelija sastavnica filmske građe. Podjednako je primjerena i snimateljska izvedba Antonija Calvachea, koji svakom narativnom odvojku pridodaje i raznovrsnost slikovnosti, bez poteškoća evocirajući prostorne ili pak vremenske sastavnice. Zanimljivim se pritom može učiniti i podatak da je kanadski grad Montreal istodobno poslužio kao lokacija za središnje prostorno zaleđe suvremenoga New Yorka, kao i za pariški segment razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, upravo zbog činjenice da u svom urbanističkome planu obuhvaća i europski, ali i američki arhitektonski senzibilitet.

U glumačkome postavu zapažamo niz osobnosti raznih naraštaja, no većina se glumaca zbog slabe ili nedostatno osmišljene karakterizacije morala više osloniti o vlastite osobnosti negoli o likove koje tumače. Tako se Bradley Cooper kao protagonist Rory Jansen prilično dobro našao u ambivalentnome liku koji se zbog vlastitih stvaralačkih nedostataka poslužio krađom, Dennis Quaid unutarnjom se energijom oslonio o lik uspješnoga i katkad samoživa pisca, a karizmatični Jeremy Irons nažalost i nije imao mnogo prostora kao Starac čiji je izgubljeni roman objavljen pod tuđim imenom. Tek je djelomice uspjela protuteža Zoe Saldane u liku Jansenove žene Dore i Olivije Wilde u tumačenju studentice Danielle, sklone uspjelome piscu, zasigurno i zbog činjenice da te ženske likove možemo smatrati više tipovima negoli uspjelim karakterima.

Tako Brian Klugman i Lee Sternthal Ukradenom pričom odražavaju i razmjerno neuspjele tendencije unutar suvremenoga američkoga nezavisnoga filma, ali i donose zamalo ogledni primjer pogrešno usmjerena žarišta filmske cjeline koja, prema već pradavnim tvrdnjama, nužno mora biti temeljena na samoj filmskoj narativnosti i uspjelim karakternim odrednicama likova, a ne tek na autorskoj ideji, u ovome filmu formuliranoj izravno u dijaloškom segmentu završne sekvence. Možda je navod uspješnoga pisca da „su život i fikcija usporedni, ali da se nikada ne dodiruju“ i istinit, no ne smije biti i zamišljen vrhunac filma, već to nužno moraju biti zaokruženi narativni segmenti i ostvarenja središnjih likova. Upravo zbog takva pristupa ni gledatelji ni kritičari ne mogu mu dati visoke ocjene.