Narodna mudrost hrvatskih političara

Tradicija narodnih pjevača s elementima hajdučije legitiman je dio javnoga diskursa na našim prostorima, kojom se može koristiti produktivno, za jačanje dijaloga. No ako se javni govor shvati kao svrha sebi samu, onda se i najbezazlenije narodne poslovice svode na razinu prizemnih jezičnih figura koje opterećuju javnost

Iščupat ću gučak onomu tko nasrne na moju obitelj! Otprilike tim riječima jedan narodni zastupnik (poduzetnik i gradonačelnik) nedavno je zaprijetio novinarima. Taj je pripadnik ovdašnje političko-poduzetničke kaste nasrnuo na novinare jer su se bili raspitivali o poslovnom statusu i imovinskom stanju političareve, tada trudne, životne družice. Otvorena prijetnja fizičkim napadom s mogućom smrtnom posljedicom u spomenutom slučaju ima prije svega simboličnu vrijednost. U zemljama s manje epike u javnome diskursu najava čupanja nečijega grla shvatila bi se ozbiljno. U Hrvatskoj u kojoj su krv, suze i smrt vjerojatni začin svake dulje kavanske rasprave, najava nasilnoga čupanja nečijega kanala za disanje/jedenje tretira se govornom figurom. U društvu koje je duboko uronjeno u tradiciju zaštita obitelji, djece, žena, osobito trudnih žena, i staraca, vrijednosti su koje obvezuju. Verbalni nasrtaj na obitelj koja se percipira kao sidrište patrijarhalne zajednice zaslužuje uzvrat barem istom mjerom.

Hrvatski premijer vrelo je biblijskih citata i uzrečica

Tradicijom bremenita kultura percipira zbilju kao odnos dobra i zla. Čovjek u tom jasno postavljenu okviru može činiti dobro i time pridonositi održanju sustava. Može činiti i zlo, što je protivno postojećem poretku stvari pa će zbog toga biti sankcioniran. Da razumije kulturnu matricu, odnosno mjesto i vrijeme u kojemu živi, pokazao je nedavno i nositelj izvršne vlasti. „Neka mi se osuši desna ruka (ako zanemarim opću dobrobit )“, kazao je nedavno premijer. Slikovitu biblijsku izreku upotrijebio je da otkloni sumnje u to da radi protiv interesa Slavonije. Ta je govorna figura u osnovi kletva, tj. samokletva; odražava govornikovo uvjerenje u reciprocitet (zlo)djela i kazne: ako ne činim dobro, nek’ me nema. Ta samokletva počiva na dvama elementima – na desnoj ruci, desnici kao simbolu psihofizičke snage, muškosti i na zazivanju višnjih sila. (Sve)višnje sile koje održavaju sustav na okupu ne zazivaju se, međutim, izrijekom, nego se iznose u neutralnijoj formuli (neka bude kako mora biti; neka me sustigne kazna!). A upravo izražavanje u svima razumljivim slikama uz pomoć lako pamtljivih formula s brojem slogova koji održava dinamiku izrečenoga prevladava u domaćim uvjetima epske tradicije, primjerice: „U se, na se, za se i poda se.” „Vrtilo se kolo uokolo.“ „Sjaši Kurta da uzjaši Murta.“

Članovi HDSSB-a sebe predstavljaju riječima i izgledom kao pripadnike naroda

Stvarnost u tri riječi

Posezanje za slikama iz riznice narodnih mudrosti, za narodnim običajima, društvenim ritualima, obrednim žrtvovanjima i njihovo umetanje u suvremeni oblik komunikacije nije rijetka pojava na našim prostorima. Navada da se stvarnost sažme u tri riječi, a da se složenost odnosa na neposrednoj, lokalnoj, ili pak na globalnoj razini sažme u dosjetku, mudru izreku, sastavni je dio svakodnevnoga govora ovdašnjih političara, napose onih u Saboru. Da bi što jezgrovitije opisao određenu situaciju u kojoj sve strane dobivaju (ponešto), narodni će zastupnik rado upotrijebiti narodnu poslovicu „vuk sit i ovce na broju“. Njegov učeniji sunarodnjak, pak, u opisu iste situacije posegnut će za angliziranom verzijom –„situacija je win win“ – i time pokazati da ide ukorak s vremenom. Uporabom domaćega proizvoda u komunikaciji govornik osigurava da će ga prihvatiti najširi slojevi publike, ponosan na vlastitu dosjetljivost (autorstvo) pred sobom i drugim narodnim zastupnicima.

Tradicionalizam u javnom općenju posljedica je usmene predaje koja je na ovdašnjim prostorima prisutna od davnina i njegovana usporedno s pisanim oblikom komunikacije. Oralna tradicija pretpostavlja živi govor kao sredstvo općenja, a za prenošenje svoje poruke oslanja se ponajprije na osjetilo sluha, ali i na mimiku, gestikulaciju, emocije, čime pridonosi živosti komunikacije. Živosti, odnosno jačanju spone između govornika i publike, pridonosi i smještanje narodnoga jezičnoga blaga u suvremeni društveni kontekst.

Epski duh osobito se evocira slikama, metaforama, koje odražavaju razumijevanje odnosno poštovanje prirodnoga ciklusa, izmjene godišnjih doba, zapravo osnovnih oblika održavanja egzistencije. Razmišljajući o najpovoljnijem datumu održavanja izbora, primjerice, jedan je stranački čelnik prošle godine izjavio da je dobar svaki datum „od berbe do kolinja“. Tim je slikama iz poljodjelstva odnosno stočarstva pokazao da dobro razumije svojega birača i njegovu stopljenost sa zemljom, okolišem.

Tko jači, taj kvači

Epski govor odražava patrijarhalni ustroj zajednice sa strogo podijeljenim ulogama: muškarac je subjekt, skrbnik, nositelj radnje, a žena je obično objekt, uvijek sljedbenik, pokorni slušatelj, a rijetko govornik. U političkom diskursu nisu rijetki oni koji posežu za lascivnim jezičnim formama, koje u sirovijim verzijama doslovce prelaze u vulgarnost. Prije više je godina sada već bivši domaći parlamentarac javno pokazao da je žena za njega ponajprije seksualni objekt, uskliknuvši tadašnjoj zastupnici, a danas ministrici, da „nije stvorena za mudraca nego za madraca“. Kada se čovjekova egzistencija razumije iz biologističkoga kuta, u kategorijama moći, odnosno nadmoći, onda se narodna izreka „tko jači, taj kvači“ u suvremenim domaćim, poslijeratnim okolnostima pretvara u već legendarnu „tko je jamio, jamio“. Ta kratka izreka s potencijalom da preraste u novu narodnu poslovicu odražava patrijarhalnu sliku svijeta koja počiva na binarnom principu mi i oni. Zadaća nas, koji smo utjelovljenje dobra, jest da glorificiramo vlastitu spretnost, snalažljivost, da se nametnemo onima drugima, koji su odraz sila zla.

Sukob između nas i njih izražava se u kategorijama junaštva, fizičke premoći, s jedne, i nemoći i patnje, s druge strane. Ta se dvojnost između nas i njih, prijatelja i neprijatelja, dobrog i lošeg, očituje i u izreci koju baštini i naše podneblje: „Tko nije s nama, taj je protiv nas!“ Jedan je bivši visoki predstavnik zakonodavne vlasti svojedobno otvoreno ukazivao na odnos prijatelj–neprijatelj: „Ako uspiješ da te neprijatelj podcijeni, pola posla si obavio.“ S mentalnim sklopom u kojemu neprijatelj ima važnu ulogu skladno se nadopunjuju izreke s motivima krvi i suza. „Ljudi su žedni krvi“, kazao je nedavno nekoć visoki dužnosnik Vlade kojemu se sudi za korupciju. Metafora žeđi za krvlju u konkretnom se slučaju odnosi na neutaživu želju javnosti za senzacijama.

Nasljeđe slavenske epike

Pučki govor obilježen narodnim poslovicama i metaforama ratništva, junaštva i sirove fizičke snage izravno je nasljeđe slavenske epske tradicije o kojoj su na osobit način svojedobno progovorili i američki znanstvenici Milman Parry i Albert B. Lord. Posebno su isticali nepresušnu kreativnost narodnih pjevača u južnih Slavena. Takva vrst stvaralaštva na licu mjesta, koje je zapravo improvizacija, sastoji se od vrste strukture: određena ideja (slika) izražava se u formulama, točno odmjerenim metričkim jedinicama, desetercima, primjerice.

„Prošla baba s kolačima“ fraza je za kojom i danas, u službenim prilikama, poseže ovdašnji političar kad želi kazati da se kasni s određenim (političkim) potezom/djelovanjem. U suvremenim okolnostima u javnom nastupu nije uvijek moguće voditi računa o broju slogova, ali govornici skloni narodnom stihoklepanju znaju da se rimom i ujednačenim brojem slogova postiže melodioznost: ako stihovi lako ulaze u uho, lakše se pamte i prenose dalje usmenom predajom. Prenošenjem od usta do usta umotvorina zaživi, a ako se uz nju, barem u početku njezina kolanja, spomene još i ime autora, eto razloga za jačanje kreatorova ega. U epskom su načinu izražavanja važne i stanke između slogova, odnosno riječi. Među pripadnicima (naj)starije generacije političara na domaćoj sceni osobito se isticao čelnik manje stranke jer je uspješno kombinirao izgovor, stanku, udah i izdah. Uz stanke kojima pojačava izražajnost, njega karakteriziraju i jezgrovite, jednostavne rečenice s manje-više jasno pozicioniranim subjektom i predikatom; pa i kad se koristi proširenim ili pak složenim rečenicama, ostavlja dojam da je posrijedi epsko pjevanje.

Izražavanje u stihovima, u rimi, s intonacijom tako da se postigne prihvatljivost poruke među najširim društvenim slojevima osobito njeguje jedna regionalna hrvatska stranka čiji je čelnik prije više mjeseci ustvrdio: „Nas je narod izabrao da govorimo tako da nas oni razumiju. Suhoparan govor o izvješćima ljude ne zanima.“

Tradicija narodnih pjevača s elementima hajdučije legitiman je dio javnoga diskursa na našim prostorima. Kulturni obrazac obilježen usmenom predajom neizbježno utječe na izbor riječi, metafora, retoričkih figura u govornika. Jednako tako i govornikov diskurs, osobito na duge staze, pridonosi oblikovanju javnoga govora. Upravo se ta dijalektička dimenzija komunikacije može iskoristiti za podizanje standarda javnoga govora. Ako se javni govor shvati kao svrha sebi samu, onda se i najbezazlenije narodne poslovice svode na razinu prizemnih jezičnih figura koje opterećuju javnost. Ako se javna komunikacija razumije kao sredstvo retoričkoga menadžmenta, narodna se baština može iskoristiti produktivno, za jačanje dijaloga. Tada i narodne mudrosti hajdučkih motiva i lascivnih sadržaja mogu pridonijeti dostojanstvenoj komunikaciji i oplemeniti javni diskurs.