Nad-umjetnost Marine Abramović

Kustos Klaus Biesenbach predložio je da cjelokupnu izložbu nazovu Umjetnica je prisutna. Odgovor što ga je dobio glasio je otprilike ovako: OK, ali umjetnica će doista biti prisutna

Nema mnogo filmskih plakata koji na toliko izravan, sugestivan i vizualno sažet način uspijevaju prenijeti informaciju o svojem osnovnom sadržaju kao što je to slučaj s onim izrađenim za potrebe dokumentarca Matthewa Akersa Marina Abramović: Umjetnica je prisutna. Riječ je, dakle, o neosporno uspjelu grafičkom rješenju. Pa ipak, to i takvo rješenje nipošto nije iziskivalo neku osobito veliku dizajnersku nadarenost. Kako je to moguće? Vrlo jednostavno. Izgled plakata, naime, doslovno se nametao sam po sebi; bilo kakva bitno drukčija vizualna koncepcija bila bi naprosto nepravedna u odnosu na lik i djelo Marine Abramović. Na fotografiji Marca Anellija, snimljenoj en face i u krupnom planu, prikazano je umjetničino lice. Svatko tko stane ispred plakata nužno će zapaziti oči, odnosno pogled. To je strahovito zanimljiv pogled, prodoran i suosjećajan istodobno. Manje je karizmatičan, ali i znatno topliji od vjerojatno najznamenitijeg ikada kamerom zabilježena umjetničkog pogleda, onoga Pabla Picassa. A upravo empatičan pogled Marine Abramović – s njime su se od sredine ožujka do kraja svibnja 2010. u njujorškoj MoMa-i imali priliku uživo suočiti mnogobrojni posjetitelji njezine retrospektivne izložbe – tvori okosnicu Akersova filma. Prizor s plakata, dakle, gotovo je posve istovjetan posjetiteljevoj vizuri u trenutku kada sjedne nasuprot glavnom – nazovimo ga – eksponatu izložbe.

Ponovni susret Marine Abramović i Ulaya

Baka performansa

Marina Abramović: Umjetnica je prisutna po mnogočemu je ganutljiv film. O umjetničkom radu bake performansa teoretičari i kritičari suvremene umjetnosti znaju gotovo sve, ali Akers – ponajprije zahvaljujući njezinoj impresivnoj osobnosti te spremnosti na pojašnjenja koja na trenutke imaju i ispovjedni karakter – postiže začudnu dramatiku, pa čak i svojevrsnu napetost. Saznajemo tako o djevojčici Marini, kćeri partizanskih roditelja, koja je zahvaljujući nesmiljenom odgojnom drilu spremna na najveća iskušenja, ali i o jednoj drugoj Marini, razočaranoj, tužnoj i lišenoj osnovne roditeljske ljubavi. A postoji i treća Marina, ona što svojim duhom nadilazi prethodne dvije. Film traje više od sto minuta te pritom neprestano iziskuje, ali također i s lakoćom osvaja, gledateljevu apsolutnu pozornost. Akers kombinira scene snimljene tijekom priprema za retrospektivu u MoMa-i s onima što se izravno referiraju na Marinine najvažnije ranije radove, a samim time i na njezin život općenito.

Plakat za film

Kako koncipirati retrospektivnu izložbu jedne performerice? U slučaju Marine Abramović postoji, dakako, fotografska i/ili videodokumentacija. Ali umjetnica je nadasve radikalnim te za vlastito tijelo nerijetko izrazito traumatičnim i napornim performansima uvijek izravno uznemirivala i izazivala publiku. Zadržati se isključivo na dokumentaciji nipošto ne bi bilo primjereno; valjalo je učiniti korak više. Umjetnica će, pak, učiniti dva! Kao prvo, odabrala je pet svojih performansa što će ih povjeriti mladim kolegama da ih u smjenama izvode tijekom trajanja čitave izložbe. Valja reći kako među tim performansima nisu bili oni najopasniji ili najbolniji poput Ritma 10 iz 1973. (oštricom noža nastojala je što brže ubadati u prostor između ispruženih prstiju svoje na stol položene ruke, a nakon svakoga ranjavanja uzimala bi novi nož od njih dvadeset), Ritma 5 iz 1974. (u zapaljenu zvijezdu petokraku načinjenu od petroleja bacala je odreske svoje kose i noktiju, da bi potom i sama ušla i legla u prostor omeđen vatrom, izgubivši nakon nekog vremena svijest zbog nedostatka kisika), Ritma 2 iz 1974. (iako zdrava, uzela je pilule dvaju lijekova s posve suprotnim učincima; u prvom slučaju pokreti su joj pri punoj svijesti bili divlji i nekontrolirani, dok bi u drugom tijelo bilo kontrolirano, ali svijest odsutna) ili Ritma 0 također iz 1974. (publici je stavila na raspolaganje čak 72 predmeta, dopustivši joj da ih rabi na njezinu tijelu kako god poželi). Pa ipak, zadatak mladih izvođača bio je itekako težak i odgovoran, pa su u tu svrhu morali proći i višednevnu pripremu kod Marine Abramović.

Marina Abramović tijekom trajanja performansa Umjetnica je prisutna

Spontani aplauz u MoMA-i

A tu je sada i onaj drugi korak, zahvaljujući kojemu će ova retrospektiva doista prerasti u jedinstven (nad)umjetnički doživljaj. Kustos Klaus Biesenbach predložio je, naime, da cjelokupnu izložbu nazovu Umjetnica je prisutna. Odgovor što ga je dobio glasio je otprilike ovako: OK, ali umjetnica će doista biti prisutna. Tijekom trajanja izložbe, u radno vrijeme MoMA-e, Marina Abramović sjedit će na stolcu i posvećivati svoju punu pozornost svakomu tko sjedne nasuprot njoj. Jednostavno, iskreno, moćno, ali i strahovito naporno! Najteže je raditi nešto na rubu ničega, kako to i sama umjetnica kaže na jednom mjestu u filmu. Ali to je nevjerojatno plodno i emocijama ispunjeno fizičko ništa, tijekom kojega će neizbježno doći do bujice razmjene energije. Općenito, ništavilo ili praznina u umjetnosti mogu posjedovati doista začudnu moć; dovoljno je spomenuti Yvesa Kleina. U svakom slučaju, svatko tko je sjeo nasuprot umjetnici dolazio bi u središte njezine pozornosti. U tim trenucima posjetitelj-pojedinac bio je jedino što za nju postoji. Nakon toga umjetnica je nakratko spuštala pogled u svrhu pročišćavanja misli, da bi ga odmah potom podizala i posvećivala se sljedećoj osobi.

Nezaobilazan dio opusa Marine Abramović njezin je trinaestogodišnji život i rad s njemačkim umjetnikom Ulayem. Realizirali su mnoge radikalne performanse, a nekoliko godina jedini dom bio im je stari kombi. Njihova burna umjetnička i životna suradnja okončana je 1988. Bio je to performans epskih razmjera: krenuli su svaki sa svojega kraja Kineskog zida, da bi se nakon propješačenih oko 2500 km na njegovoj sredini sastali i – zauvijek rastali! Trenutak kada je Ulay sjeo nasuprot Marini vrhunac je filma. Meni, valjda prvi put nakon Ružnog pačeta prije više od četrdeset godina – srećom da nije postojala i animacija legendarne Djevojčice sa šibicama – zasuzile su se oči. Stol između njih izgledao je poput novoga Kineskog zida. A onda je Marina pružila ruke Ulayu i MoMA-om se prolomio spontani aplauz...

U performansu Umjetnica je prisutna Marina Abramović odijevala je tri haljine: crvenu, plavu i bijelu. Moguće su, dakako, različite interpretacije, a jedna od njih svakako može glasiti kako je riječ o simbolici boja s pomoću kojih su nam odaslane poruke o najvažnijim aspektima njezina rada: ljubav i snaga (crvena), spiritualnost i neograničenost (plava) te iskrenost i nevinost (bijela).

Nasuprot Marini Abramović sjedale su i neke slavne osobe; spomenimo tek Sharon Stone i Isabellu Rossellini. One se, međutim, u filmu ne pojavljuju. S razlogom. Ovaj performans obraćao se prije svega običnim ljudima, a ne samo onima koji, zbog naravi svojega zvjezdanog statusa, u prvi plan ističu princip važno je biti viđen. Nema čak ni Loua Reeda – postoji podatak da je sjedio 9 minuta – koji bi, barem se tako nadamo, došao na Marinin performans i u neki zabiti podrum uz ukupnu posjećenost od dvadesetak ljudi.

I na kraju, svakako valja spomenuti dio filma kada galerist Sean Kelly objašnjava kako ideja poznatog iluzionista Davida Blainea o izvođenju iluzije Marinina krvava ubojstva sjekirom tijekom trajanja performansa – a sve u svrhu izazivanja šoka u publike – nipošto nije dobra. Cjelokupan Marinin rad u prošlosti bio je, naime, utemeljen na stvarnosti, nipošto iluziji! Na taj način dosljednost i iskrenost kao Marinini ključni aduti bili bi obezvrijeđeni. Bio je to trenutak kada se opasnost kiča nadvila nad stvaralaštvom neosporno velike umjetnice posljednje trećine 20. i početka 21. stoljeća. Srećom, uspješno su je i pravodobno otklonili.