Mnogo je često premalo

Kad završe neke predstave, publika se često pita čemu takva predstava i čemu glumački trud, koji i ne mora biti bez glumačke kreativnosti kao što i nije bio u predstavi Za samo jedan dan makedonskoga dramatičara, pjesnika, pripovjedača i esejista Trajče Kacarova, koja je premijerno izvedena 9. studenog u varaždinskom HNK-u, u režiji slovenskoga redatelja Renea Maurina.

Zadovoljstvo je pisati o dobroj predstavi, katkada čak i o lošoj, ali je gotovo besmisleno pisati o predstavi koja se sve vrijeme trajanja bori kako da se osmisli. Koja se bori da nađe ključ kojim će otključati vrata kroz koja se može ući u neki djelić njezina smisla, odakle bi se mogao naslutiti put iz labirinta i otkrio razlog stavljanja takva teksta na repertoar. Pa bio to i tekst takozvane međudržavne kulturne suradnje i razmjene između dviju kultura, makedonske i hrvatske. Ali posao je posao.

Teško je dokučiti razloge stavljanja na repertoar Kacarovljeva teksta

Naime, autor teksta, Trajče Kacarov, ovjenčan mnogobrojnim nacionalnim nagradama za svoj književni rad, pokušava nemoguće – pokušava u jedan tekst, u jednu trivijalnu pričicu o lošem braku između muža i žene (Muškarca i Žene), strpati sve stilove svjetskoga kazališta, sve što čak ni mnogim genijalnim piscima svjetskoga kazališta nikada dosad nije uspjelo. A nije jer se to nisu ni trudili stoga što su znali i bili sigurni da ne treba gomilati mnogo kada više kaže malo.

No Kacarov ne misli tako. Njemu se čini da je zanimljivo i genijalno kada između dvoje supružnika, u njihov nimalo idiličan ni sretan život, utrpa svakodnevicu obogaćenu snomorijom i frustracijama muža koji sanja da mu je umrla punica i da njegova žena odlazi na majčin sprovod, a on – jer mu je žena uzela auto – na posao, na tek dobiveno mjesto glavnog urednika u novinama, mora autobusom.

Putovanje autobusom piscu je mjesto kazališnih čuda: teatra apsurda, antiteatra, postdramskoga teatra i mjesto kojim želi osmisliti nemuštost ideje i banalnost zapleta pa sve oneobičava otkrićem da je suprugu–Muškarcu, Žena–supruga bila nevjerna; to dramsko iznenađenje pisac otkiva u trenutku kada supruga pogiba u prometnoj nesreći u autu kojim je muž trebao stići na novi posao.

Kako mu to nije bilo dovoljno, u autobus je smjestio hrpu realističnih likova, zapravo skice likova, kojima karaktere čine njihova po maločemu zanimljiva zanimanja. Tako je publika mogla vidjeti fragment iz života majstora koji ne popravlja nego ruši, pohotnu čistačicu, nastranu učenicu koja na autobusnoj postaji siluje glavnoga lika, ambicioznu novinarku koja sanja svoju senzacionalnu reportažu, policajca homoseksualca, histeričnu ženu, svećenika koji interpretira pričicu, zapravo vic o čovjeku koji se zove: Nemreš vjerovati; zatim dosadna, drhtavoga starog putnika koji u eskapadi svojih političkih parola kaže da mu je draže rusko govno nego američka pita, suputnicu koja sa svima suosjeća, putnika koji se muči da iz gaća izvadi usnu harmoniku, šofera koji dok vozi autobus izvodi akrobacije i pije iz benzinskoga kanistera...

S tim mnoštvom dramskih natuknica i likova skica teško da bi nakraj izišao bilo koji redatelj. Maurin je to pokušao tako što je u tom kaosu tražio parodijsko i komično, a toga je na trenutke bilo jedino u autobusu koji je vozio i vozio dok ne bi stao. A stao bi svako malo kada se šoferu, to jest redatelju, prohtjelo kako bi publiku iznenadio i nasmijao cimanjem, ljuljanjem i padanjem putnika te pokojim gegom koji glumci naprave. Zahvaljujući tomu uspjelo mu je režirati suvislu strukturu, puzzle, koja se zove predstava i koja je završila narodnim kolom i nerazumljivom, a ipak uhu ugodnom pjesmom na japanskom, čiji su tekst glumci čitali s čokolade Mikado, jednoga crijepa i jedne daske za zaglađivanje žbuke. Dakle, dostojno građi koju je makedonski dramski autor nagomilao.