Memento

Radioaktivni snijeg

Pada snijeg u Nagoyi,

a Mongoli s bijelim turbanima

osvajaju grad. Ne osvajaju svijet,

iz svijeta dolaze i Nagoyu dodaju svijetu.

Svojemu tlorisu grobnika i grobova.

Tako i Hrvati stižu u bestiđu svladavanja

protivnika, samoproglašenog i već palog.

A snijeg sveđer pada u Nagoyi, zabijelio Fudži

sasvim. Bijeli pokrov na ugaslu vulkanu svete

planine, smrznut čeka proljeće i samuraje

bez gospodara; iz Sengakujija, groblja nam

susjedna. Tamo vidjeh kanjije urezane

vertikalno i horizontalno, udubljenja u

kamenu,

s vodom za položene stapke cvjetova. Svaki

cvijet

jedna je duša ronina, otrgnuta poput

krizanteme,

i sredovječni putnik koji se klanja 47 puta

uzastopce – pred crnim kamenim stupovima

što svjedoče japansku usputnost smrti.

Asano, ime je uzročnog, prvotnog

obezglavljena.

Bez njeg ne bi bilo priče o lojalnosti

i usvijetljenoj pravdi, o 47 pobunjenih

sirotih samuraja koji ustaše da osvete

gospodara

Asana od Aka; a niti povijesnog primjera o

dostojanstvu,

privrženosti, časti – i opet – privrženosti,

što kadšto je, slomljeni, imenujemo ljubavlju.

Weltzeit

Kunduz, Herat,

Kandahar, Mazar,

Kabul i Helmand －

gradovi su što uokviruju

drevnu Harwatiju, sjenovnu

zemlju, negdašnje gniježđe

mojega naroda. Lijet mu nosio

misao na pad, svaki uspon

značio mu kraj.

Lavlja vrata i nad njima ždral.

Uhode i uholaže slagahu prah.

Svici i krijesnice dozivahu

svjetlost, brisahu strah.

Ne boj se, nisi sam!

Svlak sam, istanjen, putanja tvojih.

Miyajima, Božji otok

Tvoji su Bozi vidjeli pečurku,

ludu opaku

i u očima skamenjenim

još je nose,

pohranjenu za vijeke vjekova.

Morska vrata za raj,

plitkost

za dubine neba.

Preko puta

ukleta Hiroshima,

gljiva za vječnost.

Ludara, muhara,

nakot smrti.

Da l’ s vrha

gledaste je,

najgoru, punu otrova?

Onu s crnom kišom,

izgorjelog praha ždralova.

Kupola smrtna

za širom otvorena vrata.

Oči još vam pamte

oblak kudrav,

kašalj vulkanski po kojemu,

redom, smalaksavahu cvjetovi.

Miyajima / Hiroshima, prosinca 2006.

Slomljeni novčić

Ne mijenjajte smjer,

promijenite kapetana.

Valovi noći razbijaju se

o stjenovit dan.

Pršti crnilo po našim

bijelim lišcima

i očima od stakla.

Srebrna kovanica

traži svoju polovicu.

Dijete mora

pronaći svoju majku.

Tokyo, listopada 2007.

Znanstvenik

Hranim vatru bišavim pregradama.

Ostatke čistim iz kuće oronule.

Čistac širim, pepeo u beton pretvaram.

Na proplanku pun mjesec, u jezero uronjen.

Zašto spavaju ćuci i sovuljage?

Dodira hladna, posuđenim svjetlom,

pokazuje nam – glinen ratnik, podzemni put.

U dub, prema dnu,

u mulj ihtiologa, grčki Paleolog.

Tokyo, Shinjiku, 19. siječnja 2008.

Memento izvezen krvlju

Pohabala se tvoja košulja, od kad te nema;

iako je nosim rijetko, u najsvečanije dane.

Broj sobe izvezen pod ovratnikom jedva

nazirem,

al’ vrijeme u sobi turobne tuge, vazda pamtim.

Poput kosmeja oklopljena, sporog,

ukliješten sam bolom koji ne jenjava.

Izbrisat će se broj sobe, izblijedjet košulja,

ali bol moja u grudima nikada oslabiti neće.

Nosit ću je sa sobom, sveđer, do kraja

zlosretnoga svijeta.

Tokyo, 4. travnja 2008.

Dom

Otok s kojega dolaziš

otok je bez groblja

i rodilišta.

S nekoliko desetina

Bogova

na vršinama.

Okružen valovima

bijelih krijesta

s tirkizna pokrova Jadrana.

Otok s kojega dolaziš,

nenapučen je i upućen

u dvije-tri tajne;

kontrolira štetu

koju ljudi kadšto

nanose Božanstvima.

Kano val

veličine planine

što briše sve pred sobom,

izim ogromnih stijena,

potomak si skamenjenih suza

što ne potonuše na dno,

već podigoše hridi: razbacane,

neupitne, poput uskličnika;

štit i strijela Božanstvu

koje i nakon valâ stoluje

na manjem vrhu i gleda

prema pučini, prema nebu

i u zjenu ćudljivoj smrti.

Dijete si djelića svijeta,

većeg od Altaja i duljeg

od Kordiljera. Djetić koji

svladava orijaške priče i patuljaste

listove; goneta tragove i mimo

snijega, znajuć da doći će

vrijeme kad otputovat će Bozi,

i njemu prepustiti svoje mjesto.

Tokamachi, 18. veljače 2006.

Vertikalni put

Požuruješ

cvjetove

k smrti.

Od polena

mijesiš kruh.

Medni mirisi

osvajaju košnice.

Pčele mriju

na Isusovim prsima.

Miriam

okreće leđa

vjetru.

Dim se povija,

dok zlatnim ašovima

ravnamo cestu.

Odzdravljamo

Nikoli Šopu.

Marul po japansku

Vjenčan za mnoštvo,

jedino koje nije bezglavo,

već duhovna mreža jest

očica i praznina.

Vjenčan za ono što nije,

za nepostojanje – najčišći

oblik bivanja. Marulić traje

u priči o Franji Ksaverskom

koji ga na Kiyushu čitaše sveiznova.

U Kagoshimi stoji crkva svečeva.

Što prije mi ju je posjetiti, obigrat

dalmatinskom svijetlom radošću.

Kozmička preslica

Na Braču, česta je – krvava krasnica, Russula sanguinarium.

Colus hirundinosus, izvorno orijentalna vrsta, na Braču viđena

samo jednom, srodna je Vještičjem srcu, Clathrus ruber; na otoku, pak, učestaloj vrsti. Colus hirundinosus još nema hrvatskog imena, iako možebit negdje po Braču još raste, nevidljiva, u vlažno doba proljeća i jeseni, skrivena u lišću i humusu, pod stablima i grmljem, među korijenjem bora i robusne buhavice. Buja poput otoka, nabujka, dižućeg tijesta, nagnječenja – i opet, otoka.

Na otoku otiču gljive i pečurke (otok je naš i sam pečurka, njezin klobuk, nagrizen kavama i kamenolomima), otrovnih obojenih nanosa, otrunjene prašine mora. Pečurke s Brača po sebi imaju, zavijek, nanose mora. Ukaži nam se, još jednom, makar i posljednji put, Colus hirundinosus, neumrla vrsto, biljni jednorože. Model si, rijedak, za svemirski brod – mirisa koji udaljava, zakriljuje staništa na putu prema smrti. Ave Caesar, morituri te salutant!

*

Prijeteća ljepota je rođena.

Nebeska prozir-tijela

napuštaju vidokrug; ostavljaju

fregate i razarače, čamce za vuču,

obezglavljena trupla samoupravljača.

Samorazaranje i svijet u obliku ledena

pramca, krme bez kormilara.

Čvoraste pramčane figure svetaca

iz inih svjetova; s njima upravlja

vrijeme divljačke meštrije.

Pelikan proguta golubicu; siti se

perjem i lišćem, lijetom šišmiša.

Pjev je zarobljen na rubovima

nepristupa. Gvalje kamenja i zlata,

stakla i čelika. Žileta i žigica.

Franjo Ksaverski dolazi iznova

u Kagoshimu s Marulovom Institucijom

o primjerima svetih života. Trublje

na obroncima. Pokop s knjigom na otoku

Sanchian. Jadran je modar, ostala su mora

siva, pepelna poput opožarene zemlje.

Šogun i car dijele vlast. Između sebe,

za halje zemlje i neba, bacaju štapiće.

Igra se zove mikado. Turandot i Chocho-san

plješću opernim znalcima, ljubiteljima

lijepog ponašanja i svršenih činova.

Kraj: ime je predjela, područja tame.

Gambate!

Naprijed, dušo,

vrh te Fudžija

čeka.

---------

Gambate, japanski usklik poticaja i ohrabrenja

Taesil

Posteljicu i pupkovinu

primi u tamni kamen vremena,

da sačuva nam snagu i staro biće

iz druga i davnijeg doba.

Topla, klupčasta.

Taesil, tamna kamena utrobo,

vjekovima punjena ružičastim mesom

i kostima, izvana mahovinom milovana.

Oblika Sunčeva, topline Mjesečeve.

Sačuvnica prvotne snage, boli i pred-svijeta.

Zaume tjelesni, pasliko bića što svijetom

kročiš, otkad od tebe bjesmo oslobođeni.

Šaronska ružo, lice Kristovo, ime nad

imenima!

Držim ga među stranicama dnevnika

što leži u džepu, slijeva, blizu srca,

naslonjeno tik na nj.

Sličicu mi darova prosjačić s Trga

dok ispijah kavu bijelu pred Dubrovnikom.

S riječima ljubavi na poleđini, prati me po

svijetu i kruži poput meteora oko moje srži.

Platih je sitnišem, a vrijedi više od suhoga

zlata. Sudbina svijeta ovisi o ovoj sličici.

Mjesto njena pokopa, sahrane il’ čuvanja,

utroba je Velebita, svete hrobatske gore.

Antaese, čovječe vrli sa sunčevih putanja

koji čuvaš Taesil i nevidljivo, sve jame

ispunjene – saberi u jednu jedinu,

posteljicom obloži za postelju kraljevića

koji već stigne na svijet i živi u tijelu jednoga

od nas, neprepoznat – sve dok ne uniđe

u kriptu crkve, posvećene Srcu Isusovu,

položen

na kratki krevet, između mlada prosjaka

i staroga kralja. Vidjeh u djetinjstvu jednom,

dok majka mi braniše, kako koza netom

izlegavši kozlića jede svoju posteljicu, liže

mlado

i vraća natrag svoju utrobu, ovoj ploda svoje

nutrine.

Kamenje kano vojska duhova, pusto kamenje:

zemlja jedina vrijedna spomena. Ljubav

naša prijeći će u stijenje i spotaknuv se

o dub, poteći nizbrdo u Ocean suza.

Bolnim dlanovima uhvatit ću stijenje, uzeti

kamen i bacit ga u Ocean. Prinos klanjanju.

Od trena odbacivanja tereta namjenskoga,

život vrije u grobu; Taesil – za sve kraljeve

hrvatske i njihove mrtve, pobjedničke vojske.

Seoul, 30. rujna 2007.

---------

Tae, placenta, posteljica; Taesil, kameno pohranilište (obično u planini) za placentu i pupkovinu kraljevskih prvorođenaca. Koreanci vjerovaše da spomenuti organi utječu na budućnost kraljevstva; Antaes, čuvar Taesila, jednoga ili više njih.