Klović u svojim dvorima

Ideja knjige kao vizualnoga djela živa je i danas, u obliku popularnih hiperdizajniranih monografija, ali Klovićev se fah više ne pronalazi. Danas ne postoji naglašeni sklad i suživot oslikane margine i sadržaja u tekstu, uzusi sitnoslikarske vještine u kojoj je Klović bio bez premca

Kada se govori o Kloviću, neizbježan je citat velikoga Firentinca Giorgia Vasarija, oca povijesti umjetnosti, koji ga je u svom djelu Životi slavnih slikara, kipara i arhitekata iz 1550. proglasio „Michelangelom minijature“, kako obično prevodimo njegov navod da je Klović: „un piccolo e nuovo Michelangelo“, odnosno „mali i novi Michelangelo“. Ta verbalna invencija postala je lajtmotiv svakoga razgovora o Kloviću, velikom Schiavoneu, umjetniku iz Hrvatske koji je stekao međunarodnu slavu u doba renesanse. I zato izaziva veliku znatiželju pitanje kako je Klović danas, petsto godina nakon svoga života, predstavljen u prijestolnici njegove rodne Schiavonije? Jer ova je izložba vrlo lako moguće i najveće kulturno događanje ove godine u Hrvatskoj. Izlošci su posuđivani od engleske krune, iz Louvrea, Uffizija, British Museuma, a na katalogu su radili naši i strani stručnjaci za renesansu (Milan Pelc, Francesca de Luca, Elena Calvillo, Valerija Macan Lukavečki). Prikazati lik i djelo toga vrhunskoga umjetnika čija je umjetnost već dok je stvarao bila u izumiranju pred poplavom tiska i grafičke tehnologije današnjoj publici koja Klovića poznaje tek kao ime i kojoj je ideja iluminacije mentalno udaljena kao i misao o putovanju u druge galaksije posao je koji su preuzeli organizatori izložbe. Zbog toga su se utekli Vasariju, čiji citati iz Klovićeva životopisa vode posjetitelja izložbom, zaključno s onom već spomenutom najpoznatijom sintagmom. Uz to, tu su i izvaci iz arhivskih dokumenata, iskazi portugalskoga slikara Francesca da Hollandea, koji je također bio u kontaktu s Klovićem, ili pjesma Giacoma Cencija koja govori o sitnoslikarevu umijeću.

Posljednji sud, The New York Public Library, Lekcionar Towneley. fol. 23V

Ideja knjige kao vizualnoga djela živa je i danas, u obliku popularnih hiperdizajniranih monografija i coffee-table izdanja, kao i stripova, ali Klovićev se fah više ne pronalazi. Danas ne postoji taj naglašeni sklad i suživot oslikane margine i sadržaja u tekstu, uzusi sitnoslikarske vještine koja je obogaćivala viticama, inicijalima i portretnim gemama autora rukopisa. Današnji odnosi slike i teksta u tiskanom mediju odlikuju se dominacijom slike, pa često i njezinim nametanjem pisanom sadržaju. To je primjer kako je jedna vrsta umjetnosti nastavila svoj hod drugim sredstvima i kako danas gotovo nema nikakve veze s oblikom iz kojega je potekla.

Majstor u službi sakralnog

Julije Klović rođen je s imenom Juraj, potkraj petnaestoga stoljeća, u Grižanima pokraj Crikvenice, u obitelji koja se tamo doselila iz Makedonije, bježeći vjerojatno pred najezdom osmanlijskih osvajača. Put koji ga je doveo do Mletaka nigdje nije zabilježen, a prvi put vidimo ga tamo u službi kardinala Grimanija. Crkva se kao važan naručitelj uvelike mogla koristiti uslugama mladog i nadarenog crtača poput Klovića. Gutenbergov izum tada još nije bio u masovnoj uporabi, a plemstvo i svećenstvo zaziralo je od serijski proizvedenih, neunikatnih knjiga. Ali baš je u Veneciji potkraj 15. stoljeća veliki izdavač i tiskar Aldo Manunzio popularizirao taj novi način reprodukcije i dao mu značenje i status poželjna medija za konzumaciju pisane riječi, o čemu govori vrlo zanimljiva knjiga Svijet Aldusa Manuntiusa, Martina Lowryja. Suživot rukopisa i tiska u tim je godinama prijeloma 15. i 16. stoljeća doživljavao vrhunce u, primjerice, kako navodi Milan Pelc, Dürerovim ručnim ilustracijama Manunzijevih izdanja klasične književnosti, koje je umjetnik napravio za osobnu biblioteku prijatelja Willibalda Prickheimera, nirnberškog odvjetnika i humanista. Klović je nasuprot tomu radio za crkvu, koja se tada još nije u većim mjerama utjecala tisku, a narudžbe koje je primao sastojale su se od časoslova, kodeksa, evanđelistara, predmeta koji su bili rekviziti bogoslužja i kao takvi pohranjivani u crkvene riznice. Njihova unikatnost i majstorska izvedba bile su uvjet njihove vrijednosti, tako da je područje svetih knjiga bila umjetnička niša koju je Klović ispunjavao u svoje vrijeme. U formativnim godinama on stupa u radionicu Giulija Romana, rimskoga manirističkog slikara i arhitekta, Rafaelova učenika, poznata po projektiranju mantoveške Palazzo Te, s vrlo slobodnim korištenjem elemenata klasične arhitekture. Naukovanje kod Romana definiralo je Klovića i njegov stil u svijetu talijanskog manirizma 16. stoljeća.

Sveti Ivan Krstitelj pokazuje Krista na nebu kao Jaganjca Božjega, Firenza, Galleria degli Uffizi

Uz bok Michelangelu i Düreru

Izložba donosi i zagrebački Misal Jurja od Topuskog, za koji postoji teorija kako je na njegovu drugome djelu radio Klović za vrijeme posjeta koji je poduzeo u Ugarsku s talijanskim diplomatom Albertom Piom da Carpijem na dvor Ljudevita II. Jagelovića. Njegovo autorstvo dijelova tog misala Milan Pelc u katalogu izložbe ne odbacuje potpuno, ali ostavlja veliku sumnju.

Dalji životni put sitnoslikara vodio je preko Mohačke bitke, koja je značila slom za ugarsku krunu, do Sacco di Roma, za vrijeme koje je dospio u zarobljeništvo posljedica čega je bilo njegovo zaređivanje za svećenika, pri čemu je i uzeo ime Giulio, odnosno Julije (vjerojatno po svom učitelju Giuliju Romanu) po kojemu ga danas znamo. Najvažnije razdoblje njegova stvaralaštva vezano je uz službovanje kod kardinala Alessandra Farnesea. Obitelj Farnese bila je jedna od najutjecajnijih rimskih renesansnih obitelji. Njihov ugled jamčili su brojni članovi na visokim crkvenim dužnostima, brojni renesansni intelektualci, kardinali, pape, odnosno brojne zavodnice među ženskim članovima. Časoslov Farnese, nastao između 1537. i 1546, u mnogim detaljima podsjeća na djelo Michelangela Buonarottija. Paralele su uglavnom monumentalnost i stanovita tvrdoća linija, masivnost mišićavih tijela, kao i česti nudi (goli mladići) i općenito motivi all’ antica. Michelangelov uzor prisutan je i u mnoštvu invencija odnosno kompozicija koje je umjetnik preuzeo od njega, što je bila uobičajena praksa u renesansi i kasnije, uz obvezno navođenje „autorskog prava“, odnosno imena osobe koja je kompoziciju osmislila.

Uz firentinskoga kipara jak utjecaj na Klovićevo stvaralaštvo na isti način (preuzimanjem kompozicija) imao je i Dürer, i to od doba njegove mladosti u Veneciji, gdje su cirkulirale grafike njemačkog umjetnika (koji je u gradu boravio u dva navrata, potkraj 15. i početkom 16. stoljeća), pa do zreloga razdoblja Časoslova Farnese. Dürerove utjecaje ističe Milan Pelc pronalazeći niz morfoloških sličnosti u definiranju određenih likova.

Julije Klović među prvima je zapazio talent mladoga Krećanina koji je u Rim došao iz Venecije, El Greca. Zbog pomoći koju mu je pružio Theotokópoulos ga je naslikao na dvije slike. Jedna je samostalni portret iz godine 1572. na kojoj minijaturist pokazuje Časoslov Farnese (i to stranicu s Bogom Stvoriteljem, uz segment prirode u oluji koji se vidi kroz prozor, što Pelc tumači kao ukazivanje na slikarev posao stvaranja svjetova i oponašanja prirode). Drugi put portretira ga u donjem desnom uglu na slici Izgon trgovaca iz hrama (iz oko 1570), i to u društvu Tiziana, Michelangela i Rafaela. Zaista je šteta što na ovakvoj izložbi slike gledamo samo u fotografskim uvećanjima nespretno zalijepljenima na neravnu teksturu zida, ali očito je riječ o proračunskim ograničenjima, kao i tužnoj istini da se od Klovićeva vremena do danas malošto promijenilo u Schiavoniji.