Jedna tema, dvije poetike

Na najnovijoj izložbi u Galeriji Matice hrvatske predstavljeni su radovi dvoje mladih umjetnika. Riječ je o Davidu M. Shreimu i Valentini Supanz, slikarima koji su ove godine diplomirali na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Zlatka Kauzlarića Atača. Njihova zajednička izložba svjedoči o dvama različitim umjetničkim senzibilitetima, ovdje ujedinjenima izborom teme – gradskim ulicama. I dok Shreim na slikama velikih dimenzija o ulici progovara gusto koloriranim, dinamičnim kompozicijama, Valentina Supanz okreće se intimističkom prikazu usredotočenu na detalj. Ona kao provodni motiv u svoje radove uvodi zapuštene ulične izloge oblijepljene plakatima i išarane grafitima. To je ulica bez ljudi, naglašeno realistični prikaz grada kao mrtve prirode. Ali taj visoki realizam autoričina postupka (gdje ona vjerno bilježi čak i nanose prašine na staklima izloga) dovodi do neočekivana rezultata; dojma zamućenosti cjeline, neke jedva primjetne lelujavosti kompozicije. A kad tomu pridodamo kontrast hladnih tonova staklenih površina i hiperrealističkoga tretmana volumena s toplom, pastelnom paletom kojom Supanz tretira zidove i pločnike, dolazimo do dojma o prikazanom kao o impresiji unutar racionalnog okvira. Ali kakvoj impresiji? Autorica svjedoči o ulici na osnovi detalja, u ovom ciklusu taj detalj funkcionira kao sinegdoha grada te time prikazano dobiva izrazito simboličku dimenziju. Pred nama se sada pruža perspektiva ulice kao prostora samoće i napuštenosti, a grad tako postaje svjedočanstvo o izolaciji suvremenoga čovjeka. Za razumijevanje ciklusa znakovit je i naziv koji nose svi radovi – Autoportret, čime se autoričina namjera za tretiranjem grada kao simbolične vrijednosti potvrđuje, samo što ovoga puta nije riječ o svjetonazorskom nego o psihološkom simbolu.

David M. Shreim, Trg

David Shreim okreće se suprotnom polu – dinamizmu, pokretu. On svojim razigranim, organičkim kompozicijama bilježi bučan ritam grada. U opreci prema sadržajnom redukcionizmu vidljivu kod Valentine Supanz, Shreim sadržaj upravo gomila. To je posebno vidljivo u kompoziciji Trg pa tako imamo zgrade u nizu, štandove, ljude... Obilje motiva do u neprepoznatljivost isprepletenih u prikazu tipičnoga gradskog dana. Različitost dvoje autora vidljiva je i u njihovu stilskom izrazu. Nasuprot redukcionističkom hiperrealizmu Valentine Supanz, Shreimovi radovi dekorativnoga su predznaka, mjestimice čak ornamentalnog (on površinu kompozicija prekriva stiliziranim mrežama simbola i likovnim igrarijama nalik nizovima molekula), što u kombinaciji s organskom strukturom slike navodi na zaključak o autorovoj osebujnoj interpretaciji secesijskog izričaja.

Valentina Supanz, Autoportret

Shreim svojim prizorima svjedoči o jedinstvu čovjeka i njegove okoline, što vješto sugerira kameleonskim stapanjem likova s pozadinom i disperzijom lika unutar prostora slike, gdje onda razaznajemo tek siluete utopljene u atmosferi. Za njega je čovjek dio gradskoga krajolika, on ga tretira na jednak način kao i arhitekturu, opisuje ga istim bojama. Čovjek ovdje djeluje poput atoma u molekuli grada na što možda i upućuju ucrtani simboli nalik molekularnim nizovima. U slučaju te, u biti dosta invazivne, intervencije u prostor slike teško je pak izbjeći višeznačnim tumačenjima i dojmu neke nejasne prijetnje, nekog iščašenja života. Jesu li mreže ispisanih simbola putem likovne igre materijalizirana energija koja znači međusobno prepletanje i nadogradnju grada i ljudi ili sugestija virtualnoga karaktera prikazanog, kritika suvremenoga života evociranjem motiva matrice koje kôd mjestimično izbija na površinu, ili pak naglašavanje fiktivnoga karaktera umjetnosti približavanjem medija slike računalnoj simulaciji?