Dobra zamisao, loša izvedba

Čitajući loše strukturirana, smušena i nepovezana štiva često osjetim grizodušje zbog zamjerki koje u prikazu kanim uputiti te se dobrohotno vraćam već prijeđenim dionicama kako bih se uvjerio da krivnja nije autorova, već je do mene, koji sam s nedovoljno koncentracije pristupio čitanju. No ta se dobrohotnost (koju u svojoj naivnosti smatram zajedničkom karakteristikom čitanju sklona manjinskog dijela puka) često pokazuje promašenom (iako me pojedini akteri domaće književne scene načinima na koje sudjeluju u raznim polemikama redovito opovrgavaju, pri čemu se tješim da, s obzirom na rukopise koje stvaraju, oni čitanju uopće ni nisu skloni). Roman Jako glasno i nevjerojatno blizu 35-godišnjeg američkoga pisca Jonathana Safrana Foera jedan je od takvih primjera, gdje se nakon opetovana čitanja pokazalo da je krivnja ipak autorova. No s obzirom na karakter pojedinih nedostataka, dio krivnje vjerojatno snose i profitu uvijek usmjereni urednici američkih izdavačkih kuća u kojima se književnost smatra industrijom, a ne umjetnošću.

Prev. Damir Biličić, Algoritam, Zagreb, 2012.

Riječ je o zanimljivo zamišljenoj, no loše konstruiranoj priči punoj rupa i proizvoljnosti, u kojoj na osnovi motiva tragedije 11. rujna autor razlaže životne priče nekoliko generacija jedne njujorške obitelji te na sličan način kao u svom romanu-prvijencu Sve je rasvijetljeno ukazuje na neraskidivu povezanost sadašnjosti s prošlošću. No kao i kod tog djela i novi roman dokazuje da je Jonathan Safran Foer dobar stilist i jak u detaljima, sposoban napisati efektan i lucidan tzv. oneliner – strastvenu ili potresnu rečenicu (ili takovrstan dulji ulomak), ali je manje sposoban u oblikovanju koherentne, čvrsto povezane romaneskne cjeline. Nedostatak koncentracije pri povezivanju vremenski i prostorno rasparceliziranih odjeljaka radnje pokazuje se ključnom slabošću velikoga dijela djela postmodernističkih autora, nesklonih klasičnom pravocrtnom fabuliranju, ali i nedovoljno vještih u uspješnu povezivanju krhotina priče u smislenu cjelinu. Stoga se kriva fabularna srastanja, različite proizvoljnosti i neuvjerljivosti, pukotine u događajnom slijedu i nedovoljno razjašnjena motivacija postupaka aktera priče često ispostavljaju zamjerkama koje njihova dopadljiva i solidna djela dijele od neke više ocjene i duljeg opstanka u čitalačkoj memoriji.

U Foerovu romanu kao protagonista imamo osmogodišnjega dječarca koji se, pronašavši u očevu ormaru omotnicu s ključem u njoj i na njoj napisanom riječi Black, odlučuje na odiseju njujorškim kvartovima u nakani da posjeti svih dvjestotinjak obitelji toga prezimena, nadajući se otkriti tajnu koju skriva taj ključ te na taj način nastaviti povezanost sa sada već pokojnim ocem, koji je poginuo u jednom od srušenih njujorških tzv. Blizanaca, prilikom rujanskoga napada. Foerov je osmogodišnji dječak pritom i amaterski izumitelj, i dizajner nakita, i vegetarijanac, i ateist, astrofizičar, glazbenik i pacifist, koji usto, u osmoj godini izvrsno govori francuski te čita Hawkingovu Kratku povijest vremena, ali i dovoljno hrabar da sam luta njujorškim ulicama (što mu majka dopušta!) pa čitatelj ne može posumnjati u autorovu razboritost zbog toliko izražena vrijeđanja čitateljeve inteligencije. Tim više što tu proizvoljnostima nije kraj, a društvo im prave i brojne nedosljednosti, te neelaborirani postupci likova i njihova nedokučiva motivacija. Naime, usporedno s pričom o dječaku čitatelj, posredovanjem pisama koje oni ispisuju, prati i životne priče dječakovih djeda i bake, koji su u mladosti preživjeli bombardiranje Dresdena, a čiju tragediju, zajedno s onom u Hiroshimi, autor pokušava izjednačiti s napadom na New York 11. rujna 2001. Pritom apostrofira civilne žrtve kao najveće žrtve svih ratova, ali smeće s uma nerazmjer broja žrtava i različitu ulogu Amerikanaca u tim događajima. Usto je tu i posvemašnja neelaboracija motivacije djedova napuštanja vlastite trudne djevojke, ali i autorovo paradiranje nepotrebnim grafičkim i tipografskim rješenjima, poput ubacivanja u tekst različitih zvjezdica, kvadratića, fotografija, pa boldanje dijelova teksta, trostruki proredi, prazne stranice te brojne stranice samo s jednom rečenicom, i sl., a za što se u tekstu najčešće ne pronalazi opravdanja, a ostavlja dojam egzibicionističkog afektiranja.

Također, vjerojatno u namjeri da neutralizira patetičnost u romanu koji se bavi osjetljivom tematikom borbe dječaka s tugom zbog preminula oca, Jonathan Safran Foer poseže za fragmentizacijom radnje i eliptičnim pripovijedanjem. No učinak je kontraproduktivan jer izaziva čitateljsku dezorijentiranost pa potencijalno ganutljive dionice gube svoju emocionalnu snagu i bivaju nerazumljive. Uglavnom, riječ je o autoru koji kao da sumnja u svoju darovitost (a koja je nepobitna, barem na razini maštovitosti, stilistike, elokvencije i tvorbe lucidnih iskaza) pa poseže za suvišnim izvanknjiževnim postupcima, koji umjesto da nadograde rukopis, zapravo razaraju njegovu cjelovitost, zagušujući ga i odvraćajući pozornost od bitnog.