Život knjižnica pod granatama

U gradovima pod opsadom knjižnice su bile jedine javne, kulturne ustanove koje su neprekidno radile i služile korisnicima. Knjižnice su postojale i djelovale ne samo kao knjižnice nego kao oslonac ljudima u želji za normalnim životom, potpora da se izdrže teška vremena

Stradanja knjižnica u Hrvatskoj tijekom agresije 1991–1995. relativno su poznata u javnosti. Slabo je poznata, iako važna, činjenica da su u Hrvatskoj knjižnice radile u uvjetima neposredne ratne opasnosti i pružale usluge korisnicima. Navedeni su primjeri svjedočanstva sudionika. Korisnici su knjižnica, prema primjeru iz Narodne knjižnice Dubrovnik, pokazali pojačano zanimanje za knjigu, čitanje i učlanjivanje u knjižnicu u tom vremenu. Knjižničari su, kao što pokazuje primjer iz Gradske knjižnice Zadar, dolazili na posao i radili u uvjetima u kojima je bombardiranje bilo svakodnevna stvarnost i kad je sam ostanak na životu bio nesiguran.

Zastava sa simbolom Haške konvencije na fasadi knjižnice u Osijeku

Tragična iskustva u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Iraku

Općenito se drži da je više knjiga i knjižnica u povijesti stradalo u ratnim sukobima i društvenim prevratima nego od posljedica razornog djelovanja prirode. Poznato je da su u velikim ratnim pohodima i razaranjima uništene gotovo sve velike knjižnice staroga vijeka, među njima i najveća antička knjižnica u Aleksandriji. Uništavanje knjižnica u ratovima nastavljalo se tijekom povijesti do naših dana. Iako uništavanje knjiga i knjižnica bilježe najstarije kronike, o toj se temi počelo sustavnije pisati tijekom 19. stoljeća. Prve je studije napisao Etienne Peignot; slijedili su ga Gustave Brunet i Paul Lacroix, sastavljači bibliografija i kataloga o uništenim, nepoznatim ili izgubljenim knjigama, te Fernand Drujon, čije se djelo Destructarum Editionum Centuria iz 1893. drži najboljim dotad napisanim djelom o uništenim knjigama. Suvremeni autori F. Baez, H. Hillerbrand, J. Raven, R. Knuth, A. Stipčević i dr., motive i uzroke uništavanja knjiga i knjižnica tumače s pomoću teorija mita, instinkta, bibliokausta (G. Haddad) i posebno libricida, kao proizvoda ekstremne agresije. Tim se pojmom označava uništavanje knjiga i knjižnica po nalogu autoritarnih režima, kojim se želi izbrisati kolektivno pamćenje i nacionalni identitet. Vezuje se uz pojmove memoricida, etnocida, urbicida i homicida. Teza o libricidu zastupljena je također u poznatoj literaturi o stradanju knjižnica u Hrvatskoj u Domovinskom ratu i potkrijepljena podacima o velikom broju uništenih znanstvenih, narodnih, spomeničkih i školskih knjižnica. Prema prvim dokumentiranim izvješćima, u Hrvatskoj je (ne uključujući okupirana područja) od početka agresije 1991. do polovice 1992. spaljeno, uništeno, teže ili lakše oštećeno više od 210 knjižnica (Wounded Libraries in Croatia, 1992). Nakon tragičnih iskustava u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Iraku međunarodna je zajednica usvojila razne deklaracije i protokole o zaštiti knjiga i knjižnica kao kulturnoga dobra. Nažalost s vrlo upitnim učincima.

Znanstvena knjižnica u Dubrovniku nakon neprijateljskog napada u Domovinskom ratu

Potreba za druženjem u knjižnicama u Domovinskom ratu

Najveći dio knjižnica nalazio se u gradovima koji su bili neposredno uz liniju bojišnice i izloženi učestalim granatiranjima: Vukovaru, Osijeku, Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Sisku, Karlovcu, Gospiću, Zadru, Šibeniku i Dubrovniku. Bile su ugrožene samim svojim položajem u povijesnim središtima. Nijedna nije ostala pošteđena razaranja, a stradale su i neke izvan tih središta. No, usporedno sa stradanjima u knjižnicama se u vrijeme Domovinskog rata događao jedan drugi fenomen. U ugroženim gradovima život se nastavljao. Stanovnicima koji nisu izbjegli iz gradova pridružio se ubrzo velik broj prognanika i izbjeglica. Morale su se osigurati nužne službe za obranu grada i život stanovnika. Koliko god da je stanje bilo teško, građani su tim više imali potrebu za komunikacijom, informacijama, kulturom, duhovnošću. Važnu ulogu u zadovoljavanju tih potreba imale su i neke organizacije. U Dubrovniku je primjerice djelovao Forum intelektualaca, zatim je osnovan Odbor za ljudska prava... No te su organizacije okupljale relativno uzak krug ljudi. Od stalnih organizacija i ustanova otvorenih podjednako svim građanima najveću su ulogu odigrale upravo knjižnice, koje su bile rijetke, a katkad i jedine ustanove u kulturi koje su radile u to vrijeme i pružale usluge korisnicima.

Bibliobus Gradske knjižnice Karlovac vozio je do crte bojišnice

Poput većine građana, knjižnice su rat uglavnom dočekale nepripremljene i u nadi da im se ništa neće dogoditi. Upute tadašnjega Ministarstva prosvjete i kulture o postupanju s građom u slučaju rata došle su potkraj rujna 1991, kad je rat već bio zahvatio sve navedene gradove, a u svakom slučaju prekasno za knjižnice u Vinkovcima, Vukovaru i Slavonskom Brodu, koje su dotad već bile uništene. Samo su pojedine knjižnice poduzele preventivne mjere zaštite. Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu, Karlovcu i Šibeniku evakuirale su dijelove fondova prije početka napada. Gradska i sveučilišna u Osijeku istaknula je na fasadi zastavu sa simbolom Haške konvencije, a u znanstvenim knjižnicama u Zadru i Dubrovniku, koje imaju zbirke spomeničke vrijednosti, bila su organizirana dežurstva. Sve su tri knjižnice teško oštećene u granatiranjima, čije su posljedice i danas vidljive. Gradska knjižnica Slavonski Brod zaštitila je prozore u prizemlju vrećama pijeska i premjestila dio građe izvan grada. Možda bi bez tih mjera posljedice razaranja te knjižnice bile još teže. U Gradskoj knjižnici Vinkovci, koja je potpuno izgorjela u napadu 16. rujna 1991, u požaru je izgorjela cijela knjižnica uključujući i vrijednu rukopisnu građu, jedino su preživjele knjige u podrumu namijenjene za otpis.

Dubrovnik: pogodak u središte života knjige

Knjižnice u ratnom vremenu nisu bile nimalo sigurna mjesta. Izložene napadima na središte grada, osobito narodne knjižnice, često nisu mogle pružiti osnovnu zaštitu knjižničarima i korisnicima u slučaju iznenadnih bombardiranja. Gradske knjižnice u Vukovaru, Zadru, Dubrovniku i Gospiću te dječji odjel Narodne knjižnice Sisak nisu imale podrume. U nekima su velike staklene površine (Vukovar, Karlovac, Šibenik) dodatno ugrožavale sigurnost boravka knjižničara i korisnika. Narodne knjižnice u Dubrovniku i Zadru ne samo da nisu imale podruma ni zaštićenoga prostora u knjižnici nego im je i najbliže sklonište bilo udaljeno oko sto metara. U trenutku napada to je bila velika udaljenost. Ipak, knjižničari su dolazili na posao, a korisnici posuđivati knjige. Knjižnice su pronašle način kako da ostanu otvorene za korisnike i pružaju im usluge u najtežim uvjetima. Osim posudbe knjiga, kao najčešće usluge, u knjižnicama su se obavljali i drugi poslovi te odvijala živa interakcija između knjižničara i korisnika. To potvrđuju brojna svjedočanstva sudionika, knjižničara i korisnika.

Spaljena čitaonica Narodne knjižnice Slavonski Brod

Posuđivanje knjiga unatoč napadima

Iako u početku većina knjižničara i korisnika nije vjerovala da će doći do napada, postojala je napetost koja se odražavala i na knjižnice, najviše u radu s djecom. U strahu od mogućega napada roditelji više nisu puštali djecu samu u knjižnicu, radije su dolazili sami uzimati knjige i slikovnice za njih. S početkom napada sve su knjižnice promijenile radno vrijeme, prilagođavajući se ratnim okolnostima. Radile su svakim radnim danom osim za vrijeme uzbune. Ako znak opće opasnosti nije prestajao danima, ljudi su morali izaći radi osnovne opskrbe. Iz istog razloga korisnici su odlazili u knjižnicu, a knjižničari radili kako korisnici ne bi našli zatvorena vrata. Dakle, korisnici su ti koji su odredili rad i otvorenost knjižnica. Knjižnice su radile skraćeno, u najvećem broju slučajeva i iz sigurnosnih razloga samo ujutro. Napadi su započinjali iznenada, obično ujutro u vrijeme odlaska na posao i poslijepodne u vrijeme povratka s posla, kad je najviše ljudi vani na otvorenome, pa su knjižnice zbog česta ponavljanja takvih napada mijenjale radno vrijeme. Ali ni u jednom trenutku, osim za vrijeme uzbuna, nije dolazilo u obzir zatvaranje knjižnice.

Knjižnica u Zadru: „Sve vam je to bilo pod uzbunom, ti si išao na svoj rizik”

Knjižnice su morale osim radnoga vremena prilagođavati posao i prostor. Podrumi su bili spas za knjižnice koje su ih imale; ako su se dotad rijetko koristili, sad su bili stavljeni u funkciju. U njih se prebacivala građa za čuvanje i korištenje. Neke su knjižnice, primjerice Gradska knjižnica Šibenik i ogranak Gruž Narodne knjižnice Dubrovnik, morale ustupiti podrum za javno sklonište. Podrumi knjižnica Filozofskoga fakulteta u Zadru i Znanstvene knjižnice Dubrovnik služili su kao skloništa zaposlenicima i susjedima. Gradske knjižnice Vinkovci, Vukovar i Slavonski Brod iz poznatih su razloga bile prisiljene obustaviti posao ili ga organizirati na drugim mjestima: Narodna knjižnica Vinkovci u bibliobusu, a Narodna knjižnica Slavonski Brod u zgradi Gimnazije.

Nabavljanje knjiga za vrijeme prometnih blokada

Prije napada, za vrijeme i neposredno nakon rata fond knjižnica uglavnom se popunjavao darovima. Bile su to privatne donacije građana. U to doba nisu darovane samo suvišne, zastarjele i nepotrebne knjige, za koje nije bilo mjesta na kućnim tavanima ili u podrumima. Ponekad su to bile vrijedne donacije kojima su knjižnice rado obogaćivale svoj fond, osobito one teško oštećene u ratu, kao što su narodne knjižnice u Gospiću, Vinkovcima, Slavonskom Brodu. Pored toga, fond se obnavljao i kupnjom, za koju je najviše sredstva izdvajalo Ministarstvo kulture, a pomogle su i druge organizacije. Knjižnice u Gospiću, Zadru i Šibeniku nabavljale su knjige putem trgovačkih putnika i u vrijeme napada. Iako su prometnice bile blokirane, jug prometno izoliran i odvojen od sjevera, bilo je među njima i dalje onih koji su putovali kako bi knjižnicama predstavili svoju ponudu. Nije ih ometala ni činjenica da knjižnice trenutno nemaju novca; s voditeljima nabave održavali su dobre odnose i moglo se plaćati s odgodom.

Promrzle knjižničarke,

rad knjižnica na crti bojišnice

Svakodnevni rad u knjižnicama odvijao se naizgled normalno, ali često je bio prekidan općom uzbunom. Tada su se knjižničari skupa s korisnicima sklanjali u podrum. Ako nisu imali podruma, bježali bi zajedno s korisnicima u najbliže sklonište. Velika hladnoća koja je zavladala tijekom najtežih ratnih dana u studenome i prosincu 1991. otežavala je ionako teške uvjete rada. Promrzle knjižničarke i knjižničari narodnih knjižnica u Zadru i Dubrovniku, bez struje i vode, uz slabe plinske peći, prozore prekrivene najlonima i zakrpljene rupe od granata u krovovima, uz svjetlost svijeća ulagali su knjige na police ili ih na isti način tražili za korisnike.

Raspoređivanje, selekcije, izlučivanja, premještanja i ostale promjene u organizaciji i pristupu u knjižničnim fondovima za vrijeme rata (i nakon njega) odnosile su se podjednako na svu građu. Izgradnja fonda u narodnim knjižnicama počela se tada pomalo organizirati u skladu s potrebama korisnika. Ponekad bi korisnici zahtijevali da se ukloni određena građa, ali su se knjižničari znali postaviti prema tim zahtjevima u skladu sa svojim profesionalnim normama. U knjižnicama su se pored redovite djelatnosti, pretežno posudbe knjiga, u ratnom vremenu događale i druge aktivnosti. U Gradskoj knjižnici Šibenik odvijala se sjajna izdavačka i izložbena djelatnost, na Dječjem odjelu Narodne knjižnice Sisak davale su se predstave za djecu u kojima su glumci bili knjižničari, bibliobus Gradske knjižnice Karlovac vozio je do same crte bojišnice, zadarski su knjižničari spašavali građu iz opustošenih vojarna nakon odlaska JNA, dubrovački i osječki knjižničari pomagali su u evakuaciji fonda samostanskih knjižnica, u Sisku i Slavonskom Brodu sudjelovali su u humanitarnoj pomoći, organizirani su izvanknjižnični stacionari za prognanike, izbjeglice, bolesnike i ranjenike.

Gledajući općenito, broj se djelatnika u knjižnicama za vrijeme opsade bio smanjio. Najčešći su razlozi smanjenja prekidi radnog odnosa zbog odlaska u mirovinu, sporazumnog raskida ili otkaza. Svi ostali djelatnici imali su radnu obvezu. Unatoč tomu, dogodilo se da je određen broj djelatnika/ca (majke s djecom) napustio radno mjesto, no bilo je također majki s djecom koje su poštujući radnu obvezu ostale raditi pod opsadom. Status djelatnika koji su izbjegli ovisio je o tolerantnosti poslodavca; kod nekih poslodavaca bila je velika, kod nekih nejednaka prema svim zaposlenicima, a neki nisu tolerirali nikakav oblik kršenja radne obveze. Smatrali su da se svi nalaze u istim prilikama i da jednako moraju snositi teret. Pored redovitih radnika, u knjižnicama (npr. Sisak, dječji odjel) bilo je zaposlenih prognanika, a neki su knjižničari i sami bili prognanici (Gradska knjižnica Karlovac).

Većina knjižničara ipak je ostala u svojim zajednicama i radila u knjižnicama. Glavni su razlozi bili: sigurnost radnoga mjesta, profesionalna obveza te osjećaj dužnosti, ponosa i otpora. Knjižničari u Šibeniku, Osijeku, Karlovcu i Zadru zatekli su se na radnim mjestima u trenutku napada, a u Osijeku i Šibeniku granate su pogodile knjižnice, samo nekoliko metara od mjesta na kojem su se nalazili. Na posao se išlo na vlastiti rizik. Za mnoge od njih put do posla bio je opasan i često se znalo dogoditi da napad počne dok su na otvorenom. Redovito su nastavljali dalje na posao, nisu se vraćali doma. Mnogi su knjižničari išli na posao pored ostalog jer su željeli biti od koristi zajednici, svojim radom pridonijeti funkcioniranju grada pa samim tim i njegove obrane. Kod mnogih je glavni razlog bio ekonomske naravi, trebalo je sačuvati posao i dobiti plaću. Pojedini su knjižničari motivaciju za rad nalazili u prkosu. Knjižničarke iz Siska, Šibenika, Zadra i Dubrovnika, primjerice, sjećaju se da su se ponekad znale dotjerati za posao, i tako barem nakratko prekinuti sivilo svakodnevnice. Dotjerivanjem izražavale su neki svoj protest protiv apsurda situacije. U nastojanju da život i rad održe prividno normalnima, knjižničari su učili, pravili planove, stručno se usavršavali i polagali stručne ispite. U knjižnicama je vladalo zajedništvo i kolegijalnost. Najveći broj knjižničara smatra da nikad prije ni poslije međuljudski odnosi nisu bili tako dobri kao za vrijeme rata.

Povećan broj korisnika

za vrijeme opsade

Broj korisnika povećao se za vrijeme opsade, a i posudba knjiga. Knjižnice su u početku napada bile izgubile dio članova koji su napustili grad, ali su umjesto njih dobili nove članove: izbjeglice, prognanike i vojnike. Vojniku koji je posuđivao knjige i nosio ih na bojište, kao branitelju na najtežim položajima koji je doživio mnoštvo teških trenutaka, granatiranja, smrti, ranjavanja, knjiga je bila velika duševna potpora. Posuđene su se knjige nosile u skloništa. Knjiga smiruje, misli i emocije usmjerava drugamo: bijeg od stvarnosti, kako je rekao jedan korisnik. Čitanje je bila jedina utjeha. Knjiga pored ostalog ima terapijsku ulogu. Majke koje su izgubile malu djecu čitale su i čitale. Korisnicima je knjiga značila mnogo više nego prije ili poslije rata. U knjižnice se dolazilo također čitati novine i tjednike, a neki tražiti zakone i pravila. Čitala se beletristika i lagana literatura, a neki su korisnici ponovno čitali klasike. Koji god bili razlozi, knjižnicama se koristilo i pod najtežim uvjetima, čak možda i više nego u normalnim vremenima.

Između knjižničara i korisnika razvijali su se odnosi povjerenja i razumijevanja. Knjižničari su slušali korisničke probleme i nevolje, tješili ih; bili su uzor, oslonac i znak sigurnosti u općoj neizvjesnosti življenja. Kao što su rekli knjižničarka iz Siska i korisnik iz Dubrovnika, „dok su knjižničari tamo, dok je knjižnica otvorena, to je znak da i mi možemo izaći, život nije stao“. Pojava knjižničara na radnome mjestu ulijevala je ljudima nadu i ohrabrenje da će sve biti u redu. Knjižničari u radu su pored ostalog zaslužni za održavanje prividno normalnoga života u gradovima pod opsadom u ratu. Bez te prividne normalnosti život bi svima koji su ostali pod opsadom bio mnogo teži, a ciljevi agresije mnogo bliži ostvarenju.

Nemoć konvencija

Primjeri iz Hrvatske za vrijeme Domovinskoga rata dokazuju nemoć konvencija, pravila i uputa o zaštiti građe u slučaju rata i oružanih sukoba, jer je na kraju svaka knjižnica morala donositi vlastite odluke i pronalaziti vlastita rješenja. Činjenica pak da su pored pretrpljene štete i u neizvjesnosti od daljih stradanja sve te knjižnice nastavile raditi i pružati usluge korisnicima daje novu i zadivljujuću dimenziju u raspravi o vrijednosti knjižnica i njihovu prinosu zajednici.

Društvena se vrijednost knjižnica očitovala u Domovinskome ratu. U gradovima pod opsadom knjižnice su bile jedine javne, kulturne ustanove koje su neprekidno radile i služile korisnicima. Knjižnice su postojale i djelovale ne samo kao knjižnice nego kao oslonac ljudima u želji za normalnim životom, potpora da se izdrže teška vremena. Na razini pojedinaca knjižnice su služile svim osobama pojedinačno, bilo da je riječ o knjižničarima ili korisnicima, da na neki način lakše prežive ta teška vremena. Knjižničarima su dale svrhu rada, korisnicima olakšanje čitanjem.

Društveni je kapital definiran kao vrijednosti društvenih mreža koje spajaju ljude i stvaraju mostove između ljudi, s pravilima reciprociteta. U tom su smislu knjižnice, knjižničari i korisnici povezani u društvenu mrežu i nalaze u tome niz ne samo društvenih nego i osobnih vrijednosti. Na taj je način cijela ta mreža društveni kapital.

* * * *

Svjedočenja o radu knjižnica u Domovinskom ratu

„Ona je uvijek šutjela, uvijek je birala po tri, četiri, pet knjiga i nosila. Svaka tri dana je dolazila. U dva dana bi to pročitala i vratila... kad se sudarila ona Aurora (9. svibnja 1992) njoj je stradalo dvoje djece i onda je ona ostala u drugom stanju i dolazila svaka dva dana po knjigu. Ona je sve redom čitala, beletristiku, od engleske, američke… mislim da je pročitala cijelu knjižnicu... njoj su očito te knjige pomogle u tome.“ (Narodna knjižnica Dubrovnik)

„Mjesta kuda sam ja prolazila bila su jako opasna, znači kompletan bedem sam ja morala proći s jedne strane, a to je bilo mjesto gdje sam bila totalno izložena, da me pogode... Išla sam pješke jer mi se to činilo u to vrijeme najsigurnije… Sjećam se par puta kolega je dolazio na posao s autom. Nekoliko puta baš su ono granatirali, pucali, ja i on bi se vozili u autu u strahu da nas ne pogode. Sve vam je to bilo pod uzbunom, ta uzbuna je trajala i to je bilo to, znači ti si išao na svoj rizik.“ (Gradska knjižnica Zadar)