Živjeti i umrijeti u Rumunjskoj

Zbog posvemašnjeg ignoriranja i podcjenjivanja, rumunjski je film još donedavno bio najmanje poznata europska sedma umjetnost, zbog čega je i u samoj zemlji tavorio kao potpuno nevidljiv kulturni segment. Nakon tri desetljeća, rumunjska je kinematografija konačno doživjela sasvim zasluženu svjetsku afirmaciju

Kad se govori o suvremenom, odnosno novom rumunjskom filmu, uvijek se ističe da je riječ o nacionalnoj sedmoj umjetnosti koja je uz onu njemačku danas zasigurno najzanimljivija i najživlja europska kinematografija. U obama slučajevima istaknutiji autori često tematiziraju egzistencijalne i socijalne probleme senzibilnih pojedinaca s ruba društva, no dok njemački film najveće uspjehe postiže pričama o Drugom svjetskom ratu i o tamnom naličju nacionalne povijesti bivše Njemačke DR tijekom druge polovice 20. stoljeća, u rumunjskoj kinematografiji ipak prevladavaju suvremene teme. Konkretno, nacionalnom poviješću iz doba socijalizma neposredno se bave samo dva rumunjska filma, sjajni 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana te ponešto inferiorniji omnibus Uspomene iz zlatnog doba, prvi s redateljskim, a drugi sa scenarističkim i suredateljskim potpisom Cristiana Mungiua. Naslov 12:08 istočno od Bukurešta Corneliua Porumboiua na satirično humoran način osvrće se na sam kraj socijalizma uz naknadno krivotvorenje i ispiranje biografija uglednijih mještana iz provincije, a svi ostali kod nas distribuirani rumunjski filmovi zbivaju se u godinama tijekom minuloga desetljeća. To je vrijeme tzv. tranzicije, možda i presudno oblikovano vrijednosnim i mentalitetnim nasljeđem socijalizma, čije se posljedice nerijetko manifestiraju i na scenografskoj i ikonografskoj razini.

Mungiuov novi film progovara o zatvorenosti izoliranih zajednica

Pesimizam i nelagoda

Zbog posvemašnjeg ignoriranja i podcjenjivanja, rumunjski je film još donedavno bio najmanje poznata europska sedma umjetnost, zbog čega je i u samoj zemlji tavorio kao potpuno nevidljiv i gotovo nepostojeći kulturni segment. Nakon tri desetljeća većinom tavorenja u nacionalnim okvirima, rumunjska je kinematografija početkom novoga milenija konačno doživjela pravu i sasvim zasluženu svjetsku afirmaciju. Imponiraju zrelost, sigurnost i ambicioznost s pokrićem kojima je niz mladih rumunjskih redatelja, a jednak je slučaj sa scenaristima i glumcima, posljednjih godina kročio na scenu. Možda upravo iz razloga što su ih napisali i režirali mahom obrazovani, samosvjesni i senzibilni mladi ljudi u 20-im i 30-im godinama, rumunjski redovito osvajaju promišljenošću, snagom i neposrednošću kojima autori, unatoč niskim proračunima, uspijevaju beskompromisno, grubo i bez imalo uljepšavanja opisati svoju zemlju u tranziciji. Usredotočujući se na snažne karaktere, obiteljske situacije i prepoznatljive društvene okolnosti, mladi filmaši publici neuvijeno bljuju istinu u lice, svoje izvedbene, estetske i etičke arsenale obogaćujući tragikom, ironijom i satirom. Naglašeno kritizirajući nove socio-ekonomske i međuljudske odnose u kontekstu bezdušnoga, hibridnog i divljeg kapitalizma, predstavnici novoga rumunjskog filma prikazuju jad i čemer pripadnika niže srednje klase, deziluzioniziranih ljudi nesigurne sadašnjosti i još mutnije budućnosti, kojih tragični završeci sugeriraju neizbježnu propast društva temeljena na egoizmu, pohlepi i materijalizmu.

Odmak od socijalizma

Spomenuti Cristian Mungiu i hrvatske je i svjetske filmofile osvojio 2007. posve zasluženo Zlatnom palmom ovjenčanom dramom 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana, iznimno sugestivnom, nelagodnom, maestralno glumljenom i dokumentaristički autentičnom pričom o odlučnoj studentici Otiliji koja u Bukureštu 1987. nezreloj i neodgovornoj cimerici Gabiti pomaže obaviti ilegalni pobačaj. U svom trećem samostalnom, a drugom kod nas distribuiranom dugometražnom igranom filmu, Mungiu se odmiče od ironično shvaćena zlatnog doba socijalizma te, iako ne donosi Kieslowskim nadahnutu urbanu egzistencijalnu priču kao u svom prvijencu Occident, stvara pesimističnu i nelagodnu sliku rumunjskoga prezenta.

Protagonistice su psihološke egzistencijalne drame Iza brda, djela izraženoga socijalnog konteksta u Cannesu nagrađena u kategorijama najboljih glumica i najuspjelijeg scenarija, psihički i emotivno uzdrmana 25-godišnjakinja Alina i njezina smirena vršnjakinja Voichita. Zacijelo nedugo nakon rođenja napuštene od roditelja, djevojke su djetinjstvo i ranu mladost provele u sirotištu, gdje su se najprije zbližile, a potom započele i romantičnu vezu. O tom razdoblju u njihovim životima ne doznajemo mnogo, tek da su cure jedna drugoj nekad značile glavni oslonac u životu. No Alina je prije tri godine odlučila napustiti dom hladnih i proračunatih usvojitelja te bolji život potražiti u Njemačkoj. Razloge njezina odlaska možemo samo naslućivati, no oni su vjerojatno bili omeđeni pojavom djevojčine duševne nestabilnosti s jedne te Voichitinom odlukom da se kao odgovor na to okrene duhovnosti s druge strane. No možda i nije tako, odnosno moguće je da je Voichita vjeru i život na crkvenom imanju sa samostanom odabrala u bijegu od vlastite seksualnosti, a da je odlazak u Njemačku bio Alinin odgovor na to i na raspad njihove veze. U svakom slučaju, tri godine poslije sad već mentalno izrazito nestabilna i manično-depresivnim ispadima sklona Alina vraća se s nadom da bi se nekadašnja ljubav nje i Voichite mogla obnoviti, što je djevojci posljednja nada u spas. Međusobni osjećaji još su itekako snažni, a očituju se u naglo prekinutim milovanjima, suspregnutim kretnjama i spuštenim pogledima, osobito u trenucima u kojima Alina nagošću i jasnim pozivom na seks provocira Voichitu, a ova reagira zatomljujući osjećaje i nagone. Suočena s Voichitinom stvarnom ili tek hinjenom predanošću Bogu i vjeri, koja se osim biblijskim citatima manifestira i djevojčinim strahom od počinjenja grijeha i njezinom bezgraničnom vjerom u svećenika kojega zove tatom i nadstojnicom imanja koju zove mamom, Alina će sve intenzivnije doživljavati svojevrsne živčane napade praćene ispadima bijesa i destruktivnosti. A kad ti ispadi konačno dovedu do njezina uništavanja navodno čudotvorne ikone i podmetanja vatre, uz agresivne napade na svećenika i njegovo vrijeđanje, otac, predstojnica i časne sestre Alinu će najprije bezuspješno pokušati smjestiti u bolnicu te naposljetku, nakon njezina ponovnog susreta s pohlepnim usvojiteljima, odlučiti nad njom izvesti grubi pokušaj egzorcizma s odgođenim tragičnim posljedicama.

Dokumentaristička vjerodostojnost obilježje je i ovoga Mungiuova filma, a redatelj je stvara uz potpunu odsutnost glazbe te s okolišnim zvukovima i fijucima vjetra kao zvučnom kulisom detaljna prikaza svakodnevice unutar jedne vjerske zajednice.

Društvena kritičnost

Posrijedi je neosporno intrigantno i većinom dojmljivo, ali i u cjelini ne sasvim ujednačeno i u prvoj polovici donekle razvučeno djelo s nemogućom ljubavnom vezom dviju finih mrtvih djevojaka kao okvirom. Tematski, značenjski i kritički autorove se tendencije račvaju u tri smjera. U jednom od njih u središtu je njegova zanimanja opresija doktrinom, patrijarhalnim odnosima i samorazumljivim totalitarnim duhom obilježene crkve nad pojedincem, bio on lomni pojedinac iz njezinih redova ili očajnik izvana u potrazi za spasom. U drugom je pak u žarištu Mungiuova interesa licemjerje pojedinca, u ovom slučaju senzibilne Voichite, koji od sama sebe i svoje prirode pokušava pobjeći traženjem utočišta u bespogovornu prihvaćanju autoriteta i dogmi, što neizbježno vodi u tragediju. Ovdje, međutim, ostaje prostora i za drukčija tumačenja. Voichita jest ona koja bježi od sebe i koja kao djevojka odrasla u sirotištu u crkvi pronalazi strogoga zamjenskog oca i brižnu, ali uvijek dovoljno distanciranu majku, koji oboje često prijete sankcijama pa i izbacivanjem iz svojih redova, no Alina je s druge strane predočena kao duševno slaba i nesređena osoba, s kojom je bolje i ne imati nikakve veze. Ono što autora ipak najviše zanima neobrazovanost je i zatucanost izoliranih i u sebe zatvorenih zajednica, koje kao takve sve svoje pripadnike, pa i one namjernike koji ponašanjem i djelovanjem remete njihovu prividnu idilu, neizbježno osuđuju na propast. O tome govore i riječi u značenju „bolje da me vrag odnese nego da mi vi pomažete“, koje pred kraj s jedne strane distancirana i nezainteresirana, a s druge ogorčena liječnica hitne pomoći upućuje nadstojnici i časnim sestrama koje su joj dovele mrtvu, odnosno ubijenu Alinu.