Užitak čitanja o filmu

Tri godine nakon smrti Ante Peterlića, utemeljitelja sustavne filmologije u Hrvatskoj, u Zagrebu je, u izdanju Hrvatskoga filmskoga saveza, izašla knjiga Filmska čitanka; Žanrovi, autori, glumci. Druga je to Peterlićeva knjiga objavljena posthumno, nakon izvrsne i nažalost nedovršene Povijesti filma. Peterlićevu Filmsku čitanku priredili su njegovi nastavljači, Nikica Gilić, Bruno Kragić i Diana Nenadić, od kojih je svatko svoju uvodnu bilješku posvetio jednoj od tematskih cjelina.

Dvadeset i dva eseja okupljena u knjizi Peterlić je objavljivao u raznim publikacijama u razdoblju od četrdesetak godina, počevši od 1965. i zaključno s 2006. Nakon Vladimira Vukovića i Hrvoja Lisinskog, a uz Zorana Tadića, Peterlić je oduvijek bio poznat kao ljubitelj žanrovskoga filma pa je stoga prvi dio knjige posvećen upravo toj vrsti kinematografije, od vesterna i slapsticka do filma detekcije, urote i mjuzikla. U njima autor erudicijom, sveobuhvatnim pregledom građe i pronicavim analizama čitatelja navodi na nove spoznaje o spomenutim žanrovima koje brojni filmofili intuitivno naslućuju, no ponekad ih nisu kadri uklopiti u sustavnu misaonu cjelinu. Uzmimo za primjer najinspirativniji tekst, Kratka poetika vesterna, u kojem Peterlić u suton žanra (1979) znalački piše o karakteristikama vesterna i tipičnim vesternskim situacijama, u nekim slučajevima primjenjivima i na danas popularne filmove koji tematiziraju borbu dobra i zla. Na takvu jasnu polarizaciju likova i situacija često nailazimo i u suvremenoj kinematografiji, osobito onoj s američkim predznakom.

Izd. Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2010.

U prvom dijelu čitanke svojom se inovativnošću pristupom građi izdvaja i esej Urota kao žanr, napisan i objavljen 2001. U njemu se Peterlić fokusira na relativno zanemaren velik korpus djela – špijunski film i špijunski roman. Premda golem po broju pisaca i filmskih autora koji su ostvarili vrhunske domete u tom žanru, oni mu ipak „nisu uspjeli osigurati znanstveno distingviraniji status“. Neki od autora poput Grahama Greenea i Johna Le Carréa i danas su rado čitani, a njihove filmske i televizijske adaptacije nebrojene su. Zato se Peterlić odlučuje upravo na znanstvenoanalitički pristup tim djelima koje na sebi svojstven eruditski, ali razumljiv način, detaljno analizira i odvaja od srodnih žanrova detektivskoga filma i trilera, ponajprije iz pozicije junaka prema sadržaju romana, odnosno filma.

Pod utjecajem francuske filmske kritike okupljene oko kultnoga časopisa Cahiers du Cinéma velik dio Peterlićeva opusa usmjeravao se na redatelje kao istinske autore filma. Još 1983. napisao je važnu i danas rijetku knjigu Ogledi o devet autora u kojoj su prvi put u nas na jednom mjestu okupljeni eseji o autorima koje danas smatramo klasicima (Herzog, Polanski, Chabrol) premda su neki od njih već tada imali taj status (poput Hawksa i Stevensa). U skladu s tim Peterlićevim afinitetima, drugi je dio njegove Čitanke posvećen upravo velikanima sedme umjetnosti. Premda će svaki čitatelj u skladu sa svojim afinitetima izdvojiti vlastite favorite među autorima, iscrpnošću analize svakako prednjače oni o Johnu Fordu i Johnu Hustonu, što se čini logičnim kada se osvijesti činjenica da su ti tekstovi objavljeni u Čitanci nastali spajanjem više eseja izašlih potkraj 80-ih u tada utjecajnu časopisu Kinoteka. Fordova sklonost prikazu putovanja, nostalgije i postupno sve veća skepsa koja se u njegovim filmovima pojavljuje zajedno sa sve melankoličnijim i nemoćnijim junakom svojevrsno je novo čitanje njegova opusa čije je „promatranje zbilje (...) ne tek povremeno turobno, nego i gotovo mračno“, a Peterlić u prilog toj tezi iznosi brojne argumente. U drugom dijelu knjige nalazi se i tekst Ante Babaja u kontekstu hrvatskog, jugoslavenskog i europskog filma iz monografije posvećene klasiku hrvatskoga filmskog modernizma objavljene 2002, a koje je urednik uz Tomislava Pušeka bio upravo Ante Peterlić. Također, zanimljivo je kako su u tom dijelu Čitanke svi eseji, izuzev spomenutog o Babaji i onog o francuskom poetskom realistu Marcelu Carnéu, posvećeni upravo izvorno američkim autorima ili onima koji su to s vremenom, radeći u holivudskim (ko)produkcijama postali (Fritz Lang, David Lean) pa se na taj način još jednom pokazalo da je Peterlić, uz europske moderniste, iznimno cijenio klasični američki film.

U tradiciji pisanja njemačkoga povjesničara filma Enna Patalasa, koji je u čuvenoj knjizi iz 1963. Socijalna povijest filmskih zvijezda prvi put iznio tipologiju sustava zvijezda, posljednji je dio Peterlićeve knjige posvećen upravo tom aspektu filmske umjetnosti. Premda po broju stranica najkraći, taj dio u tri eseja prikazuje tri različita segmenta filmske glume. U prvom od njih Peterlić postavlja distinkciju između filmske i kazališne glume, tvrdeći kako „tehnika ni jedne umjetnosti ne raspolaže toliko djelotovornim instrumentom identifikacije“ kao što je to glumac na filmskom platnu. Esej Neglumac u filmu usredotočen je na glumce amatere, odnosno naturščike, izrazito čestu pojavu u vremenu pojave talijanskog neorealizma 40-ih godina i tehnike dokumentarističke anketne metode poznate kao film-istina (cinéma vérité) koja je vrhunac doživjela dvadesetak godina poslije. Posljednji tekst u Čitanci, Sustav zvijezda u novome Hollywoodu: slučaj Jodie Foster na primjeru dviju zvijezda iz dva razdoblja, Elizabeth Taylor i Jodie Foster, govori o dvjema različitim epohama holivudskog filma – klasičnoj i novoj.

Kao što je već napomenuto, Peterlić je tekstove objavljene u ovoj knjizi pisao u rasponu od četrdeset godina. Kronološki posljednji od njih objavljen je 2006. u povodu dodjele nagrade za životno djelo Vladimir Nazor redatelju Zoranu Tadiću, autoru jednog od najboljih hrvatskih filmova Ritam zločina, kojemu je tekst i posvećen. Zorana Tadića i Antu Peterlića nije povezivala samo profesionalna sklonost filmu, a utjecajem neke više sile dogodilo se da su nas obojica napustila u ljeto 2007. Ipak, njihovi su opusi, svaki iz svoga kuta, i danas jednako cijenjeni, a Filmska čitanka dodatan je prilog tezi da će tako i ostati.