Umjetnica profinjena stila

Sopranistica Nada Siriščević Ruždjak jedinstvena je pojava među hrvatskim pjevačima. Započevši karijeru sa subretskim i primadonskim ulogama u opereti, ubrzo je došla u operu i ostvarila širok repertoar koloraturnih, lirskih i mladodramskih uloga.

Rođena je 1934. u Zagrebu. Debitirala je 1961. kao Marica u Splitskom akvarelu u Riječkoj operi. Od 1963. angažirana je u zagrebačkoj Komediji, a od 1965. do 1991. prvakinja je Opere HNK-a u Zagrebu. Prvih petnaestak godina karijere otpjevala je svekoliki repertoar koloraturnog soprana: Gildu u Rigolettu, Luciju, Rosinu u Seviljskom brijaču, Kraljicu noći u Čarobnoj fruli, Constanzu u Otmici iz saraja, Olympiju u Hoffmannovim pričama, Oscara u Krabuljnom plesu i Zerbinettu u Ariadni na Naxosu. Već u to doba istaknula se kao sjajna interpretkinja Mozarta i njegove Suzane u Figarovu piru, a njezina Violetta u Traviati obilježila je cijelo razdoblje Zagrebačke opere. Ta predstava, u režiji Vladimira Ruždjaka, trajala je punih dvadeset godina na repertoaru, najčešće s protagonistima Nadom i Vladimirom Ruždjakom te Krunoslavom Cigojem.

Klešući je godinama, Nada Ruždjak postala je pojam za Traviatu. Razvila je čitavu lepezu emocija, od prividne površnosti u prvoj slici, preko prekrasnih, dugih, potresnih belkantističkih fraza u duetu s Germontom u drugoj slici, do tragičnim akcentima prožete treće slike i polagana gašenja Violettina života u četvrtoj slici. Violetta ju je odvela na Berlinske svečane tjedne, gdje ju je pjevala pod ravnanjem Lorina Maazela i Giuseppea Patanéa te u moskovski Boljšoj teatar.

Ulogama Lucije i Traviate, Nada Ruždjak pokazala je kako je više od izvrsne pjevačice. Psihološkim pristupom glumačkom oblikovanju i savršenom kontrolom pokreta u ulozi Lucije te stalnim produbljivanjem i obogaćivanjem Violettina lika, kao i ulogama koje su slijedile, potvrdila se kao jedna od malobrojnih pjevačica glumica na opernoj pozornici.

Ostvarivši koloraturni repertoar, željela je ići dalje, pjevati uloge lirskoga repertoara i one koje iziskuju punu scensku kreativnost. Kako mogućnosti za to u Zagrebačkoj operi nije bilo, otišla je na neko vrijeme u Mariborsku operu i ondje ostvarila Madame Butterfly, Mimi u La Boheme i Margaretu u Faustu. Povratkom u matičnu kuću HNK u Zagrebu, ponovila je Cio-Cio-San kao detaljnu glumačku studiju toga bogatog lika. I njezina Nedda u Pagliaccima, u odličnoj režiji Giancarla Del Monaca, označila je sasvim nov pogled na taj lik: duet Nedde i Silvija iz te predstave zapamćen je kao jedinstven i nenadmašan scenski opis jednoga ljubavnog opernog dueta.

Od briljantnog poigravanja najvišim tonovima koloraturnoga registra kristalno čistoga glasa u arijama kao što su, primjerice, arija Muhe u Papandopulovoj Roni ili arija sa zvončićima iz Delibesove Lakme, do istančana muziciranja u ulogama poput Mozartove Grofice u Figarovu piru – koju je ostvarila već kao umirovljenica – Nada Ruždjak isticala se pouzdanošću vrhunske glazbenice. Kada su pojedini trenuci njezinih uloga – poput Adriane Lecouvreur – zahtijevali dramatiku u vokalnom smislu, nikada nije išla preko mogućnosti svojega glasa i njegova prirodnog volumena. Zato se i nakon takvih pothvata mogla bez problema vratiti skladbama koje iziskuju virtuozitet.

Pedesetak opernih i operetnih uloga te dvadesetak vokalno-orkestralnih djela čine bogat i raznolik repertoar te umjetnice profinjena stila. Osvajala je scenskim šarmom, okretnošću i lijepom pojavom. Nikada nije zazirala od izazova. Bila je čvrsta u umjetničkim htijenjima u sredini koja nerijetko nije mogla sagledati pojedinca izvan uvriježenih fahova. Nada Ruždjak svojim je djelovanjem bogato ispunila hrvatski glazbeni život i našu opernu reprodukciju. Njezin zvonak glas još će dugo odzvanjati u srcima njezinih brojnih obožavatelja.