Tjeskobna ispovjedaonica

Nagrađivana drama Otac Elvisa Bošnjaka dosad je dobila, uz kazališne i filmske, i radiodramske jednako hvaljene inačice, a njezino najsvježije uprizorenje poslužilo je dubrovačkoj profesionalnoj kazališnoj kući za inauguralni izazov sezone koja nudi respektabilan broj premijera, ali i izbor repriznih naslova vlastite produkcije. Ove sezone u Dubrovniku bit će ih ukupno osamnaest.

Angažiran i predan glumački kvartet: Trpimir Jurkić, Branimir Vidić Flika, Zdeslav Čotić i Boris Matić / Snimio Domagoj Režić

Otac Elvisa Bošnjaka prva je premijera sezone kojoj je, kako je najavila ravnateljica Jasna Jukić, repertoarni zajednički nazivnik sažet u riječi oprost. Drama o zatvorskim danima, usudima i frustracijama okorjelih zločinaca trilerski je postavljen rebus u kojem nema nevinih ni žrtava, ni uzaludnih pokušaja izravnanja osuđujućih presuda. Tri zatvorenika široka raspona zločina bez kajanja preispituju svoje savjesti suočeni s četvrtim, koji će, shvatit će kasno i ne slučajno, posljednji zatvorski dan provesti u njihovoj ćeliji i ispreplesti njihove usude i osude, osvježiti tamne stranice memorija i dosjea, preispitati međusobne dugove, prizvati strah i bez kajanja tražiti oprost. Priziv Boga i ulaznicu za Raj ili Pakao ovisno o odrješenju koje neće dobiti. Njegova zatvorska zatočena porota nosi breme počinjenih zlodjela. Služeći kaznu kojoj je svakodnevnica tjeskoba, strah i preispitivanje preostalih životnih nemogućnosti. Sve su opcije u igri. Još jedno ubojstvo ili više njih, samoubojstvo, priznanje i nove optužbe. Unutar četiri zida u skučenom prostoru sa četiri željezna kreveta, drvenim sanducima s dopuštenim osobnim predmetima, bez prozora i ustaljenim rasporedom gašenja svjetala teče zatvorska svakodnevica u kojoj se jedino može trajati. Biti u opasnosti i uvijek ostajati sam. Drama Otac tako i na stvarnoj, ali i simboličnoj razini ostaje mjerom užasa, zločina i privida u kojoj je križ zazivani alibi, a nož surova zbilja.

Joško Juvančić precizno i vješto razvija Bošnjakovu tjeskobnu zatvorsku napeticu ostavljajući postrani moguća dublja psihološka ogledanja i portretiranja osuđenih, koji u ćeliji mjere preostale im godine, neokajane grijehe i kazne koje odslužuju. Neki od njih i u ime Oca. Onoga koji će s njima provesti posljednji zatvorski dan pred odlazak u slobodu i onoga Svevišnjeg kojim će se taj isti pokušati pravdati. Uzaludno. Iskupljenja u njegovu slučaju nema. Njegov usud zapisan je prvim zločinom. U toj morbidnoj ispovjedaonici moralnih posrtanja osobne tragedije tek su naznačene. Jednako kao i prizivi žrtava, koje i sami zatvorenici postaju u igri života koja ne može računati na milost, teško na oprost, najmanje na pokajanje. Juvančićev precizni i uredni redateljski rutinski rukopis ustrajava na trilerskom zapletu dosljednoga slijeda scena u funkciji završnoga prizora koji će poljuljati, a zatim i (ne)očekivano razriješiti sukob koji autor vješto odgađa do trenutka kada su potrošni razlozi i iscrpljene varijante rješenja i priželjkivanih ishoda. Juvančić je u novom dubrovačkom redateljskom povratku imao i poticajan scenski okvir za predstavu u minimalističkoj i likovno čistoj funkcionalnoj scenografiji Marina Gozzea, s dosjetljivim i snažnim akcentom u završnom prizoru i prikladnu, dramaturški točno nijansiranu glazbu Paole Dražić Zekić. Treba, i ne samo prigodno, izdvojiti i angažiran i predan glumački kvartet koji predvodi smirenom gestom suzbijenih emocija i pomaknutih razloga svoga očaja, zločina i kazne Branimir Vidić Flika, uz zaokruženu dopadljivu glumačku kreaciju s pokrićem tragičnih tonova grijeha na slobodi Zdeslava Čotića, vidljiv prinos frustrirajućih tragova Borisa Matića te važnu poveznu i precizno dociranu igru i dojmljivo ostvarenu ulogu suspregnute sudbinske zatočeničke ostavljenosti glumačkoga gosta iz Splita Trpimira Jurkića. Otac Elvisa Bošnjaka prvi je od sedam najavljenih premijernih naslova Kazališta Marina Držića, uprizoren primjereno i ciljano po mjeri Teatra Bursa, komorne scene dubrovačkoga kazališta.