Svjetlost vječna svijetlila im!

Kako vrijeme leti! Čini mi se kao da druga polovica godine od ljeta do kraja svake kalendarske leti još brže od one prve. Valjda zato što mi je to mnogo draža polovica, a sve što mi je drago prolazi mi brže od onoga što manje volim. I evo opet jednih Sisveta, Sesveta, Svih svetih. I sjećanja na one koji više nisu sa mnom (na javi, no zato sve češće u mislima, pa i u snu). Te drage pokojnike, koje sam uredno otpratila do posljednjega počivališta, pokušat ću uzdići barem do onoga što im stoji nad glavama s gornje strane grobnoga pokrova – do svijeća i cvijeća, jer svjetlost vječnu niti mogu proizvesti niti njih k njoj privesti. No pokazat ću da taj put od svijeća i cvijeća na njihovim grobovima pa do svjetlosti nije nimalo inkompatibilan, da je on – na dubljoj razini (a to je uvijek i ona jezična) – zapravo izrazito povezan. Čak bih rekla da ga slijedimo i onda kad nismo uopće svjesni te povezanosti, gotovo uzajamnosti.

Već i slabašna svijeća (taj proizvod nekoć od pčelinjega voska, a danas mahom od parafina), kao riječ, ima isto ishodište kao i ona snaga koja je jedina kadra da razgrće tamu, a to je svitanje, osvit, svanuće. Svanuti znači razdaniti se. Praslavenski je korijen *svьt, on ima više prijevojnih oblika – npr. *svĕt- i *svit-. Danas će svatko reći da svijet znači samo ono što pokriva latinska riječ mundus. Doista i jest tako ako promatramo (ili znamo) samo današnje značenje te riječi. Međutim, svijet izvorno znači svjetlost, sjaj; ono što je otvoreno, javno, a ima i posebnih značenja: mnoštvo, narod, pa onda (u teologiji) i ljude koji se protive Kristovu nauku i/ili duhu (oni iz „svijeta“). Po tom je shvaćanju ovaj sadašnji svijet vidljiv svijet u kojem živimo, a on se razlikuje od drugoga, budućeg i nevidljivog, svijeta, onoga koji nastupa poslije zemaljske smrti. Slavensko pak značenje svijeta (i davanje upravo takva imena pojmu što ga pokriva lat. mundus) izvire iz shvaćanja da je svijet zemlja koju obasjava sunce.

Polako (ali sigurno), od danas već izgubljenoga značenja svijeta kao svjetlosti i sjaja, primičemo se stazi koja doista vodi prema svjetlosti. Naravno, u jednom segmentu bit će iskorištena kršćanska simbolika. Svjetlo je od početka prisutno u liturgiji, ponajprije iz praktičnih razloga – da rastjeruje tamu – no još više kao simbol Kristove prisutnosti. Poznato je da se u Svetom pismu na mnogim mjestima javlja imenica svjetlo, svjetlost, no uvijek se dovodi u vezu s Kristom, kojega se i naziva svjetlom.

Koliko god se imenice svjetlost i svjetlo mogu smatrati gotovo sinonimima (premda pravih sinonima mislim da nema), nekoliko će primjera pokazati da je na djelu stanovita polarizacija, pa se u nekim sintagmama javlja samo svjetlost, u drugima svjetlo, a ima i onih u kojima je moguća i zamjena (bez značenjskoga ostatka). Svjetlost se kao pojava najkraće definira kao elektromagnetsko zračenje koje opažamo okom. I svjetlo znači isto što i svjetlost, no već se i u tome javlja jedna od razlika (u upotrebi ove ili one riječi). Uz definicije samih svjetlosnih pojava rabimo izraz svjetlost. U običnom govoru kažemo: upali svjetlo (misleći na svjetlost). U latinskom jeziku imamo dvije riječi: lux i lumen, pa čim su one, makar i kao bliskoznačnice, različite, sva je prilika da im se i značenjska polja bar donekle moraju razlikovati. Ni ovaj put jezična pretpostavka nije iznevjerena. Tako i Tomislav Ladan, navodeći hrvatskoga filozofa Franu Petrića (1529-1597), ističe kako je potonji u svojoj Novoj sveopćoj filozofiji sustavno razlikovao riječ svjetlo (lux) od riječi svjetlost (lumen) i lijepo objasnio tu razliku. A razlika je u ovome: svjetlo (lux) bilo bi izvor (uzrok), a svjetlost (lumen, luciditas) bila bi učinak svjetla (posljedica). Dihotomiju vidimo i u njemačkom (Licht i Helligkeit), u francuskom (lumière, splendeur) i u talijanskom jeziku (luce, lume). Negdje se te riječi mogu i zamijeniti, npr. ... izaći na svjetlost / svjetlo dana; ili: leggere al lume di candela, čitati pri svjetlosti / svjetlu svijeće i sl. Kad imenujemo neke svjetlosne pojave, češće upotrebljavamo imenicu svjetlost, npr. polarna svjetlost, sunčeva svjetlost, svjetlost vječna itd.

I svjetlosti i svjetlu zajednička je ie. osnova *kueit, koja je značila svijetliti, jasan, bijel. Ista je osnova i u svanuti, svitati, svijetao, svijetliti i svijet (samo usput, podsjećam: nije li sada malo jasnije zašto kažemo otići u bijeli svijet ili bijeli dan?). No sada, kad smo dokučili i svijet (svjetovno) i svjetlost / svjetlo (duhovno i svjetovno), i svijeće (ta luč simbolizira paljenje zemaljske svjetlosti kao zavjet one nebeske), možemo se i opet vratiti do groba, posljednjega počivališta dragih pokojnika, jer im svatko od njihovih milih i dragih želi na grobu ostaviti i pokoji cvijet. Cvijeće je općenito ukras, ima onih koji su od njegove boje i/ili oblika uspostavili poseban jezik cvijeća, no kako se u njega ne razumijem, a i inače nerado prirodne pojave personificiram, to ću se – kao i uvijek – zadržati samo na jezičnoj strani cvijeća, a malo više na jednome od njih – na onom najčešćem, krizantemi.

Rekla sam već da se i cvijet izvodi iz iste osnove iz koje se izvode svitati, svijetliti, svijet, a to je ie. *kuveit-, *kuoitos. U sveslavenskom glagolu iz praslavenskoga doba postojala su dva izgovora: *kvъtĕti – odakle stsl. cvъtĕti, hrvatski cvatjeti, a u sjeverozapadnim slavenskim jezicima suglasnička skupina kv ostaje nepromijenjena (češ. kvĕt, polj. kwiat). Indoeuropski dvoglas oi dao je u sveslavenskom stari glas jat: cvijet, cvet, cvit. Indoeuropski *kvoit prvotno je značio ono što je rascvjetano ili vrijeme kad je rascvjetano. Odatle po zakonu rezultata (sinegdohe) dolazimo do cvijeta, cvata itd. Dakle, kad cvijet cvate, i on doseže svoje najblistavije (najsjajnije) trenutke.

O Sisvetama, kada svi pohrle barem u jednodnevni posjet svojim umrlima, groblja se doimaju poput sajma cvijeća. Ima ga raznih vrsta i boja. No nekako se ustalilo da se o Sisvetama najčešće kupuju krizanteme. Tako se krizantema (po svoj prilici nepravedno) prometnula u grobljanski cvijet br. 1. Danas se mnoge vrste i uzgajaju zato da zabljesnu na grobovima dragih pokojnika upravo u to vrijeme. Krizantema ima raznih boja i veličina – od zlatnih ili bijelih bujnih cvjetnih lopti do manjih, skromnijih cvjetova. Već se i iz samoga imena vidi da je preteča svih drugih bila žuta krizantema, jer je i sama riječ krizantema složenica od grč. khrȳsós, zlato + ánthemon, cvijet – dakle, u doslovnom prijevodu zlatni cvijet. I one manje bujne od onih žutih, velikih poput žganaca, odlikuju se gustim cvatom i specifičnim uskim laticama, pa ako ih kakav maher ne ukrade, one će (po sebi) preživjeti i neko vrijeme nakon Dušnoga dana (2. studenog). No danas više ništa nije sveto, pa tako, nažalost, ni ostavljanje cvijeća za mrtve na njihovoj nadgrobnoj ploči. Stari su ljudi govorili: pa zar ih nije od Boga strah? Očito nije.

Još samo pokoja svijeća, dušica, lampaš - grč. lampás, baklja; lámpō, svijetlim (se) – ili fenjer (tur. vulg. fener, književno fenar, grč. phanárion) da se na zemlji simbolično obilježi svjetlost vječna i možemo se u miru i tišini udaljiti s groblja. Seosko ili gradsko, malo ili veliko, jednom u godini svako bljesne i cvijećem, i svijećama, i tisućama svjetalaca što se stapaju u ugodnu, meku, toplu jesensku svjetlost. A posjetitelji? Svatko će navratiti po vlastitu raspoloženju i nagnuću. Bila tradicionalna prigoda ili ne.