Što je Ivan Meštrović nama i što smo mi njemu

Prestanimo s frazama koje iza sebe neutješno ostavljaju pitanje tko je kipar Ivan Meštrović? Jer naš nedvojbeno najveći i najvažniji umjetnik još uvijek čeka trijeznu ocjenu svojega priloga svjetskoj povijesti moderne umjetnosti. Jer kip ostaje na čistini svoje moći-nemoći. Njega ne spašava tema ili ideja

Svaki čovjek smatra da se velike promjene svijeta podudaraju s njegovim dolaskom na svijet. Mislio je tako i Ivan Meštrović. Za razliku od naših mišljenja, koja su točna koliko i kriva, to su o Ivanu Meštroviću, s dobrim razlozima, mislili i drugi. Jer on je zvijezda bečke secesije, koja je snagom rođenoga umjetnika zasjala i na umjetničkom nebu Monarhije. Njegova je slava bila planetarna. Simfonijska. S vremenom je njegov opus pun morfološke stolikosti ostao u nasljeđe i kao mit koji obvezuje na štovanje i kao opus koji obavezuje na propitivanje i ocjenu. Pritom se ne možemo otresti dojma da je Ivan Meštrović (p)ostao prevelika žrtva konteksta koji težište s djela premješta u političke, društvene, civilizacijske i povijesne datosti preplićući ga s teškom sudbinom hrvatskoga naroda, s utopijama, oduševljenjima i razočaranjima. Čini se da govor o opusu Ivana Meštrovića još nije zadobio potpuniji i trijezni okvir govora o našem najvećem i najvažnijem kiparu. Kada kažemo najveći, mislimo na brojna djela vrhunskih odlika i kiparskih vrijednosti, kada kažemo najvažniji, onda upravo promišljamo o samu kontekstu i uključujemo ne samo kiparske elemente.

Ivan Meštrović u vrtu Galerije Meštrović, oko 1936.

U istraživanjima početka i razvoja našega modernoga kiparstva s kraja 19. i početka 20. stoljeća odavno ponavljamo neke tvrdnje. Navest ću samo dvije:

a) Tzv. mladenačke faze prvih naših modernih kipara (izuzmemo li opus našeg kiparskoga Adama, Ivana Rendića) najbolji su dijelovi njihovih kiparskih opusa. To vrijedi za Roberta Valdeca, nešto manje za Roberta Frangeša Mihanovića, a potom i za mlađe umjetnike poput Antuna Augustinčića. To u dobroj mjeri vrijedi i za Ivana Meštrovića.

b) Djela manjih, tiših, intimnijih dimenzija u razini ljudske mjere u odnosu na reprezentativni (javni, spomenički i počesto megalomanski) dio opusa, čine bolju cjelinu pojedinih opusa. Djela velikih dimenzija važnija su za kontekst (ideologija, politika, povijest...). Stoga u opusu Ivana Meštrovića bolju cjelinu čini Zdenac života, Tomislav Krizman, Luka Botić, Job ili Marko Marulić nego Vidovdanski hram, kao što su i svi spomenici propagandnoga realizma Antuna Augustinčića u odnosu na kip-skicu Miroslava Krleže (veličine 11,5 cm!) vrijednosno ispod njega.

U korist mita

Najvažniji kipar hrvatske moderne umjetnosti odavno je označen i najvažnijom karikom u povijesti moderne hrvatske i jugoslavenske umjetnosti. Sva imena prije pojave Ivana Meštrovića nazvana su prijelaznom generacijom (prije svih Robert Frangeš Mihanović i Rudolf Valdec). To je prijelaznoj generaciji pridalo prizvuk manje važne, i namijenilo im ulogu karike u lancu važnijih i presudnijih kiparskih zbivanja, imena i djela, što je svojevrsna nepravda, posebice u odnosu na Roberta Frangeša Mihanovića, koji je bio djetetom europskoga simbolističkog, secesijskog i impresionističkog aktualnoga podneblja.

Povijest Hrvata, 1932.

Stvaralaštvo Ivana Meštrovića, kao i njegov životni put, osvijetljeno je brojnim knjigama i monografijama, simpozijima, dokumentima, kao i kiparevim vlastitim pisanjem i svjedočenjem. Malo je toga ostalo nepropitanoga i o njegovu privatnom životu, intimnim dilemama i sumnjama. Pa ipak, usprkos vrijednim prilozima, a posebice novim propitivanjima i istraživanjima, ostaje dojam da je povijest umjetnosti (vezana uz njegovo ime) i dalje „naseljena namjerama“ (Bahtin), te „ogovaranje koje se veselo kreće od jedne do druge teme“ (R. Jakobson). Dojam je da smo se više bavili kontekstom koji koliko obogaćuje toliko i simplificira i pojednostavnjuje problem i svodi ga na posljedicu uvjeta koji vladaju. I sve nekako prelazi u obožavanje i u mit, koji zatvara vrata propitivanjima uloge Ivana Meštrovića u okvirima europske umjetnosti i unutarnjim supstancijalnim mogućnostima Meštrovićeve umjetnosti. A propitivanjem građe prema kriteriju oblikovne vjerodostojnosti nužno je poremetiti sustav „povijesne sredine“ koja se, u korist mita, a manje sama djela, vješto gradi. Jer smještanje Meštrovića u „sredinu povijesti”, pretjerivanja u ocjeni njegovih priloga svjetskoj umjetnosti, poredbe s najvećim imenima u povijesti umjetnosti ukazuje na provincijski sindrom i sredinu koja nema drukčiju ili vrijednosno prispodobivu, nego samo najveću umjetnost i koja nagomilavanjem epiteta, najvećih imena i najvećih riječi nastoji „sustići povijest“, pri čemu govor o djelima ostaje uvijek nepropitan i nedovršen: To ni nama ni našem najvećem i najvažnijem kiparu nije od osobite koristi. Taj veliki napor ipak ostavlja dojam da nismo dohvatili povijesnu ekspresiju i da taj veliki posao nismo dovršili. Nije ga zacijelo dovršio ni Košta Angeli Radovani, koji je cijelu knjigu posvetio velikom kiparu. Ta knjiga znači jači propuh, ali, bojim se, i preveliku sumnju u Meštrovićevo djelo. Usprkos tome što sam sa zanimanjem i radoznalošću uredio tu knjigu, moja su razilaženja s piscem i kiparem velika. Ne mogu se primjerice složiti s preniskim ocjenama pojedinih ciklusa i djela, a ponajmanje da „njegova mladost nije najzanimljivija“. Upravo suprotno; ona je najzanimljivija, najplodnija i vrijednosno najrelevantnija. Osim toga i brojna arhitektonsko skulpturalna rješenja i potraga za velikim silama, u kozmopolitskoj metropoli, u skladu su sa simboličkim i filozofskim shvaćanjem ideja i ideala njegova vremena. Uz to, uspjesi Ivana Meštrovića u Beču nisu posljedica „krive škole“, nego upravo prave aktualnosti. Zato spomenuta knjiga, usprkos sjajnim mislima, ne uspijeva uvijek pomiriti, čini se, ugrađeni blagi animozitet sa željenom i zagovaranom objektivnošću.

Od arhajskog barbarizma

do religioznih tema

Točka širega razilaženja onih sklonih obožavanju i onih koji sumnjaju i propituju može se ilustrirati brojnim Meštrovićevim djelima, a ponajviše Majkom Hrvata, koja su postala topos emocionalne mitologije. Naime, simbol se može i mora štovati, ali se tom kipu mogu pronaći neke mane koje su sadržane u stilizaciji koja podrazumijeva i žrtve nekih vitalnih odlika sama kipa. Ako ništa drugo, mora se barem omogućiti da se o tome otvoreno, odgovorno i stručno razgovara i da se svaka kritička riječ ili osporavanje ne smatra „izdajom nacije“, „diranjem u svetinje“ ili da sve postane samo pitanje nacionalne (ne)osjetljivosti.

Umjetnik naroda moga, 1905.

Životni put Ivana Meštrovića već je detaljno iščitan. Najranije razdoblje (1900–1908) krase djela ekspresivnih i dramatičnih tematiziranja ljudske sudbine (Starica, Na grobu mrtvih pjesnika...). Pritom godinu 1905. smatramo najplodnijom u stvaralačkom životu Ivana Meštrovića. U toj godini radi Zdenac života, Luku Botića, Tomislava Krizmana, Laokoona mojih dana...). Ali ideja političkoga ujedinjenja južnih Slavena vidljiva u složenoj arhitektonsko-skulptorskoj cjelini (Vidovdanski hram) znače priklon monumentalnome stilu koji označuje simbiozu dekorativnog i monumentalnoga, mješavinu velikih povijesnih stilova i civilizacija, s pomalo mehaničkim oslanjanjem na stilske odlike velikih civilizacija prošlosti. Meštrovićevo izlaganje na velikoj svjetskoj izložbi u Rimu 1911. u paviljonu Kraljevine Srbije (u znak protesta protiv Monarhije) na kojoj izlaže Vidovdanski hram, navodi F. T. Marinettija da u snazi i dinamizmu likova nađe srodnost s futurizmom. Hvali ga i veliki kipar L. Bistolfi. S druge strane vidovdanski emporij navodi B. Crocea da naglasi „izraz barbarizma“ ili „arhajskoga barbarizma“ (J. Roessler, J. Strzygowski).

Razočaran novom državnom tvorevinom, Meštrović se okreće religioznim temama, gotičkoj stilizaciji i reljefnim rješenjima. Meštrović je usto autor brojnih aktova s glazbenom inspirativnom podlogom (Daleki akordi, 1918, Djevojka s lutnjom, 1918...), ali i velikih melankoličnih likova (Psiha, 1927) te potkraj života i djela egzistencijalnih pitanja (Posljednji autoportret, 1961; prije Job, 1946). Njegovo shvaćanje sinteze arhitekture i skulpture koje je „pokupio“ s bečke akademije (F. Ohman, manje O. Wagner) ogleda se u Domu umjetnika (Zagreb), Mauzoleju obitelji Račić (Cavtat), obiteljskoj grobnici (Otavice)... sa skladnim, ali hladnim svezama s arhitektonsko-skulptorskim elementima. Ne treba zaboraviti da je Ivan Meštrović autor ponajboljih javnih spomenika (J. J. Strossmayer, Marko Marulić, spomenik Indijancima u Chicagu itd.) te da je u razumijevanju odnosa prostora i oblika dao velik, uzoran i do danas nedosegnut prinos.

Pogrešno aktualiziranje

Hvaljen i slavljen za života, uspoređivan s najvećim imenima povijesti umjetnosti, naš je kipar usprkos brojnim monografijama i množini pisanih priloga ostao pomalo nejasna pojava unutar svjetskoga kiparstva. Ni izložbe u Beču, Berlinu i Zürichu 1987. nisu uspjele jasnije utvrditi njegovo mjesto u modernoj povijesti. On ostaje potvrda velike darovitosti, kao i „geopolitičkoga i kulturnoga položaja u prostoru bivše Monarhije“ (T. Maroević). U Berlinu su vidjeli manje-više folklor, egzotiku, mitologiju i monumentalista koji se čak „mogao svidjeti svim demonima totalitarizma“. Pritom se i lucidno uviđa da se u njemu krije „radoznao i tajanstveni intimizam... kakva nismo vidjeli gotovo od antičkoga doba“ (Tribune de Geneve). To „tuđe“ naslućivanje „naša“ bi bila obveza. Recimo, za promjenu: Meštrović kiparski intimist i egzistencijalist.

Premda je Meštrović naselio svijet velikim brojem svojih djela i građevinama, treba izbjeći lamentiranje o životu u kojemu je sve tragično i dramatično. Tanka je to priča. To je bogat život u svakome smislu. A je li on Jugoslaven, mason, Hrvat, dobar ili loš roditelj, otac, crkvenjak, prorok, političar... manje je važno. Zar moramo uvijek o Šestojanuarskoj diktaturi, o ustašama i komunistima, prolaziti s Musom Kesedžijom i Majkom Jugovića kroz Kosovo i završiti u Crkvinama ili u Otavicama vukući za sobom epsku guslarsku narav obožavanja narodnih pjesama, grubih i namrgođenih lica i likova sa svilajskoga i dinarskoga kraja. U tom bi smislu Brancusiju slabo pomogla Rumunjska, premda njegovo djelo (kao i djelo Ivana Meštrovića s dalmatinskim kršem) ima s njom velike veze. Treba jednom zauvijek ukloniti frazeološke akrobacije i bogate vezove usmene i pisane predaje koje s Meštrovićem pomiču kontinente, civilizacije, povijesti odvajajući kipara od kipa, koji je mjerodavan za sve. Jer mi u nasljedstvo ostavljamo uvijek isto pitanje: tko je kipar Ivan Meštrović?

Zato baratanje velikim riječima treba zami- je- niti kulturnim konstruktima uviđajući i uva- ža- vajući duh vremena koji obogaćuje, ali i po- jed- nostavnjuje problem. Nama je važno Meštrovićevo djelo o kojemu skrbimo, koje nam je darovano, ali koje smo u smislu interpretacije, istraživanja i promocije dužni pomnije istražiti. I aktualiziranje Ivana Meštrovića događa se na pogrešan način. To pokazuje i prijepor oko premještanja kipa Nikole Tesle (iz parka Instituta Ruđera Boškovića u Masarykovu ulicu), koje nije samo prostorni i spomenički promašaj, nego vandalizmom odozgo (politike i njezine samovolje) omogućen nemoralan čin nepoštivanja volje velikoga umjetnika. Nama nedostaje i elementarne pristojnosti.

U iščekivanju trijezne ocjene

Premda se vapaj za trijeznom ocjenom i izborom unutar Meštrovićeve morfološke stolikosti odavno postavlja, piše se i danas o njegovu djelu kao o stvaranju svijeta koje nije bilo dovršeno pa je ta zadaća dana u ruke velikom kiparu. Tako su i kiparstvo i lik Ivana Meštrovića zatrpani verbalnom jalovinom koja neuspješno nastoji zatvoriti jaz između kipa i teme. Čemu isprazna zaklinjanja koja Meštrovićevo djelo vezuju uz Partenon, Piramide, Lavlja i Paklena vrata, uz Homera i najveće crkvene oce? Jer pretjerivanja su zasula to djelo. Pritom i razložne usporedbe s Michelangelom i Rodinom moraju zadobiti plodonosniju morfološku i svjetonazorsku svezu (simbolizam, egzistencijalizam) i biti treznije obrazložene.

Jer što mi imamo od mnogo puta citiranih riječi ravnatelja Muzeja Viktorije i Alberta u povodu Meštrovićeve izložbe u Londonu 1915, koji naglašava da je „dopustio izložbu ponajviše iz simpatije prema Srbiji“. Što imamo od riječi lorda Cecila, koji „tekovinama njemačkoga materijalizma suprotstavlja poeziju i idealizam jugoslavenske rase“? Koje se koristi mogu danas izvući iz tih riječi? Da se slavenska duša suprotstavlja germanskoj grubosti?! To se nas ni kiparstva ne tiče. Treba učiniti još jači propuh u ustajalosti i monolitnosti te otvoriti razložnu raspravu o Ivanu Meštroviću. Ne slažemo se ni s kiparem i piscem Kostom Angelijem Radovanijem, koji tvrdi da Meštrović nije interpretiran ili da nije ništa učinjeno. Ukazujem na knjigu Irene Kraševac, dokumentarnu pedanteriju Duška Kečkemeta, priloge Božidara Gagre, Grga Gamulina, Zvonka Makovića, stilske analogije Vere Horvat Pintarić, na izvanredna tumačenja Radovana Ivančevića Meštrovićeve arhitekture (Dom umjetnika) ili maestralne analize pojedinih djela (primjerice Zdenac života), ili na današnje napore u Muzejima Ivana Meštrovića. Prestanimo s frazama koje iza sebe neutješno ostavljaju pitanje tko je kipar Ivan Meštrović? Jer naš nedvojbeno najveći i najvažniji umjetnik još uvijek čeka trijeznu ocjenu svojega priloga svjetskoj povijesti moderne umjetnosti. Jer kip ostaje na čistini svoje moći-nemoći. Njega ne spašava tema ili ideja.

Meštrović može (i mora) ostati pomalo i mit. On, vjerujem, ostaje i danas u srcima naroda svojega. Ali njegovu umjetničku veličinu moramo bolje protumačiti, propitati i pokazati. Nakon što smo dovukli silnu građu, red je da jednom stvorimo i građevinu.

Jer neproblematiziranje kipa, kipara i čuvanje pukoga mita čini i nas i Meštrovića važnima na posve nevažan način.