Snažna drama s odličnim ulogama

Podatak da je treći dugometražni igrani film Arsena Antona Ostojića Halimin put na ovogodišnjem Festivalu igranoga filma u Puli ovjenčan nagradom publike Zlatna vrata, zasigurno je pokazatelj izvrsnosti toga ostvarenja, ali i bremenita društvenoga konteksta koji seže od vjerske i nacionalne nesnošljivosti do krvava raspada tzv. druge Jugoslavije, u ovom slučaju opredmećena u posljedicama bosanskohercegovačkoga ratnoga sukoba.

Tematski i prostorno usmjeren podneblju zapadne Bosne te vremenski određen dvjema godinama, 1977. i 2000, taj je film nastao u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, a opažamo i njemački i srpski produkcijski udjel. Nepobitna je činjenica da Halimin put sadržajno izmiče iz hrvatskoga nacionalnoga okružja i približava se modelima postjugoslavenskoga filma. No takav postupak zasigurno ne šteti prijemčivosti u gledateljstva, već arhetipskom preciznošću svjedoči o činjenici da se vjerska i nacionalna nesnošljivost, uz određene varijacije, mogu preslikati u raznim kulturnim zasadama i razdobljima, upravo zbog činjenice da im je temelj istoznačan. Tako se suprotnost pravoslavnoga i muslimanskoga u dijaloškom smislu ne odražava pojmovima suvremenoga, nego oprekama Vlaha i Turaka, čiji izvornici sežu do u 15. i 16. stoljeće. Nemogućnost je pojedinaca da nadvladaju navedene suprotnosti početni otponac narativnosti ostvarenja, jer je ljubav Muslimanke Safije i Srbina zabranjena, a začeto dijete nepoželjno. Središnjica je zapleta nastojanje glavne junakinje Halime, Safijine tete, da pronađe ostatke muža i sina ubijenih u ratu, nastojanje koje otkriva niz tragičnih događaja i raspleće bolne sudbine niza likova.

Alma Prica u ulozi Halime ostvarila je jednu od najboljih uloga u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji

Nema dvojbe da je Halimin put snažna drama, naglašene, ali nikada patetične, emotivnosti. Složene dramaturgije, brižljivo ocrtanih likova koji sukladno važnosti u filmskoj građi sežu od arhetipova do pune karakterizacije, od predočavanja pojedinačnih sudbina nenametljivo je stigao do općih tumačenja ljudske opstojnosti. Višestrukost vremenskih razina ocrtana je izrazito uspješno i predočavanjem prostornih odnosa, čija je uloga kompleksnih značenja. U smislenom sagledavanju i gradaciji interijera i eksterijera taj je film dosegnuo i višeslojnost koja se opaža u krajnosti od objektivne uloge prostora do prostora koji je metaforom psihologizacije likova ili zbivanja. Usprkos turobnosti teme, Halimin put ipak nije iskaz defetističkoga sagledavanja svijeta, premda se površno može sagledati i s takva stanovišta. U samoj završnici opažamo naznake pomirenja, i u slučaju junakinje Halime, ali i u slučaju njezine nećakinje Safije. No s vlastitim postupcima nije se pomirio Safijin suprug, a kada nakon poduljeg opijanja sazna tko je stradali Halimin sin, ne može se suočiti s krivnjom te počini samoubojstvo. Upravo je ta sekvenca vrhunac filma, a uokvirena je glazbom mjesnoga folk-sastava, dinamičnim kadriranjem i ekspresivnom glumačkom izvedbom Mije Jurišića. Posljednja je scena filma mirnijega ritma i sukladan majčin oproštaj sa stradalim sinom uz završni polutotal Halimina odlaska u prirodna bespuća, polutotal koji podjednako odražava i gubitništvo pojedinca u okršaju s nesmiljenim posljedicama ratnoga žrvnja, ali i svojevrsno junaštvo središnjega ženskoga lika.

Scenarij Feđe Isovića nije pravocrtne strukture i zasigurno je bliži romanesknom ili pak uglavnom neameričkom filmskom promišljanju. Jer preklapanje je vremenskih razina skladno i nenametljivo, kao i uporaba flashbacka. Podjednako precizan u emotivnom ocrtavanju likova dosegnuo je i nužno potrebnu sponu u recepciji gledateljstva. Na takvu predlošku i redateljski postupci Arsena Antona Ostojića postižu zavidnu vrijednost. Izborom planova, promišljenom kompozicijom unutar prizora ili scena, Ostojić ukida vremenske i prostorne prepreke u percepciji. Nije preporučljivo zaboraviti ni skladnu suradnju sa snimateljem Slobodanom Trninićem, koji učinkovitim izborom kolorističkih postupaka i svjetla gradi potreban ugođaj i evokativnost. Rudimentarnosti bosanskih prostora potpomažu i ogoljela scenografska ili pak kostimografska rješenja. Ne treba zaboraviti ni zamalo elegična montažerska rješenja, pa ni glazbeni minimalizam, koji postaju ritmičnim okvirom sjajnih glumačkih izvedbi gotovo čitavoga glumačkoga postava. Pod svrhovitim redateljskim nadzorom, jasno je da nijedan glumac u tumačenju nije pretjerao ekstravagantnim istupom, manirističkim iskorakom ili pak pukim šmiranjem, a dosezi Alme Prica u liku Halime i Olge Pakalović kao Safije zasigurno su među vrhuncima suvremene hrvatske kinematografije. Prijeko potrebne suzdržane izvedbe, gestama, mimikom i unutarnjim stavom, obje su glumice naznačile bolne sudbine likova koje utjelovljuju, pa ne čudi da je Olga Pakalović i dobitnica Zlatne Arene za najbolju sporednu glumicu na Pulskom filmskom festivalu. S obzirom na niz kvalitetnih izvedbi većine glumačkoga postava, gotovo se nepotrebnim čini izdvajanje pojedinačnih imena, upravo zbog činjenice da bi u navođenju netko ostao nepravedno zanemaren.

Halimin put zasigurno je najkvalitetniji film u stvaralaštvu Arsena Antona Ostojića, ostvarenje koje se primjereno uvrštava u niz djela o posljedicama ratnih sukoba tijekom raspada socijalističke Jugoslavije, a mogao bih ustvrditi da se bez poteškoća smješta i u gornji dio toga tematskoga odvojka filma.